Šefka Begović Ličina: NA ZDRAVLJE I NA DUGI VIJEK…

Iza krovova komšijskih kuća, po mojoj utihloj mahali, jutarnje sunce sa neba raslošno rasipa zlatne zrake. Sa grana po kojeg usamljenog drveta čuje se cvrkutavi glasić mnogobrojnih ptičica. Iako je jutro već poodmaklo, zgrada preko puta naše kuće sablasno tiha, k’o da je još u dubokom snu. Izgleda kao da je u njoj, gluho bilo, zamro život, jer na terasama nema žive duše.

Sjećanje na davne godine, kada su se tu već od ranog jutra djevojčice preskakale konopac, a dječaci se po mahali jurili i igrali indijanaca i kauboja, kada su komšinice na terasi, zajedno pijući prvu jutarnju kahvu, naglas žagorile i iz daljine mi mahale da im se pridružim, kada se iz svake kuće i stana jutrom posteljina vjetrila na suncu, a bejazli veš se palahao na štriku, skoro da me rasplaka. Navala, pritisak i prisvajanje evropske“ mode“ začas nam promijeni živote, uništi u nama sve ono što je bilo naše bogatstvo i što nam naši preci u nepisani amanet ostaviše.

„ Džaiz je u kući imat’ čuvarkuću-žežnicu. Lijepo je po koji listić ujutru naštine pojest, a kad uho zaboli nacijedit njen sok . A kopriva je bir iljač za sve.„- kao da jutros čuh mudri nasihat iz dalekog vremena.

I mene izmami sunce u bašču, u kojoj mi jedino, nije zabranjeno kretanje. I sjetih se majke i svih naših komšinica kada bi u rano proljeće mijesile pitu sa mladim koprivama tzv. koprivnjak. Mastile su ih pravim maslom, nikada sa uljem i niko tada nije patio od povišenog holesterola, niti je imao oko struka ove današnje napuhane „šlaufe“.

Cio sokak u našoj Jošaničkoj mahali proljećem je mirisao na koprivnjake. Nekada smo pite nosili u pekaru na ćošku ulice Osmana Đikića kod rh Ibra Škrijelja da ih na žaru ispeče. Sjećam se koliko bi mi ta pita onako vrela ispod sofrabesa mirisala dok bih je na glavi nosila kući.

A kod kuće sofra već postavljena i na sredini se, k’o grudva sira, bijelilo ukišeljeno mlijeko.

A pita u mirisu drhti. Otac rahmetli počinje prvi sa bismilom i riječima: “ Koprive da probamo, na zdravlje i na dugi vijek“

Te iste riječi čula bih i kada bi se u vrijeme ručka zatekla u kući mojih drugarica Esme, Tate, Veze, Mume, Bahe, Tike. I njihovi roditelji su prvi koprivnjak počinjali sa tom rječenicom i silom me tjerali da sa njima ručam. U to vrijeme, kad bi neko došao izubaha u nečiju kuću u vrijeme ručka, nije se za njega govorilo da je nekulturan, neuviđavan, nego se sa radošću dočekivao: „ Hajde bujrum, živa ti je majka“

Smatralo se da samo pravi prijatelj-dost dolazi kada je sofra postavljena.

I mene jutros u bašči dočekaše tek samonikle koprive. Pored ograde, sabrane u ćubicama, izvirivale su i k’o da su čekale da ih uberem, da mi zamirišu na onaj koprivnjak sa roditeljske sofre. Ove naše urbane bašče sa posađenim tujama i jelama, sterilne su i neuklopljive sa koprivama i maslačkom. Trebale su da prođu tolike godine da danas shvatim.

Majčinu naviku da je kopriva bir iljač, pamtila sam i cijeli život koprivu koristila u jelu. Svakog proljeća naberem kopriva koje osušim za čaj, samljevene umiješam u u med, pravim od njih sok, livadsko zelje- štavalj isjeckam i ostavim u zamrzivač za zimu. Od mnogih mojih prijateljica ranije bih čula da im ukućani ne vole koprive. Danas mi te iste kažu da u spanać stavljaju i šaku kopriva jer je „zdravo“

Fabričku vegetu godinama ne koristim. Pravim svoju „sirovu“ usoljenu od samljevenog peršuna, celera, paprika, paškanata, šargarepe, koja može da traje i dvije godine.Tako spremljeno povrće je vazda svježe i očuva sve vitamine.

Sve ono što su naši stari za zimu spremali, mi smo izbacili. Kiseli kupus nam se „ čuje“ , lakše nam je za sarmu uzeti onaj vakumirani u plastici. Ranije je svaka domaćinska kuća kiselila kupus u bure ili kacu i to bi preko cijele zime bio najveći izvor c vitamina i najbolji lijek za grip. Domaći sokovi se odavno ne spremaju, jer pune su trgovine onih gotovih, gaziranih.

Sjećam se da je nekada svaka kuća za zimu u bakarnim kazanima pekla pekmez i ostavljala u ćupove ili kace. Sada se pekmez kupuje onaj fabrički, jer je lakše domaćicama.

Nekada se svake jeseni za zimu pravila suzma-kavurma-prža-zatop od iskuhanih iznutrica : škembe, srce, džigerica, meso od glave, to se natopilo lojem i ostavljalo u limene kante. Koristila se podgrijana za doručak ili kao ičija u pitu.

Neki dan pročitah izjavu jednog britanskog doktora da su masti životinjskog porijekla itekako važne za organizam, posebno za pluća. E, sada viršle, parizeri, gazirani sokovi, kremovi, nek se izbore sa ovom zarazom, neka svi ovi fabrički proizvodi podignu imunitet ljudi.

Mi več godinama ne koristimo sokove iz prodavnice. Odavno kuham sokove i sirupe od matičnjaka, koprive, maslačka ( imam ih u bašči) od drenina, jabuke i ostalog voća. Za zimu spremim u bure divlje jabuke, trnine i šipurak, tzv. vodnicu.

Kako ga ovdje slabi ima, iz Sarajeva donesem srijemuš-divlji bijeli luk, sameljem ga i usoljenog ostavim za u čorbu. Takođe donesem i raštana-raštike za sarmu i kuhano jelo. Kada nađem na pijaci, kupujem i prokelj one sitne kupusiće koji su prepuni vitamina i lahko se spremaju. Za salatu i sok često koristimo cveklu, šargarepu, crnu i bijelu rotkvu. Sada u tu salatu dodajem i listove maslačka.

Sjećam se kada mi je rh majka pričala kako je za vrijeme rata u Sarajevu sa ovim travama lahko prebrodila operaciju žuči. Kad ju je doktor pitao.

„ Nano, šta si to jela u gladnom Sarajevu kada ti je krvna slika k’o u cure?“ Majka mu je odgovorila:

„ E, doktore, tek kada oni dušmani sa brda prestanu granatirat’ Sarajevo, snaha mi pred sabah malo prispe. Ja se dignem da klanjam sabah, žao mi da je budim da mi šta spremi za doručak prije nego uzmem ljekove, pa izađem u bašču. Tamo negdje nađem list blitve, malo kunice ( sporiša) negdje koprivu, maslačak, pelin i to sve operem, isjeckam, posolim i sa hljebom pojedem. Tako svako jutro.

Rh brat mi je pričao da je sa Vratnika sutradan pod granatama pješke otišao do Koševske bolnice da majku obiđe. S’ obzirom da je majka bila puno omršavila od brige za tri sina i tri unuka na borbenim linijama, svud usput je strepio da li poslije operacije živa i kako li ju je podnijela. Kad je kod nje ušao u sobu, zanijemio je kad ju je ugledao kako sjedi na krevetu i plete papu. Nasmijala mu se k’o najzdravija i rekla:

„ Fala Allahu što više nemam one muke“

Poslije nekoliko dana boravka u bolnici, dajući joj otpusnu listu, doktor je majku ispratio sa riječima: „ Nano, samo nastavi istu onu tvoju terapiju.“

E, to je učinkovitost trava, naše prirodne apoteke koju mi odbacujemo. Da me sada moja ćerka doktorica čuje, rekla bi:

„ Prema terapiji moje mame, mi nismo trebali studirati Medicinu“

Ja moj pos’o, odoh sad da mijesim koprivnjak, a vama ako ga ovog proljeća probate:
„ Neka je na zdravlje i na dugi vijek.“

Autor teksta: ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

http://ibalkan.net