RUŽA IZ KRVI IZNIKLA

Dok mi dušman ne iskida latice, ljudi su širom dunjaluka pričali da sam bila najljepša među ružama, sa kojih su širom naše Bosne odjekivali kristalni ezani. Sebepom bezdušnika, u jednom danu, ranjena klonuh k’ zemlji srušenoj, nemoćnoj, napaćenoj.

Poput prekinutog đerdana, razniza mi se viševjekovno kamenje i ja dotakoh onu ostavljenu još toplu sedždu prognanog mi naroda. Ne mogadoh ranjena da plačem, a i stegoh srce da mi se katil ne sveti. Otpadoše mi minare , mihrab, zapališe se Kitabi, prekinu se tespih sa zida, raspoloviše se levhe, one na kojima je pisalo da je naš Svemilosni Gospodar Jedini, najveći.

I ne zaplakah, kad mi se grane polomiše i ljepota mi se u zgarište zaturi, niti kada začuh jauke golorukih mi džematlija, ne zaplakah kada majka umrlog sina u ćefin zamota, ni kada joj zlikovac kćeri na obraz pljunu. Ne pustih suzu kada imama katili na vrata džamijska zakovaše i on mi u zadnjem izdisaju šehadet u amanet ostavi.

Iz krvi, iz pepela, iz ugarka, nečujnim glasom izbjeglim džematlijama doviknuh : „ Sabur! Sabur, narode moj! Samo sabur! Ima Neko ko je jači od milion čeličnih topova, od svjetske sile, od stotinu handžara! On je veliki i moćan, zlo bilježi, a ovo bezdušnike u insafu iskušava.

Sabur, narode moj! Ponovo će se sastavit levhe i ponovo će iz stotine grla kliknuti tekbiri „Allahu ekber!“ Ponovo će se pod moje skute redati dugački safovi!

Izgradiće moj narod i mene i Bosnu još ljepšu i bogatiju! Besu dajem!

Pokidali su mi latice, iščupali stablo, rasturili grane, ali sjeme, sjeme je ostalo duboko zakopano u zemlji, ono sjeme koje pravednima niko nikada utrti mogao nije. Moje sjeme ponije napaćeni bosanski narod širom Evrope i Svijeta, da iz tog sjemena niknu ruže različitih boja, da sa bijelih ruža odjeknu ezani u Parizu, sa crvenih u Briselu, sa žutih u Minhenu, sa onih ljubičastih u Stokholmu. Od bosanskog sjemena nikoše ruže u Sidneju, tamo u dalekoj Australiji, na Novom Zelandu u Kanadi, Americi, Finskoj, Danskoj…

Nebom i sa one polomljene levhe, iznad cijelog dunjaluka, iz milion bošnjačkih grla, sada se prolamaju tekbiri: „ Allahu ekber!“

Ubijali ste nedužne, goloruke, djecu, mladost. Ostala je u nama vječna rana za najdražim, ali puškom niste mogli ubit nam dušu, naš ponos, našu Fatihu i vjeru, ni čisti nam obraz. Niste nam mogli oteti miris Bosne i behara, ni naš merhamet prema pravednim, ni vječni nam.

Saburom čekah sve ove godine da izniknem iz pepela, iz ugarka i krvi, da se ponovo naniže tespih, da se s bismilom Kitabi poredaju, da sa mihraba zauči šehadet.

U lijepe i raskošne kaftane, odjenu me narod. Kažu da sam danas još ljepša ruža i najljepša među ostalim ružama bosanskim, izniklih iz pepela, i da mi srce ponovo sa „ La illahe ilallah“ pulsira.

Pred mojim kapijama danas cvjetaju crvene ruže koje mirišu na šehidski prkos, na prolivenu im krv poteklu za ovu slobodu i ljepotu svih onih ruža izniklih po Bosni i cijelom dunjaluku.

Sada ja, gordo, dostojanstveno, čistog obraza, širim svoja krila i pod skute ponovo grlim svoj narod i pokazujem kolika je Allahova milost i pravda Njegova.

Nisam ja slučajno rođena sada u maju kada sve cvjeta, kada Bosnom mirišu behari, kada čekamo mubarek mjesec ramazan. Znajte zlotvori, da nama vjera brani da ljepotom prkosimo, da se svetimo, ali ja sam ponovo rođena da opominjem kako je pravda i snaga na strani nevinih i da je ona najveća istina.

Iz milion muminskih grla, iz svih ruža svijeta odjekuje radost:

„Mubarek olsun ti ezan, Alladžo džamijo, ružo, ponosu i sultanijo bosanska! Mubarek olsun ti sabur, vjera i snaga! Mubarek olsun ti najljepše ruho i odaje mirisne!“

Autor teksta: ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

http://ibalkan.net