POKAŽIMI, SREBRENICE

Usijani sač vrelinom glavu prži, žedna usta iz zemlje bokal ledene vode nam ištu, pomoć traže… Srebrenička rana nikad ne preboljena, 11. jula krikom bošnjačkog bola ponovo otvorena…

Šehidi zovu, na put, na žalost bošnjačku krenut se mora, utjeha treba Srebrenici ranjenoj…

Ja, sandžačka književnica, Srebrenici u peru nosim sabrane selame i sućut cijelog Sandžaka. U toplom bratskom zavježljaju, skupljeno na hiljade izučenih Fatiha i Jasina čestitih muminki, braće sandžačke.

Srebrenice, kojim putem ka tebi da krenem?

Moraću limskom dolinom, bihorskim stazama bošnjačkog bola ratne 1943. Malo ću stati I u Šahovićima da mučki ubijenim Bošnjacima , makar Fatihu jednu izučim.

Gdje da smjestim stradalnike cijelog Bihora? Kako da ponesem nepreboljenu očevu rasovsku ranu za osmoro mu poklanih? Šta reći bratu Fahrudinu zašto je sa četiri godine mučki ubijen? Kome je on bio kriv, a kome djedov tespih?

Kako da zaobiđem u Taslidži okamenjenu suzu nane Aiše, ostavljenoj na otetoj babovini i čemer tuđine?

Ne mogu usput pokupit tolike suze, prosutu nevinu krv sandžačku, pečalbu Pešteri i cijelog Bihora. Gdje da uprtim preteške smrtne muke bihorskog gazije Osmana Rastodera i sina mu jedinog?

“ NIKOM SE NE PONOVILO…” pjesmom opominje Kema. A ponovilo se u Bosni, ponovilo se, sve se ponovilo…

Da ne bih ugazila u krv I skute obojila crvenim, nekako ću preletjet Sokolovića most na Drini i zaobići Višegrad. Zatvoriću oči, da ne gledam, zatisnuću uši da iz krvave Drine ne čujem vapaj šehida u nadi spasa. Kako da se oglušim na vrisak zarobljene nejači iz hotela “Vilina Vlas”? Kako da na čas oslijepim, da ne bih vidjela oganj do neba i u njemu spržena tijela I nagorjele kosti bošnjačke?

Kako da zaobiđem Rogaticu i Lejlinu srušenu kuću, uvehlu joj kadifu na pendžeru, Kur’an bačen na bunjak, pocjepanu sufaru…? Gdje da potražim zaboravljen joj đerđef? Kako tu da razminem džamiju bez ijednog klanjača?

Čitaj još: SREBRENICA- ŠKOLA ZA (PO)ČETNIKE...

“ NIKOM SE NE PONOVILO…” pjesmom podsjeća Monteno.

Kako da ne zapjevam na Bikavcu i sevdahom bosanskim ne poselamim tu nečiju voljenu?

Kako ću do tebe, Srebrenice?

Sagnuću glavu kroz Sarajevo kad bude iz Visokog ispraćaj suhih kostiju, sa hiljadama bratskih ruku podignutih ka nebu ? Gdje da se sklonim od kiše suza i kletvi uplakanih Sarajlija?

“ NE PONOVILO SE… NIKOM SE NE PONOVILO…” – cvile kosti na tabutu skupljene.

Kojim ću putem ka tebi, Srebrenice?

Kako da ne zaplačem za srušenom Aladžom džamijom i mukama umirućeg fočanskog imama prikovanog za džamijska vrata? Kako da ne pokupim rasute bismile iz preteklog haremskog cvijeća?

Kako da razminem Ahmiće i krv bosansku na izgorelom pragu sasušenu?

Kako da mi srce ne prepukne na tuzlanskoj Kapiji i diplomama crvenim?

Šta reći mladosti bosanskoj? Pitaće me gdje su sada njihovi katili?. Moram pognuti glavu kad me budu pitali gdje su se sakrili i da li se stidim ljudskog roda.

“ NIKOM SE NE PONOVILO…”- šapuću procvali ljiljani na putu Marša mira.

Gdje da zgazim, Srebrenice, da ne povrijedim nečije oči u užasu, širom otvorene?

Kako da preskočim skrivene grobnice i Srebreničanku u čijoj je utrobi ubijeno čedo?

Ima li Bosna i jedan cvijet, da nije iznikao iz nečije krvi?

Pomozi mi, Srebrenice!

Kako stići do tebe sa ovoliko skupljenih bošnjačkih suza, muka i jauka?

Čime da isječem logorske žice, pomozi mi, Srebrenice!

Kojoj majci prvo da osušim suze, koju prvu na prsa utješiti, koju razgaliti..

Na koji mezar da posadim cvijet od krvi nevine?

Kome prvom da izvidam ranjave noge i ruke žicom zavezane?

Čitaj još: PRIČA O BOŠNJAČKOJ VAKIFI I DŽOMETU HADŽI BEHIJE: Danas dženaza u Sarajevu...

Gdje da ostavim ovaj pokupljeni zavežljaj bola?