MOŽE LI NAPETOST IZMEĐU KOSOVA I SRBIJE PROUZROKOVATI NOVE RATNE SUKOBE?!

Sukobi između Kosova i Srbije putem međunarodne diplomatije zadnjih godina se posebno intenzivirao…

Ohrabren Američkim zelenim svjetlom,Parlament Kosova je na posljednjem zasjedanju donio odluku, koja u praktičnom smislu osigurava potrebne usl-ove za stvaranje nove vojne organizacije. Ova vojna organizacija je odmah prihvaćena kao vojska Kosova, te se od nje očekuje da u što skorijem vreme-nskom periodu naslijedi poziciju međunarodnih mirovnih snaga na Koso-vu. Kulminacija borbe, koju Kosovo u ime svoje nezavisnosti već duže od pola stoljeća vodi, doživjela je vrhunac ovom odlukom.

Odmah po donesenoj odluci zapljuštale su oštre osude Beogradskih zvanič-nika. U trenutku pisanja ovog članka objavljena je vijesti o sazivanju Sigur-nosnog Vijeća Ujedinjenih Nacija od strane Rusije. Osim Srbije i spomenute reakcije Rusije, značajnije protivljenje u regiji nije zabilježeno. Kako bi trebalo shv-atiti ove oštre osude Srbije? Srbijanski stav jasno ukazuje na kontinutitet pristupa Kosovu kao dio unutrašnjeg problema. Ovakav pristup je teško shvatiti, posebno ukoliko se uzme u obzir da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nema pravo, niti moć, ni da kroči na većinu tog kosovskog teritorija.

Sukobi između Kosova i Srbije putem međunarodne diplomatije zadnjih godina se posebno intenzivirao. Čini se da Srbija ostaje ustrajna pri svojoj odluci da nikada nece priznati nezavisnost Kosova, kao što i radi sve u svojoj moći da onemogući pristup Kosova UNESCO-u i Interpolu. Upravo je Interpolova odbijenica kosovske aplikacije u Srbiji prihvaćena kao velika diplomatska pobjeda. Na ovo su kosovske vlasti odgovorile povećanjem poreza na proizvode uvezene iz Srbije na 100%, što je srbijanskoj ekonomiji zadalo težak udarac, te 500 miliona Eura vrijedno tržište dovelo u veliku opasnost. Sasvim je izvjesno da će ovo prouzrokovati i hiljade izgubljenih radnih mjesta, kao i zatvaranje firmi ovisnih o kosovskom tržištu. Ovakav rasplet situacije je bio i glavni razlog novog ubrzanja diplomatskih odnosa srbijanskih visokih zvaničnika sa Briselom i Washingtonom.

U aprilu 2013. godine, pod pritiskom zvaničnika Evropske Unije, Kosova i Srbija su potpisale Briselski Sporazum, u kojem im se puno pravno članstvo u Evropskoj Uniji uvjetovalo, jer je rešavanjem međusobnih nesporazuma mirovnim putem. Upravo je ovaj potpis obustavio dugogodišnji ambargo Evropske Unije, te Srbiji omogućio otvaranje novih pitanjana putu ka puno-pravnom članstvu. S druge strane, iako je 2008. Godine proglasilo svoju nez-avisnost, Kosovo se i dalje bori za priznavanjena međunarodnom planu, kao i prihvatanje u Ujedninjene Nacije. Od zemalja Evropske Unije, Španija, Grčka, Grčka Republika Kipar, Rumunija i Slovačka i dalje odbijaju prihvat-iti Kosovo koa nezavisnu državu. Svjetske sile poput Rusije i Kine, svojim ne priznavanjima znatno slabe poziciju Kosova u Ujedinjenim Nacijama. U isto vrijeme, Srbija lobističkim aktivnostima jako aktivno radi nazaustavljanju rasta broja zemalja koje priznaju Kosovu, kao i napovlačenju priznanja zemalja koje su to već uradile.

U periodu kada je 6 jugoslovenskih federalnih država početkom 90- ih godi-na započinjalo svoju borbu za nezavisnost, i Kosovo je apliciralo Badinter-ovoj komisiji. Međutim, ta aplikacija je odbijena uz obećanje o autonomiji. Kao što je i poznato, Daytonskim sporazumom su ratni sukobi u Bosni i Her-cegovini obustavljeni, ali je stvaranjem Republike Srpske čelnik tadašnje Srbije i Crne Gore Milošević nagrađen za sva zvjerstva počinjena tokom rata. Samim učešćem u Daytonu, Milošević je preko noći u određenim svje-tskim krugovima počeo biti prihvaćan kao mirotvorac. Ohrabren takvim pristupom, Milošević je vjerovao da se ista sudbina može izvojevati ponav-ljanjem Bosne na Kosovu. Međutim, to se nije dogodilo. 1999. godine je NATO 78- dnevnim bombardovanjem pokvario…

Miloševićeve planove, te nakraju donio i pad Miloševićevog režima. Na izborima 2000. godine, nakon velikih protesta, Milošević je poražen, a ne dugo nakon toga i poslan na suđenje u Haag započinjene ratne zločine.

Kosovski nesporazumi su u vremenskom periodu između 1995. i 1999. God-ine pokušavani biti riješeni mirovnim pregovorima. Milošević je, kao i u Bosni, dobivao na vremenu, te raznim malverzacijama i uzdavanjem u podršku Rusije i Kine, pokušavao sačuvati Kosovo pod svojom kontrolom. Ipak, NATO-ovo bombardovanje nije uspio izbjeći. Rusija je uskratila podr-šku ovoj operaciji u Sigurnosnom Vijeću Ujedinjenih Nacija, ali je šutnjom omogućila njeno sprovođenje. Miloševićeva vojska i policija su bili prim-orani napustiti Kosovo. Da Milošević kojim slučajem nije spremao vojni napad na Kosovo, te da su prihvatili mirovno rješenje, da li bi Kosovo danas uopšte moglo dostići trenutni stupanj nezavisnosti?! Prilikom traženja odg-ovora na ovo pitanje, ne smijemo zaboraviti da je Badinterova Komisija par godina ranije istom tom Kosovu odbila aplikaciju za priznavanje nezavis-nosti.

Pitanje koje se, nakon uvida u višegodišnju napetost između Prištine i Beograda, samo nameće, jeste “Da li sve ovo vodi ka novim ratnim sukobi-ma?”. Iako je ne zamislivo da Evropa na svom teritoriju svjesno dozvoli stvaranje nove nestabilnosti, a sukobi na Balkanu to neupitno i jesu, srpsko-albanski odnosi ovo pitanje u dobroj mjeri opravdavaju. Vođenje diplomat-skih odnosa na ovim prostorima uvijek je imalo svoja, sebisvojstvena pra-vila. Uvid u diplomatiju Jugoslavije iz 1918. godine, kao i Titova vanjska politika koja se paralelno vodila i sa Sovjetskim Savezom i sa Zapadom, samo su neki od očitih primjera slojevitosti ovog problema. Beograd sličnim pristupom danas nastoji zadovoljiti i Rusiju i Zapad, ali se uspješnost takve politike sa pravom dovodi u pitanje. Upravo je i Joe Biden, potpredsjednik SAD-a, tokom svoje posjete Beogradu 2017. godine, skrenuo pažnju na opasnosti ove politike, riječima: “Nemoguće je u istom trenutku sjediti na dvije stolice”.

Pet godina nakon potpisivanje Briselskog Sporazuma, jako je teško govoriti o bilo kakvom napretku u odnosima između Kosova i Srbije. Beograd ne odustaje od neprijateljskog pristupa prema kosovskim vlastima, dok Vlada Kosova uporno odbija razmatranje pitanja o Zajednici Srpskih Općina u svom parlamentu. Mirovni pregovori su pod ovakvim okolnostima u potpu-no u stagnaciji. Vlada Kosova ovu Zajednicu vidi kao zamku u koju je Bosna i Hercegovina Republikom Srpskom ranije navedena, te i pored potpisa na Briselskom Sporazumu, otvoreno odbija mogućnosti implemen-tacije ovog dogovora. Kada se ovome do da i aktivan rad srbijanske diplo-matije na spoticanju priznanja kosovske nezavisnosti u svijetu, teško je zapravo i shvatiti ulogu samog potpisivanja međunarodnih ugovora, kao što je to Briselski Sporazum.

Povećan porez na proizvode iz Srbije, te osnivanje kosovske vojske, doveli su Beograd u poprilično nezavidnu poziciju. Izuzev Liberalno Demokratske Stranke i ponekih nevladinih organizacija, srbijanska javnost ratnim poklic-ima u potpunosti stoji na suprot kosovskih zahtjeva. Srpska Radikalna Stranka, koja je poznata po opravdavanjima ratnih zločina na prostoru Bosne i Hercegovine kao odbrani srpske nacije, kao treća najjača stranka u parlamentu, uživa veliku podršku svojom ratno huškačkom retorikom. Osuđeni ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić se ponovo pojavlj-uju na transparentima širom Srbije kao veliki heroji. Nedavni istup prem-ijerke Ane Brnabić na intervjuu za Deutsche Welle u kojem jasno negira srebrenički genocid, nedvosmisleno projektuje raspoloženje srbijanskog društva u ovim trenucima. U ovakvoj situaciji, najveći cijenu plaćaju Bošnj-aci; dva najočitija primjera se mogu uočiti kroz podijeljenost sandž-ačkog društva pod beogradskom palicom, te direktno miješanje u bosansko pita-nje putem Republike Srpske. Beogradska politika, uz svoje hegemonijke ambicije koje su u punom jeku, za sigurno važi za najvećeg uzročnika nestabilnosti na balkanskom poluostrvu.

Evopski Parlament je u svom najnovijem izvještaju spomenuo i intervju Ane Brnabić, kao i njeno negiranje genocida. Unuk drugog najuticajnijeg čovjeka Titove Jugoslavije Edwarda Kardelja, Slovenac Igor Šoltes je svoj posljednji amandman Evropskom Parlamentu utemeljio upravo na ovim riječima premijerke Brnabić, te uz podršku Evropskog Parlamenta uspio usloviti napredak Srbije ka Evropskom Unijom i priznavanjem genocida, kao i ostali hodu ka Međunarodnog Suda Za Ratne Zločine. Iako ovaj izvje-štaj i amandman nemaju pravnu punomoć, oni jasno ukazuju na problem-atiku srbijanske politike.

Trenutna pozicija Srbije i Kosova se ne razlikuje uveliko od pozicije koju su ove strane zastupale prije NATO bombardovanja 1999. godine. Ovo bombar-ardovanje je ipak uspjelo prouzrokovati pad Miloševićevog režima, dok EU svojim mehanizmama bez mogućnosti slične vojne interve-ncije teško da uspijeva napraviti konkretan pomak u rješavanju ovog prob-lema. Ne treba zaboraviti da ova najnovija balkanska država na svojoj teritoriji ima najve-ću američku vojnu bazu, te se uz otvorenu i direktnu podršku SAD-a, sa pravom postavlja pitanje da li je moguća neka nova vojna intervencija?!

Ostaje da se vidi šta će srbijanska politika izlučiti istovremenim koketira-njem i sa Zapadom i sa Rusijom. Odgovor na ovo pitanje će zasigurno odr-editi i stav Washingtona, Brisela i Moskve. Ukoliko globalna politika nakon Srednjeg Istoka osjeti potrebu za stvaranjem novog fronta, napetost između Srbije i Kosova im nudi idealnu priliku da taj front premjeste i na Balkan.

Pod prijetnjom novih ratnih sukoba ne treba zaboraviti ni Republiku Turs-ku, koja je za razliku od devedesetih godina, doživjela potpunu transform-aciju, te postala bitan igrač na balkanu i na globalnom planu. Turska je usp-ješnom diplomatijom uspjela izgraditi dobre odnose sa obje strane, što je sa pravom dovodi u alternativnu poziciju koja svojim intervencijama uz pod-ršku EU može doprinijeti očuvanju mira na ovim prostorima…

24. Decembar 2018. DAVUT NURILER

• http://iBalkan.net