UBI GA NOSTALGIJA ZA SARAJEVOM: “Kad zamiriše sarma s Koševa, i baklava s Čaršije, SNOVI SU TO OD KOJIH ŽIVIM…” (foto i video)
Majka upozorava oca da mu je to “već treća ljuta”, a brat i ja zauzimamo što bolju poziciju za napad na baklave…
BEOGRAD: BiH, Zanimljivosti, Putovanja, subota, 02.01.2021…00.45… UBI GA NOSTALGIJA ZA SARAJEVOM: “Kad zamiriše sarma s Koševa, i baklava s Čaršije, SNOVI SU TO OD KOJIH ŽIVIM…” (foto i video)
Nele Karajlić ili Nenad Janković uoči ispraćaja tužne i turbulentne 2020. i dočeka Nove godine, sa puno nade da se neće ponoviti ona prethodna, objavio je na svom Facebooku profilu nostalgično sjećanje na nekadašnje novogodišnje proslave i bezbrižno vrijeme.
Sjećanja ga vode u Sarajevo, u dane djetinjstva i mladosti, u neke a one mnogo sretnije godine za koje sam kaže da ih nikada zaboraviti neće. Njegov status prenosimo u cijelosti:
Kažu da “onaj koji umije da se sjeća, živi život dva puta”. Tako i ja ovih sumornih dana vježbam sjećanje. Gledam u jednu tačku na zidu i zaranjam u prošlost, vadeći iz nje one biserne trenutke koje su mi životu donjeli smisao. To je moja teretana.
Ide Nova godina, po svemu drugačija od svih predhodnih. Nećemo smjeti sa se grlimo, nećemo smjeti da se ljubimo, jedino što će nam biti dozvoljeno je to da zaželimo jedni drugima da se ovakva Nova godina nikada ne ponovi, da, već sljedeća, bude kao one stare dobre Nove godine koje smo nemarno ostavili iza sebe.
Pandemija, koja nam polako mjenja navike, naučila nas je jednoj dobroj stvari, a to je da više cijenimo trenutke sreće i radosti, kojih smo se, prije nje, sa lakoćom razbacivali kao što se bezobzirni bogataš razbacuje parama. Sada, kada nam nije pametno da se ljubimo i grlimo, vidimo koliko su ti trenuci zagrljaja i poljubaca blagosloveni i koliko je ljudski život kratak da bi se njih tako lako odrekli.
Doduše, ja to tako mislim sada, dok sam vezan lancem, ali već sutra kad pandemija prođe, kad lanac pukne, kad se ponovo osjetim slobodan, opet ću postati nepravedan prema tim trenucima sreće, opet ću ih zaboraviti kao neka bahata budala koji od pandemije nije ništa naučio. Takav sam ja, baš kao i ljudski rod kome pripadam.
Elem, Nova godina se bliži pa je i logično da ja svoje vježbe sjećanja samo i koncentrišem na nju. Kao u teretani, radim serije. Prvo se sjećam onih prvih Novih godina, iz djetinjstva, kada zamiriše sarma na Koševu, kada se po kućama kite jelke, kada nas roditelji, vjerujući da mi u to vjerujemo, vode od Djeda Mraza do Djeda Mraza, kada za poklon od njega dobijamo recimoo pidžamu, kapu i šal, uglavnom ono sve ono što te kao djeteta ne zanima.
Počasno mjesto za stolom zauzima ruska salata, oko nje poredan fini escajg, tanjiri čuvani sa specijalne prilike i salvete koje se viđaju samo praznicima. Majka upozorava oca da mu je to “već treća rakijica”, a brat i ja zauzimamo što bolju poziciju za napad na baklave stare majke.
Praznično veče polako guta grad sa sve maglom koja ga ne ispušta iz svog zagrljaja mjesecima. Kako se bliži ponoć tako iz vojnih nebodera, koje dijele put od moje kuće do stadiona Koševo na pola, počinje paljba.
Prvo sporadična, bez reda i protokola, a zatim sve češća, bezobzirnija i jača. Rafali grme gradom. Brat i ja igramo novogodišnju partiju šaha, koja se u našem tajnom bilansu boduje duplo.
Otac navija za njega, jer je mlađi. Majka ne navija ni zakoga jer kao majka ne smije da odabere stranu. Prošlo je vrijeme kad sam ja dobijao. Znači, polako odrastamo. Prelazak iz stare u Novu godinu čekamo na prozoru gledajući apokaliptične slike vatrometa od čijih detonacija lude psi lutalice
Mir sutrašnjeg dana ostavlja najdublji utisak. Ljudski rod se povukao u sebe. Grad, prazan i pust, odiše nesvakidašnjim dostojanstvom. Majka netremice gleda Novogodišnji koncert iz Beča. Svojim savršenim njemačkim ispravlja pogrešan naglasak Helge Vlahović: “Rozen aus dem Ziden”. Otac čeka direktan prenos iz Garmiš-Partenkirhena. Brat je istrčao napolje na prvi ovogodišnji fudbalski meč, a ja sam ostao kod kuće povračajući od stomačnog virusa.
Stigle su, zatim i momačke nove godine. To je ono vrijeme kada se snuju prvi snovi, oni isti snovi od kojih i danas živim. Te Nove godine počinjale su ispred samoposluge, a završavale u nekom od koševskih podruma. O zidove su se odbijale pijane glave, razbijene flaše, naše sjene, pjesme “Dugmeta”, a mi smo kao po nekom šamanskom ritualu, zagrljeni, dočekivali jutro. Mladost je spasavala dušu od razočarenja koju donosi zora, a rasol je ublažavao mamurluk kojeg donosi loše vino. Ujutru, nisam gledao ni Beč, ni Garmiš. Nije me više bilo briga. Gledao sam samo to kako da mi u kući povjeruju da povraćam zbog stomačnog virusa.
Slijedile su, u ludačkom nizu, opičene Nove godine. Nijedna ista, sve različite, nijedna dosadna, sve uzbudljive! Bilo je to vrijeme kada nam je duh poškropila ona jedinstvana kosmička prašina od koje ti rastu krila, i zbog koje mašta počinje da buja poput ružinog vrta. Bili smo u stanju da okrenemo unazad planetu, da cjeli život strpamo u jedan dan.
Nije bilo važno gdje ih čekamo, na vrhovima planina, na obalama mora, na ulicama Sarajeva, u napuštenim stanovima, u memljivim podrumima, gdje god da smo bili od tog mjesta napravili smo karneval u Riju. Iza nas su ostajala popijena pića, pobacane ploče, raštimane gitare, pokoji razbijeni luster i bezbroj priča koje su vremenom dobijale mjesta u našim pjesmama. Te Nove godine završavao sam u zagrljaju iz kojeg još uvijek nisam izašao. Niti ću.
Zatim je došlo vrijeme da ja budem Djeda Mraz. Da ja nekome kupujem pidžamu, kapu i šal, da meni govore da mi je ovo “već treća rakijica”. Tada smo kitili jelke za neke nove klince. Oko te jelke prvo su se sjatila naša djeca, pa djeca naši prijatelja, pa djeca naših komšija, pa djeca kolega s posla, pa se oko te jelke više nije moglo naći slobodnoga mjesta… sve dok i naša djeca nisu porasla. Izgleda da je došao red da oni podižu jelke i da oni glume Deda Mrazove i kupuju pokolone nekoj novoj djeci. Da im kupuju pidžame, kape i šalove.
Tako ti ja, u svojoj teretani, uradim tri, četiri serije svojih a sjećanja, nabildujem duh, osnažim srce, udahnem volje za život i sa prkosom pogledam u Novu godinu koja nam dolazi u susret. I pitam se da li ima ikoga ko će se nje sjećati? Postoji li neko ko će se sjećati Nove godine u kojoj je zabranjeno grliti se i ljubiti? Postoji! Sjetiće se je oni kojima danas rastu krila, oni koji počinju da sniju svoje snove, sjetiće je se svi koji shvataju da su samo duh i ljubav potrebni da od svoje Nove godine napraviš karneval u Riju. Ma gdje god da si!
A poslije i oni ući u ovu moju duhovnu teretanu i vježbati sjećanje. Postaće im jasno da je bio u pravu onaj mudrac koji je rekao da “ko umije da se sjeća, živi život dva puta”.
Izvor Facebooku profil
U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more
Čast da otvori 24. izdanje SFF-a pripala je slavnom poljskom Read more
Gulijev oborio rekord evropskih prvenstava na 200 metara... Bilo je Read more
Kada je hrvatske fudbalere u Zagrebu dočekalo pola miliona navijača, Read more