NASUFOV – SAN

Dok se iznad Zlatnog roga u Istanbulu majsko sunce polahko probijalo i obasjavalo tek probuđeni grad, a na Bosforu, poput razigranih bisera, igrale i bljeskale srebrenaste kapljice vode, u Yldrm mahali, gdje su muhadžiri odavno svili svoj vatan, u jednoj sobi kraj otvorenog pendžera, sjedila je dostojanstvena starica Umihana, udovica rahmetli Hajrizage Ličine, majka jedihnika Nasufa, majka Čebina, Nurijina, Mujesirina, Ruvina, Asifina, Mejrina, Nejmina( Lela) i Ramijina ( Gara), majka osam mirisnih ružica i jedinog pupoljka, koji je pred njenim očima polahko vehnuo..

Kada je na pendžeru, sa tek rascvjetale bijele orhideje rosa kapnula dolje, sa izboranog staračkog lica, glasnim uzdahom odjednom se okliznu suza.

Starica, ubrađena šamijom, k'o behar bijelom, zagledana u daljinu, u mislima odletje do rodne grude, tamo gdje su se iza horizonta sunce i nebo grlili s’ planinom, gdje su drhtave frule zakasnelih čobana pjevale o prostranstvu rodnih Korita i igrama šarenih leptira, o ledenom vrelu i ljepoti ovog dunjaluka i gdje su joj kćeri u bešici uspavljivale Nasufa, njenog jedvačeka.

-Majko, je si li budna, legendo, carice, moja?- iz sanjarenja je prenu Nasufov glas, staricu povrati iz daljine.

-Budna sam, oči moje! – starica se omaškom ugrize za jezik.

-Eh, majko, nikad se vidom ne kuni. Nikad, majko, nikad! Čak ni za mene! – opominjahu je mrtve Nasufove oči.

Starica tužno pogledavši ka meni, bolno se osmjehnuvši, suzom ovlaži usahle oči.

I meni, musafiru ovog tužnog, ali toplog doma, iz oka poletje suza i ja ugušivši jecaj, jedva prihvatih Nasufovu požutjelu pruženu ruku.

Te ruke diplomiranog pravnika Nasufa Ličine – Demirok, odavno ispražnjene, opustošene životnom sudbinom koja mu prije mnogo godina, gubitkom vida, nemilosrdno iz ruku ote sudska dosijea, agende, zapisnike, presude, advokatske pobjede, suddbini traže odgovor.

Šta reći djeveru, rođaku, očajniku, insanu, umom visokom intelektulcu, koji svakodnevno citira djela književnika Dostojevskog, Mihajla Lalića, Hesa, Jesenjinove pjesme recituje nesuđenoj, koji se sjeća dobijene desetke iz Krivičnog prava i upućenih čestitke profesora? Šta reći pravniku čije je odgovore, uspjehe i ambicije odjednom ispunilo crnilo, dubina bezdana bez radosti, sjaja, bez boje, nade? Kako utješiti očajnika, koga čak i tijelo izdaje, kome bol na momente oduzima razum, kom iz suhog oka ne može poteći ni jedna jedina suza? Kako ga u njegovoj tami ohrabriti, kako mu dočarati ovaj novi svijet koji ne vidi, koji mu motiv ponuditi da živi, da majci i sestrama i dalje ostane jedina zakletva?

Dok je majka Umihana na sabah namazu predatim selamom dovila Allahu, ja sam držala Nasufovu ruku i pokušavala mu dočarati miris rodnog kraja, ljepotu korićanske džamije, koja se poput neke raskošne labudice odnedavno smjesti u sredini sela Korita, sa koje po okolnim planinama odjekuju veličanstveni ezani, pričah mu o livadama i raznobojnom cvijeću, o ledenom vrelu, na kojem je davno gasio dječačku žeđ, o razbacanim bijelim stadima, rasutim poput onih grudvica sira iz koje su mu nekada kapali bistri planinski sokovi. U toj bjesedi, povjerovah da sam makar na kratko postala životna infuzija male Nasufove nade i ohrabrih se da mu onom „bijelom“ laži pokušah podići vjeru u život i neviđenu ljepotu.

-Koliko znam djevere, ti u Korita imaš još dosta svoje zemlje. E, ja imam veliku želju da preko ljeta negdje u nekoj osami pišem. Kako mi treba tišina, voljela bih da ti tamo na toj zemlji montiraš jednu kućicu i da sa mojim sinom, kom je davna želja da ima ergelu konja, zajedno odgajate rasne konje.

Vidjela sam, ili mi se samo učinilo, da se u Nasufovim mrtvim očima pojavio primjetan sjaj.

– Može, može, taman tako, sestro moja. Ja ću kupit kućicu i tamo ćemo ljetos boravit. Da mi je samo da omirišem onaj vjetar koji s’ Lađevca pomalo puhka, posebno pred akšam, čini mi se, malo bih prizdravio. Ne umijem ti objasnit, ni dočarat ljepotu tog mirisa koji se zavuče u svaki damar pa čak i živu krv namiriše. A tamo možemo nabavit nekoliko ovaca, pa da imamo svakog dana svježeg mlijeka. Eh, sjećam se kad bi mi majka ujardumila mlijeko, pa bi se miris proširio cijelom kućom, činilo mi se da na dunjaluk nema ni ljepšeg mirisa, nit’ za tijelo boljeg ilača. Eh, sestro, da mi se još jednom obrest’ u Korita….

-Otići ćemo, ako Bog da, ali, prvo da nabavimo snahe za vas dvojicu nežanja. Ja nisam kadra da muzem ovce, ja ću tamo samo pisat i naređivat vašim nevjestama.

– Može, može, lijepo ti to sve namjesti i plaho zamisli. Drugi da radi, a ti da odmaraš, je li?

– Nale, ako tako može, bilo bi lijepo. Ako vi nećete, ja ću tamo ogradit jedan plac za mene, a vi se dvojica sami snađite…

– Uzmi, sestro, gdje god želiš, samo neka mojoj zemlji ožive damari, ako su ovi moji očinji umrli. Eh, moji snovi…

Sestro moja, svake ti noći u mojoj osami i vječnoj tami, koja ne raspoznaje svjetlost nit dan, šetam rodnim livdama. Kroz cijela Korita jašem konja sedlenika, onog što mi je rahmetli babo za punoljetstvo poklonio. Kad bi ga razigrao livadama, činilo mi se da sam postao bihorsko- pešterski soko i da s’ krilima letim cijelim dunjalukom. Kroz ovu tamu, promiču mi zelena polja Korita. Godijeva, Šipovica, Crhlja, osjećam miris pokošene trave, s’ razigranim konjem letim suncu i tamo ka Kruščici gdje nam je bratstvo drugo, hitam njima da me raširenih ruke prihvate, tamo gdje mi voda iz stubline, ovim suhim očima vraća vid, gdje onu odavno izgubljenu nadu nalazim skrivenu negdje ispod rodnog neba. U snovima vidim i moju voljenu kako uplakana iza mene ostade na mostu da me čeka sa operacije iz Ženeve. Na rastanku, tutka mi u ruke spomenar sa ključićem u obliku srca, gdje su bile skrivene naše tajne, nada,naša nerođena djeca, naši snovi.

Obećah joj da ću se vratit, na dar joj donijet nove oči, obećah joj život i eto, slagah…

U tišini noći, dok Istanbul spava dubokim snom i tamo daleko brodovi na Crnom moru trubom oglašavaju dolazak u pristanište, slušajući povremeno tandrkanje praznih kolica uličnih prodavaca, ja u postelji posle izučene Fatihe, napram voljenoj šapućem: „ Oprosti mi što te izneverih, jer mene izneveri život!“

Dok sam zurila u one osušene zelene Nasufove zjenice, duša mi se bolom predvajala, kraj mene je majka Umihana nečujnim roditeljskim vriskom dovila Allahu za jačinu svog sabura i snage.

-Tamo u Korita mi ostaše Nasufova dva ćilima sa berlinskom mustrom, s’ ćenarom cvijeća. Majka, jatka za njegovu nevjestu vunu bijelila, prela, sestre ljubavlju i s pjesmom ih tkale. Babo mu dukate slag'o, nevjestu jedinu da nam na svadbi okiti, al’ nesuđene dukate Ženeva istopi za vid nepovratni. Sestre za oči bratske sehare praznile, krv svoju za spas njegov nudile, kosu bolom čupale, na sedždi padale…- majka staračkim krikom jeknu.

Kroz pendžer se polahko uvuče sunce, sobu obasja, tugu i tišinu zagrli. Onaj svjetlucavi zrak sunca Nasufov obraz nježno pomilova, izmami mu primjetan osmjeh. Otvoreno mrtvo oko s blijedim licem k’ suncu se okrenu, nečujno ga poselami, haber zaiska.

-E, kad ugrije, osjetim na obraz toplinu, tako mi otpočne dan i znam da ovo sunce isto sija tamo daleko na onaj crvenobijeli behar jabuke pred našom kućom. Ponekad se u snovima na granama ispod ljuljam na ljuljašci i malo sam sretan. Često zadrhtim uzbuđen kao kad bi za srednjoškolski raspust iz Bijelog Polja hitao kući. Umorim se trčeći sa Sipanja preko Godijeva ka rodnom selu, nemam kad gledati oko mene ljepotu, zelenilo, šljivike… Eh…!

Dok napolju grlati vodonoša vodu za piće nudi: “ Taze, taze, su, taze!“- Nasuf umornu glavu na prsa nasloni.

-E, godinama ti ovdje pijem ovu kupovnu vodu. Eh, da mi je da se napijem one naše studene vode, što regne na divlje jagode, na kukurijek, na šipurak, na planinsku snagu…

Sestre Lela, Mejra, Asifa i Gara brišu oznojeno bratsko lice, mijenjaju mokru jastučnicu, beharli čaršafe mu prostiru, gledence svoje ljubavlju sestrinskom njeguju.

-Jomužom i izmjećajem smo mu lice umivale, čarape mu i odraslom nazuvale, košulje peglale, s ponosom na fakultet ispraćale, nevjesti najljepšoj se nadale. Život i oči svoje doktorima za vid bratski smo nudile, pred noge neznanim stručnjacima klečale, molile, svijest u bolnici gubile, lice noktima ranjavale.

Sunce se od majčinog i sestrinog bola zakloni za onom bijelom orhidejom na pendžeru, koja proplaka i okvasi jedan pramen Nasufove plave beživotne kose. Kad htjedoh zaklonit uplakano lice, shavatih da pred mrtvim očima ne moram, pa kad se vrata na sobi otvoriše, samo rukom zadržah jecaj.

-Gdje si Nale, Paša moj?- amidža Nazim bey Ličina – Demirok, zijaretom hrabri sinovca, očehnuto krilo ličinsko.

– Evo me, aslan moj, legendo, care..! . smežurava Nasufova ruka u zrak ispruženu amidžinu ruku potraži.

Amanet i u mezar odnijetu ranu, Hajriza Ličine, amidže, bratučedi i rođaci: Yunus bey, Nazim bey, Mehmet bey, Taip bey, Rifat bey, Adnan bey, Nusret bey, Redžep bey, Šefkija bey, čuvaju, njeguju, paze, riječima sinovca hrabre, pomoć nude. Bratstvo i krv se ne kupuju, oni se njeguju, zalivaju, svoj za svoga se žrtvuje, ruka bratska i muminska za nemoćnog se vazda drži otvorena.

Kad krenuh na put, gušeći se u suzama, malo duže Nasufovu ruku zadržah u svojoj, ne bi li mu pretočila onu nadu u zajednički odmor i oživjela one sedlenike konje čije će hrzanje u tišini istanbulskih noći danonoćno slušati. Dok on u snovima bude pio jutarnju taze jomužu, ja ću negdje u zamišljenoj drvenoj kućici na sred Korita suzom pisati o jednoj izgubljenoj mladosti, o majci Umihanom čeličnom joj srcu i čvrstom imanu, o sestrinim propalim snovima da ponosno zaigraju na bratskoj svadbi. I plakaću naglas da me niko ne čuje, sem onih homora iznad Nasufove kuće u rodna Korita, gdje je ostade njegov izvor, gdje su negdje u poljima zaturene one bistre Nasufove oči, kojim nije vidjeo ni istanbulsku Dolma Bašču, gdje se nekad šetala sultanija Selma i gdje se trebala šetat i njegova voljena…

Autor : Šefka Begović-Ličina

http://www.ibalkan.net/