Fatima Medjedović- ”HALALIM TI OČE”

Pogled na invalidska kolica, smještena uz sami krevet u kome sam provela veći deo svog života, mi otkida uzdah sa dna same duše iščupan, dubok, očajnički, jer u tim kolicima sam sahranila svoju nadu i zakopala snove mladalačkih godina…

Često se vraćam godinama ranoga djetinjstva, kada sam kao jedino dijete bila očeva mezimica. On je kao trgovački putnik ovdašnje fabrike obuće, više bio na putu, nego kući. Vikendom je obično bio tu i to su bili praznični dani u našoj kući, dani puni radosti, ljubavi i sreće. Otac je bio moj uzor, ponos, moj andjeo čuvar i moja najveća ljubav, a ja njegova strepnja i čitav njegov svijet. Čak i kao srednjoškolka, za mog dragog oca sam još uvijek bila bebica kojoj bi pjevušio pjesmice, noseći je u naručju.

A onda se desilo da je otac doziveo moždani udar. Na internom odelenju, gde sam danima bila uz njega, uz plac, ljubila sam njegove ruke i molila Boga da mi ne uzme najdraže bice koje imam. Povremeno je dolazio svijesti i pokusavao mi nešto reci, ali mu nisam dozvoljavala da govori, jer bi ga to zamaralo. Nakon drugog udara zabranili su posjete, a posle dva dana, javili nam da je izgubio bitku sa životom.

Plakala sam cijelim bicem, ocima, srcem, dusom…

U srcu samo tuga i bol neizreciva, a glava mi je pucala od boli. Trazeci aspirin u fioci vetrine,ugledah naslagane, tek ostampane posmrtne plakate. Velikim crnim slovima pisalo je prezime Mekic i ime moga oca, a u zadnjem delu, imena ozaloscenih.Citala sam: supruga Hedija, sin Mirza, cerka Hana…
Mirza, Mirza, Mirza… Zar moj bab…???

Osjetih slabost i nesvjesticu, usi mi zaglusise, oci zamutise i jezik odrveni, toliko da sam jedva uspela da dozovem majku.

Poletjela je ka meni, otela umrlicu iz ruku,prihvatila me u zagrljaj i rekla: “Hana duso, objasnicu ti, nisam ni ja znala do juce,molim te Hanice…” To je poslednje cega se sjecam. Grudi mi je razneo jak bol, besvijest i neobjasnjiva hladnoca i nemoc u nogama. Pala sam na majcine grudi, a zatim onemocala klizila niz njene skute do poda.

Razocaranje u bice koje sam najvise voljela i saznanje da vise ne mogu ustati na svoje noge, podjednako me boljelo.Osjecaj ludosti i bunila! Bolno saznanje za nekoga ko je tek poleteo, da su mu krila polomljena i da nikada nece dosegnuti visine nebeskog plavetnila, da mora pokopati sve nade, snove i ocekivanja.

Oce, to ti nikada ne mogu halaliti!

Majka se nije odvajala od moje postelje, vise nije znala za san, ali nije gubila nadu da mi se moze pomoci.Stres je bio toliko snazan da su nervi kicmenog stuba, vezani za rad donjih udova pokidani.Iako je bilo vrlo malo nade, ipak sam pune dve godine provela po beogradskim klinikama, da bi me na kraju vratili u NP banju na trajno lecenje. Majka je govorila da treba samo strpljenja i vremena i da u Rusiji vec sa uspjehom lijece pacijente poput mene. Ali, docekala nije.Tragovi umora, straha, nesanice i totalne iscrpljenosti, kako fizicke, tako i dusevne, ucinili su svoje.Karcinom mi je uzeo majku, a zivot poslao jos jedan bolan udarac. Ono sto sam tada osjecala bio je ocaj, nemoc, gubljenje volje da zivim, sa jedinom zeljom da zivot prestane da me muci.Nasla sam se u mraku beznadja, uz osjecaj bespomocnog, slabog, izgubljenog ocajnika. Tih nekoliko mjeseci nakon toga su najbolniji dani moga zivota. Dani puni tuge, cemera i tjeskobe koja se uvukla u moje tijelo. Zivjela sam samo toliko, da sam svjesna kako sam jadnica prepustena na milost drugima i nepotreban teret koji i onima najblizim dosadi. Ja vise i nisam imala ikoga…

Jedini zrak svjetlosti koji mi je razgonio mrak beznadja bila je dr. Selma. Njeno prelijepo lice sa blagim pogledom ociju boje kestena, uvijek je krasio osmjeh! Sa prijatnim bosanskim naglaskom, uz brizne savjete, ulivala mi je nadu u to da zivot jos uvijek postoji. Sivilo mojih misli bojila je paletom svojih ruzicastih osjecanja, bila je melem mojoj dusi. Nekada bi cak i nakon smjene ostajala uz mene, pricala o sebi, svom zivotu. Mislim da je i njoj trebala prijateljica, jer je skoro iz Bosne doselila sa muzem.

O svom muzu, govorila je kao o nekome, ko je u sebi nosio toliko ljubavi i dobrote, da sam pozelela da ga upoznam. To joj svakako nisam rekla, nego je ona bila ta koja se jednog dana pojavila sa njime i predstavila me kao svoga najdrazeg pacijenta i prijateljicu…

Obratio mi se sa: ” Duso draga, samo nemoj da gubis nadu, vidis medicina napreduje, najvaznije u tvom izlecenju je da ne klones duhom, da se boris, budes uporna i istrajna u zelji da uspijes da prohodas!” Rekao je to tako , da sam povjerovala da iza tih rijeci stoji neko ko mi to odista zeli svim srcem.

Nasi susreti su postali sve ucestaliji, oboje su navracali cak i kada nisu u smjeni. Toliko paznje i ljubavi, nisam osjetila jos od vremena kada mi je majka bila kraj uzglavlja.Nekada bi ih oboje prigrlila, a od osjecanja da opet imam nekoga koga volim, niz lice bi se otkotrljale suze.

Jednog dana, na pocetku radne smjene, dosli su oboje, ozarenih lica, kao najtopliji suncevi zraci koji su obasjali sobu u kojoj sam bezvoljno trosila dane.

On je prvi prisao mome krevetu, uzeo me za ruku i rekao: ” Hana, spremaj se, idemo za Rusiju, izgleda da te je Allah pogledao!”

U njegovim plavim ocima zaiskrila je suza…

Vijest mi je oduzela dah. Ne mogavsi da povjerujem u to sto je izgovorio, pokusala sam da odgovor nadjem pogledavsi ga u oci. Ucinile su mi se poznatim.

Rekla sam: ” To je bila zelja moje majke!”

“Znam Hana, kao i sto znam da je bila zelja naseg rahmetli babe da nas sastavi. To je bio njegov amanet na samrti! O tome ti je htio govoriti, ali nisi mu dozvolila da govori, da se ne bi zamarao. A meni je toliko lijepih stvari ispricao o Pazaru i lijepoj hanumici Hani, u njemu. Bio je u pravu i za seher i za tebe, duso moja!

Tek tada sam odgonetnula na koga me podsjecaju oci, koje su mi se koji trenutak pre, ucinile poznatim. Prvi put sam zagledala dzep njegovog bijelog radnog mantila. Pisalo je, Dr.spc.neurolog Mirza Mekic. Pogledala sam u Selmu. Nije ni pokusala da prikrije suze koje su se kotrljale niz njeno prekrasno lice. Prisla je i prigrlila nas oboje. Plakali smo u troje, ocima, srcem, dusom..

Vec sutradan, na vratima moje sobe stajao je Mirza, moj voljeni brat…

Idemo li Hana? Prisao je koferu koji je Selma vec spakovala, i uz osmjeh nastavio… Sada cu ja nositi kofer, a kada se budemo vracali ti, vazi li?”

Suze mi orosise oci, zakotrljase se niz obraze. Ovaj put nisam plakala od tuge, vec od njeznosti i zahvalnosti sto se za mene naslo malo ljepote u, do tada besmislenom zivotu.

Moja dusa je osjecala zahvalnost.Govorila sam u sebi…

“Hvala ti Allahu,hvala zivote! Oce halali za sva moja preklinjanja, Ja tebi halalim, hvala ti za moga brata!

Boze, hvala ti sto si mi vratio vjeru u zivot i nadu u sjutra, koje ce biti moj novi pocetak!”

Autor: Fatima Medjedović

http://ibalkan.net