NOVI PAZAR: OMLADINA SRCEM KORAČA U NEKU LJEPŠU BUDUĆNOST

I dok se oni koji su rođeni i koji su odrasli u Jugoslaviji prisjećaju svog života iz tog perioda kao da je to bio neki drugi život, vi mlađi možete samo slušati te priče koje vam se čine nemogućim, a imaju smisla i bile su moguće.

Jedan od mnogobrojnih fenomena, bivše nam države, svakako su Omladinske radne akcije- pretača današnjeg volontiranja i društveno korisnog rada. Omladinske radne akcije u početku su služile obnovi i izgradnji zemlje.

Godinama je kažu, više stotina hiljada mladih učestvovalo u izgradnji puteva, pruga i javnih zgrada. Svaka je od tih radnih akcija ogledalo društvenog trenutka u kojem se provodila, sažetak političkih planova i težnji, ali i odgovora mladih na te planove i težnje. Kasnije je organizovanje radnih akcija imalo drugačije motive.

U razdoblju kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih akcije je pokretala, prije svega, zabrinutost zbog pada poleta mladih, njihove sve manje zainteresiranosti za politiku i vrijednosti koje je ona njegovala, te njihovog sve češćeg priklanjanja popularnoj zapadnoj kulturi. U posljednjem razdoblju, omladinske radne akcije bile su u službi amortiziranja društvenih razlika, omogućujući mladima da provedu radno ljetovanje i da pritom “dožive bratstvo i jedinstvo na djelu”.

Prvog aprila 1946. počele su pripreme i taj datum je dan početka omladinskih radnih akcija, a 1. maja su otvoreni i prvi radovi na pruzi Brčko – Banovići, dugoj 92 km. O omladinskim radnim akcijama pisani su članci, još u to vrijeme,a kao što vidite, pišu i se i danas ,snimljeni su i mnogi filmovi. Ukoliko niste, svakako pogledajte film „Prekobrojna“ Branka Bauera. Pisane su i pjesme, a ona koje se tadašnji omladinci posebno sjećaju jeste „Hej haj brigade“, Arsena Dedića.

Prva nagrada koju su, kako kaže jedan stari brigadir , dobili tadašnji omladinci najbolji akcijaši bila je putovanje u Beograd i posjeta Titovom grobu. U brigadirskim uniformama su ponosno i pjevajući brigadirske pjesme prepešačili cijeli Beograd. Nakon povratka organizovan je prijem kod predsjednika opštine, a omladicima je na dar uručena knjiga sa posvetom, a kasnije i značke, uniforme, lopate i rukavice. Možda to zvuči smiješno danas, ali mi smo radovali svim tim “malim stvarima“.

Budući da smo putovali po cijeloj bivšoj Jugi, imali smo priliku da upoznamo mnogo svojih vršnjaka. E, tu je bilo mnogo simpatija, neuzvraćenih ljubavi ali i brakova sa sretnim krajem i svi smo se radovali tim “malim stvarima“. Znam da su omadinci na tim akcijama radili od jutra do mraka, ne tražeći ništa zauzvrat. Mi možda danas previše očekujemo? Mislim da ne. Kažu da se tada nije gledalo na naciju, vjeru ili stalež. Jer, nešto je bilo važnije od toga. To nešto zove se jednakost.

Vjerovali smo jedni drugima i računali jedni na druge u svakom trenutku. Da li danas toliko vijerujemo jedni u druge, ili smo se potpuno otuđili iz nekog straha od izdaje. Recimo da smo danima radili, ali i da su imali život i pored tih akcija. I dalje smo stizali ići u škole i fabrike. Stizali su se i nasmijati, zabaviti uz društvo i pjesmu. Da li su dani nekada bili duži ili mi danas živimo prebrzo? Mi smo imali cilj i nismo bježali od njega?

Bježimo li mi danas? Kažu da su Omladinske radne akcije, ustvari fenomen. Ja tako gledam na njih. Kao na nešto što se desilo i možda neće više nikada. Zaista je bilo tako, stvarno smo se poštovali i sve bilo tako bajno, žao mi je što je nestalo. Mi smo samo cudan narod pa sve što je lijepo mi izgubismo. Ostaje sjećanje na to da smo jednom bili fenomen. Dobra tradicija akcijaštva potrajala je do 1990.godine.

Ali moj grad moj Novi Pazar kao uvjek do sada u svojoj istoriji nekako kao Feniks iz pepela imao je snage, sluha i razumjevanja da ponovo okupi omladinu one nase stare lijepe i dobre Jugoslavije i njene veterane i vrati nam duh radne akcije . Zahvaljujuci dobrim ljudima velikog srca akcija se vratila na velika vrata pa sad se u mom šeheru svako ljeto skuplja elita Jugoslavije.

Omladina je otvorila srce pa sad ona stvara novu i ljepšu trasu drugarstva ono gdje smo mi stari akcijaši stali. I nije ovo prva radna akcija ali jeste prva pruga na ovim prostorima gdje djeca preuzeše ulogu i ponovo koračaju ka stazama koje ih vodi njihovo srce u neku novu ljepšu buducnost gdje ima mjesta za sve dobre ljude…

Senko Župljanin –učesnik sedam radnih akcija- Novi Pazar –Ljeto 2019.

http://ibalkan.net