NOVI PAZAR: VELIKO SRCE POD TREMOM AMIR AGINOG HANA

I razgovaramo tako. I Nedžad Mumdžić mi je govorio da ima veliku želju da pod svodovima svog restorana u drevnom zdanju Amir aginog hana ugosti ili još bolje jedan dan učini ljepšim, drugačijim, ispunjenijim ljudima koji su u potrebi. Znajući ga, znao sam da će tako i biti za razliku od mnogih koji bi da kao pomognu, da kao organizuju, da kao učine nešto i naprave humanu i dobru stvar i nikada se to ne desi.

-Želim da ih vidim ovdje, da se druže,zabave, da pjevaju, da im bude lijepo. Želim da im priredim pravu zabavu jer osjećam potrebu da to uradim i učiniću sve da i svake naredne godine barem jednom to učinim a ako budem u mogućnosti i više puta i nadam se da će i drugi vlasnici restarana učiniti sličan gest – govorio je Nedžad.

I baš te večeri 10. Juna počela je da se puni sala restorana Amir agin han. Nedžad i njegova supruga na vratima dočekuju drage musafire, žele im dobrodošlicu od srca.Unutra sve tip top pripremljeno.

Ko za biranu svadbu što bi se reko naš narod. Na bini humani i najbolji novopazarski muzičari: vokalni solisti Eno i Ljuca,za klavijaturama Saša, gitara Enko, bas gitara Besko,harmonika Hajran i klarinet Almedin, muzički virtuozi, došli da uveličaju ovo veče i da se druže muzikom i pjesmom sa osobama sa posebnim potrebama.

Pristizali ljudi iz organizacije slabovitih lica, gluho nijeme osobe, štićenici Zavoda Novopazarska banja, osobe su i sa problemom autizma sa svojim pratiocima…Napravljena je improvizovana rampa.

Vrata su poslužila idealno kao podloga za kolica.

Još mnogo prije nego li je sve ovo počelo, pričalo se o ovom gestu,o ovom nijetu pogotovu medju onima koji su pozvani da budu tu i dio ove priče. I kako su pristizali zahvaljivali su na ovom sjajnom gestu Nedžadu koji je blistao od sreće i izgledao kao da je dobio sedmicu na lotou.

– Kakva sedmica, kakve pare, ovaj osjećaj nikakav novac ne može da plati. Hvala svima koji su došli, od srca.

Ovo zaista nema cijenu, ovo malo ljudskosti i duše i ponosan sam i srećan i kad bih ovim ljudima sve mogao da pozlatim uradio bih to… -skoro kroz suze je govorio Nedžad..

Krenula je muzika, fenomenalno osoblje restorana Amir agin han onako domaćinski služi goste, pridodajući, pomažući i asistirajući tamo gdje treba, sa osmjehom, ljubazno i vrhunski profesionalno. Koliko je bilo radosti, veselja, koliko slave u čast života od strane okupljenih. Pjevalo se, šalilo, fotografisalo…

Ali najviše bilo duše, pozitivne energije, dobrog raspoloženja, odagnavanja turobnih misli barem na trenutak, druženja…Sigurno da ovim ljudima nije lako. Kako im je to oni i njihove porodice najbolje znaju. Nose se sa svojim nedostatkom kako znaju i umeju.

Ali niko nam ne brani da pokušavamo da nešto uradimo kako bi smo im olakšali, kako bi smo njihovim danima davali druge boje i smisao, kako bi smo ih, bez sažaljevanja i drugih sličnih beskorisnih stvari, shvatili i doživjeli kao ono što oni zaista i jesu-ljudi.

Naša duša, želja i djela nek budu njihove oči, njihov govor i sluh, nek budu njihove noge i ruke, nek budu njihovo realno mjesto u ovom svijetu i životu. Zato ti hvala Nedžade što nisi sitan u duši već što imaš taj osjećaj za ljude.

I kao što reče Dino Merlin u onoj pjesmi „nije važno koliko puta udahnemo dah već koliko puta ostanemo bez daha“…Ovo je bila ta noć…kada smo ostajali bez daha.

Autori: Fehim Karišik i Senko Župljanini

http://ibalkan.net