RAMAZANSKA PRIČA: HALAL SOFRA
U ramazanskom jutru, iz slatkog sna i tople palate mog djetinjstva, o džam pendžera, budilo me kuckanje i tihi glas našeg komšije Beširage:
– Husnibegovice, vakat je za sufur. Diži roblje!
Nekoliko minuta kasnije, iz donjeg boja bi se začuli udarci mašica o sulendar, provučen kroz sestrinu i moju sobu, kojim nam je majka oglašavala vrijeme sufura. Cijelog života ne čuh ni ljepšeg zvuka, nit toplijeg glasa.
– Ti, postavi sofru. – obraćala se majka mojoj sestri.
– Ti, zafati vode iz bunara i pospi nam da se omijemo.
Sanjiva, iz tople postelje, poluzatvorenih očiju, jedva bih pred pragom uspjela nazut nanule i ljuta što vazda moram ja donosit’ vodu, nevoljno bih prilazila bunaru, smještenom na dnu čičekluka. Koračajući avlijom, začula bih iza sebe majčin glas:
– Ne frči toliko nanulama po kaldrmi, uzbunićeš cio komšiluk, sramota je.
Ljutito bih sa bunara trgla plehanu kofu okačenu za ivicu i omotanu mokrim kanapom, snažno je ćušnula u mračni ponor. Odmotavajući se, kofa je u letu udarala o kamene zidove i dodavala ivicama još po koje udubljenje, a onda u dubinu vodu pljusnula. Puneći se vodom, odjeci kofe od udaraca bi se postepeno utišavali. Ja, pospana i nervozna, kanapom sam mahala od jednog kraja bunara do drugog, kofom rastjerivalai lišće opalo sa kruške „turšijače.” Pri svjetlosti mjeseca, presipala sam vodu iz kofe u testiju, voda mi je prskala po bosim nogama i kvasila mi nogavice majčinih dimija, navučenih na brzinu.
Na prostrtom safrabesu, u sobi me čekala postavljena sofra, na kojoj se u demirli tepsiji blago poigravala i hladila mehka pita, pečena k'o duša, a žuta kao one majčine minđuše sa zlatnim mahmudijama.
U sredini pite se, poput nekog osvojenog šampionskog pehara, bjelila ćasa sa domaćim kiselim mlijekom, čvrstim kao sir, nožem se moglo sjeći. Obišla sam mnoge zemlje, probala mnoge specijalitete čuvenih svjetskih kuhara, ali nikad ne osjetih ljepšeg mirisa ni ukusa od te ramazanske pite i kiselog mlijeka iz one čimkane ćase sa uslikanim grožđem.
Dok smo zajedno sufurali, zahvatajući komade pite, ruke su nam se na sofri i u tepsiji nehajno dodirivale, topli i umašćeni prsti nam se nježno preplijetali. Tim nježnim dodirima, pretakali smo jedni drugima čvrstu povezanost i toplu ljubav roditeljskog doma. Smještene duboko u srce, ponijesmo ih u život kao najljepše sjećanje rodnog ognjišta.
Voda iz bunara, bez hemijskih dodataka, bez ikakvog kontrolnog pečata, zahvaćena iz zemlje, čista k'o suza, pojila nas je poput najslađeg šerbeta i mubarek Zem-zema.
Posle sufura, trčala sam stepenicama u sobu u oazu mojih djevojačkih snova. Uživala sam da, sjedeći na krevetu, kroz otvoren pendžer, sa visine, posmatram kućicu našeg komšije, starog Beširage.
Ugledala bih komšiju Beširagu sa ženom, dva sina i dvije kćeri kako još uvijek sjede okupljeni oko sofre. Iz plehanog bakrača još uvijek se pušila blaga para od skuhanih krompira. Na sredini sofre, bio je čanak sa malo kiselog kupusa, zelenog paradajza i ponekom paprikom, skoro poluprazan. Ispred svakog od njih nalazio se po jedan pretekli komadić hljeba. Posmatrala bih Beširagu kako, sjedeći u vrh sofre, šutke žvaće zadnje zalogaje.
Dok su djeca kupila rasute mrvice hljeba, Beširaga bi, dotičući ivicu sofre, poljubio one ostake hljeba. Natičući ćulah na glavu, ruke je dizao k nebu.
– Elhamdulillah. El-Fatiha!
– Amin. – za njim su svi dovili.
Na kraju bi se svi redom, po starini, iz testije napili vode.
– Beširaga, kako si? Jesi l’ se naspav’o? Hoćemo l’ na sabah? – čula sam iz avlije očev glas.
– Dobro sam, Allahu šućur, k’o svi sretni. Naspav’o se i nahranio, k’o najbolje, elhamdulillah. Eve me, sad ću za koji dekik, dok nataknem paltu.
Ponovo se oglasi majčino udaranje mašicama o sulendar.
– Devojke, pohitajte, odocniste na sabah! – odzvanjao joj je glas.
Stežući tespih u ruke, još uvijek nerasanjena, sa sestrom bih hitala ka Koraćkoj džamiji. Ispred mene je, povijen od teškog rada, gegajući se s noge na nogu, usput gladeći dugačke brkove, koračao stari Beširaga.
– Moj Husnibeg, šala nije kol’ka je ova Allahova milost u zlatnom berićetu što nas hrani, u mubarek vodi što nas poji, pa u ovim nogama što nas nosu kud hoćemo; pa u očima što s njima gledamo ovu dunjalučku ljepotu, pa u zdravoj pameti da Mu se zafaljujemo. Blago nama za našeg Stvoritelja…
Začuvši Beširaginu zahvalu, osjećala sam da mi obrazi, pod okriljem svitanja, od divljenja i stida, plamte.
Mnogo puta sam sa pendžera posmatrala skromne sufure naših komšija, a nikako mi se nedade da isprobam one, kao kesten „trošne“ u ljusci kuhane krompire sa Beširagine sofre…
Jedino ih, onako tople, duboko sakrivene u sjećanju djetinjstva i dragih komšija, ponijeh sa sobom da mi budu opomena na životnoj pruzi.
Starog Beširage i svih onih skromnih, dobrih i ponosnih ljudi u našoj jošaničkoj mahali odavno nema, ali za njima ostade dostojanstven, veličanstven trag, kojim obilježiše jedno časno vrijeme…
Priča izuzeta iz knjige “VRISAK KRVI”
Autor: Šefka Begović Ličina
Vatreno crveni zraci zalazećeg sunca, treperili su na ozimnoj krušci, Read more
U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more
Čast da otvori 24. izdanje SFF-a pripala je slavnom poljskom Read more