ELENA SE UDALA U EGIPTU: DESET GODINA ŽIVI U HAREMU…

Ruskinja po imenu Elena prije deset godina se udala za muškarca iz Egipta i od tada živi u haremu.

Nekada je sanjala da postane astronaut, glumica, proizvođač parfema, i da živi u toploj zemlji blizu mora. Ipak, sudbina je odlučila da se od svih snova ostvari samo poslednji.

” Ja sam se promjenila. Prijatelji mi kažu da sa hidžabom ne izgledam prirodno. Oni me znaju iz mog prethodnog života, znaju koliko sam otvorena i slobodna, pa su iznenađeni što sam pristala da nosim ovakvu odjeću. Oni misle da ako sam obukla ove stvari, moram i da se ponašam drugačije. Ali, čak iako nosim hidžab iz religijskih razloga, ne znači da sam postala nešto što nisam.”

“Dok sam išla u školu, mnogo puta sam dobila batine i bila ponižena jer sam bila buckasta. U 11. godini sam drastično smršala i plašila sam se da progutam i pljuvačku, verujući da je i ona puna kalorija. Drugi učenici jedva su me prepoznali kad se raspust završio. U 17. godini započela sam studije psihologije, u 21. da radim u turističkoj agenciji, a u 25. godini otišla sam da posetim Egipat. To je bilo 2002. godine.

Na prvi pogled sam se zaljubila u ovu zemlju, njenu istoriju i more. Sedam godina kasnije dobila sam ponudu za posao recepcionerke hotelu u Hurgadi u Egiptu.

Odmah sam bila upozorena na opasnosti. Rekli su mi da budem pažljiva,. U hotelu su bila dva menadžera poznata po romansama sa turistima. Ipak, očigledno “nisam bila dovoljno pažljiva”, jer je jedan od njih godinu dana kasnije postao moj muž.

Bio je dobar, pristojan, imao je sjajan smisao za humor. U početku smo bili samo prijatelji, ali sam primjetila da on gaji druga osjećanja. Išli smo u duge šetnje, putovali zajedno u Kairo. A onda smo, eto, odlučili da se vjenčamo!

Moj muž je nastavio da radi u hotelu koji nas je spojio, a ja sam živela kao kraljica, mada nikad nisam razumjela zašto. Osoblje je čistilo moju sobu, jeli smo u restoranu, naša prva ćerka uživala je na plaži. Danima sam s kolicima izlazila na plažu, sjedela kraj njih, čitala ili gledala u more. I u jednom trenutku bila sam umorna od tolikog odmora!

Kad sam drugi put zatrudnela, još uvjek smo živjeli u hotelu. Onda je moj muž odlučio da promjeni posao i preselili smo se u stan, gdje sam morala da radim svašta – čistim, kuham i brinem o ćerki i novorođenom sinu. Nisam baš umjela da kuvam, ćerka Džanet je tada imala tri godine i bila je ljubomorna na brata Adama, koji je sa druge strane imao užasne grčeve i zbog kojeg noćima nismo spavali.

Postepeno, naša veza je prerasla u veliko poštovanje i prijateljstvo, a vezu nam je dodatno učvrstila još jedna ćerka. Zahvaljujući našoj djeci, mi vidimo svjet onakvim kakav zaista jeste, iskreno volimo i prihvatamo jedno drugo sa svim vrlinama i manama. Moj muž je, kao prvo i najvažnije, brižan otac koji je spreman sve da uradi za svoju djecu, ali i za druge ljude.

Moj muž želi da zna sve – ko je šta jeo danas, koje dete je kad išlo u toalet i da li je sve u redu. Sjeća se svega što ima veze s djecom, zna kad treba da prime vakcine, koju veličinu odjeće nose, sve im kupuje sam. Kada je Adam jednom bio u bolnici, nije se odmakao od njega. Tješio ga je kada je primao injekcije, kupao ga, sve je on radio. Mislim da čak ni ja ne brinem za djecu koliko on brine!

Ja živim u našem “haremu” koji broji sedam članova. Suprug, ja, troje djece i dvije mačke. Ja sam mu jedina supruga! I kako mi se čini, tako će i ostati. Ako ništa, moj muž nije dovoljno bogat da bi mogao sebi da priušti nekoliko žena, jer svaka mora da ima isti tretman i svoju kuću.

Prvo što mnogi pomisle kad čuju gdje i kako sam se udala, misle da sam promjenila vjeru zbog muža. Zapravo, ja sam to uradila mnogo prije nego što sam ga srela. Niko nikoga ne može da natera ni na šta, a mislim da je promena vere zbog muža samo licemerje.

Jesam domaćica, ali nisam rob. Redovno idem u šetnje i družim se s Ruskinjama (ovde ih ima puno), vodimo djecu na igralište, idemo na kafu, čaj, sok. Slobodno vrijeme provodimo kao i sve druge žene u svjetu.

Da li mi nedostaje moja domovina? Na ovo pitanje ne umijem ni samoj sebi da odgovorim.  Ponekad i odem na nekoliko dana, šetam kroz mjesta koje volim i sretnem se s prijateljima. Ali, onda opet želim da se vratim u Egipat. Moj dom je sada tamo, sjajno se osjećam, a i tamo ima ljudi koji žele i vole da me vide.

izvor: Stil.kurir.rs