Istinita priča iz Sandžaka: SELAM ZA DŽENET

Dok je napolju puhao oštri sjeverac i suhi snijeg nanosio na kanate pendžera, koji su od naleta vjetra blago poskakivali lijevo desno, u prostranoj sobi, koja je mirisala na tek skuhani turski čaj i sa rafa prosušene dunje, Salihefendija je na sedždi predavao zadnji selam.

– Dragi Allahu, elhamdulillah ti na ovom mom vrućem savitku, na nafaki kojom me opskrbljuješ i od koje muhtačne pomažem, na pameti kojom jasno razabiram ovaj dunjaluk, na mom hairli evljadu… Tebi zahvalu dugujem, o, Svemilosni!

Sjedući pokoljenke, starac izuči još koje sure i temena dotače vrh sedžade na kome bijaše uslikana Kaba, odakle mu se učini da svitnu sunce i ugrija mu čelo, a kada još koji put ponovi sedždu, hadžijska kapa mu se sfuja sa glave, na ćilim pade.

Ustajući, Salihefendija namjesti fes, poravna mestve i uzimajući tespih u ruke sjede na šiljte blizu furune. Iako je imao podosta nanizanih godina i zbog nevremena ga bol pomalo fiskao u koljena, bio je još dobrog zdravlja i čiste svijesti. Kraj nogu mu se sklupča crnobijeli mačak, koji odmah zatvori oči i poče da prede. Milujući ga po glavi, djed mu se blago nasmiješi.

„ I Allahov miljenik , Muhamed s.a.v.s. je volio mačke i hranio ih.“

Topla i mirišljiva soba mu polahko navuče na oči drijem i on se prepusti blaženom snu. Sklopivši oči, u polusnu mu se ukaza rh babo kako mu zajedno sa efendijom, pred kojim je u mektebu učio dove, pokazuje put ka suncu i nekoj zlatastoj svjetlosti.

„ Salih, sinko, poslušaj ovaj nasihat. Nikad se ne ponesi u imetku, ne oholi se i ne fališi. Allah nas darovanim imetkom samo iskušava, koliko ćemo prema nevoljnom darežljivi biti. Nemoj biti poput drugih gramzljiv i ne gomilaj ono što ti treba i što ne treba. Budi štedljiv, ostavljaj za teške dane, jer je imetak varljiv, danas imaš sutra nemaš. A svakom muhtačnom pomogni kol'ko mogneš, kolk'o ti je sa srca. Udijeli oprezno, sa osmjehom, da se ne osjeti poniženim, jadnim. Dijete moje, nemanje je tvrdo, od kamena tvrđe, poniženje bolno, k'o rana najljuća. „

Starcu glava klonu ka pustećiji i kada se probudi, san nestade.

„ Rabi jesir ve la tu asir… Na hajr i na dobro mi ovaj san bio…“

Poskočivši, proteže noge i prišavši ka pendžeru, malo razmače zareve. Napolju je i dalje puhao oštar vjetar, koji je, poput azginog konja, snijeg rastjerivao po cijeloj avliji. Zgučene, uvučenih glava ispod krila, pod strehom su kokoške drhtale. U psećoj kućari, zavezan šarov je bijesno zavijao i pokušao se otkinuti sa lanca, a u izbi je, tražeći majku, mukalo tek prohodalo tele.

„ Uh, oštrog li vremena…“ –Salihefendija mahnu glavom i iz srče srknu prvi gutljaj čaja.

-Djede, veli majka doručak je hazur. Čekaju te za sofrom!- u sobu ulete desetogodišnji dječačić Mustafa i baci se djedu u zagrljaj.

-Hoću, oči moje!- djed unuku pomilova kosicu i privi sebi na prsa.

„ Ovo je moj imetak, najveći, najdraži, elhamdulillah“ – starac se osmjehnu.

-Šta ćeš da budeš kad porasteš, kaži djedu.

-Ja ću biti vojskovođa, k'o onaj na onom konju sa turskom zastavom što ti je na slici uramljen. Da se borim za našu vjeru, da zemlju i narod branim od dušmana.

-Ačkosum, evljadu! Inšallah, Sultan da mi postaneš pa da te po dobru svijet pamti.

Taman kada dječačić iz sobe istrča i Salihefendija htjede ustat, sa dišer avlije zaškripaše baglame na kapidžiku. Neko je svom snagom halkama udarao u drvena vrata.

„ Ko li ovo katilski lupa i koja ga je muka natjerala da po ovom vremenu halijeda po tuđim kućama, velahaulje“- zaibreti se starac.

Začu hizmećaricu kako hitro strča niz stube, od čijeg se trka kuća blago trehnu i zaljulja. Osluškujući haber o pridošlici, Salihefendija se ukipi na sred sobe.

– Djede, traži te neki Filjduzaga iz Kladnice. Kad ga vidjeh, ja se od njega prepadoh. Da vidiš samo kako je čitav umotan u šal, samo mu oči viru. Veli mi:

„Dijete, rekni djedu da mu je selam Ganija i da ga poziva na svadbu. Pozivnicu mu je preko mene pratio.“

Trgnuvši se, Salihefendija se u mjestu ukipi, glavu ka podu obori.

„ Allahu kakva nam sve iskušenja šalješ. Nekom oduzmeš imetak a nekog nam pošalješ da nas iskuša. „

U onih nekoliko trenutaka šutnje, osluškivao je glasan fijuk vjetra i mislio na baba i efendiju. Mislio je i na Poslanika Muhameda s.a.v.s. kako bi on sada postupio, kojom bi njegovom odlukom on bio zadovoljan.

-Mustafa, kućo, zovni mi Hasibu. Nek dođe brzo.

Kad dječak trkom ode po hizmećaricu, Salihefendija odveza kesu i iz nje izvadi dva dukata. Zavi ih u ćahat pa u mendilj. Čim hizmećarica uđe, on joj naredi da u jednu vreću stavi brašna, suha mesa, pasulja, soli, masla a u drugu da napuni drva i bocu gasa.

-Ovaj mendilj mu dadni u ruke i ništa ne pričaj, niti ga šta pitaj.

Čim hizmećarica izađe, Mustafa priđe djedu.

-Koji te to Ganija zove na svadbu djede sada po ovakvom vremenu?

– Sjedni ovdje kod djeda u krilo i upamti ovo što ti ostavljam u amanet.

Svako u vijeku, Božijim emerom more panut na nečare. A teško je, sinko, ruku pružit i poiskat milostinju, posebno onom koji je im'o pa ne'mo.

E ovaj dolje Božiji rob Filjduzaga je nekada bio gazda i domaćin koji je izgubio sav imetak. Da sad pruži ruku, neda mu obraz, a gladna usta i duša idaru ištu … Džan insanu mio, a glad natjera i na poniženje…

A Allah nagrađuje one koji nevidno udjeljuju, ono kad insanu desna ruka ne vidi šta lijeva daje. E, tu ti se sinko, inšallah, Džennet zaradi. E, ovaj, fakir, ne može da traži otvoreno, nego mi je poslao poruku koju sam ja dobro razumio.

Ganija me selami i zove na svadbu. Po njemu mi pratio pozivnicu!

Evljadu, htio mi je reći:“ Pomozi mi, jer ćeš zaraditi sevab, Džennet, inšallah, a to je radost i nagrada veća milion puta od ikakve svadbe.“

Igbal je da Hasiba neće znat kome je ponijela idaru, a onaj se insan neće zasramit od nikog, jer se zbog studi dobro umot'o.

I Mustafa, snago moja, kad god učiniš neko dobro djelo, sjeti se riječi Filjduzage da ti je to od Ganije pozivnica za svadbu, za Džennet, sine…

Autor teksta: ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

http://ibalkan.net