GLUHONIJEMA LJEPOTICA

Zalutali stranac bio je jedina svijetla tačka u zadimljenoj i čađavoj kafani. Sjedio je za stolom u ćošku. Na sebi je imao bijeli kaput, bijele hlače, bijeli šešir i crnu košulju.
Bijela maramica je virila iz džepa kod srca.
Govorio je rukama.
Njegove ruke su donijele ovu priču.
II
Mlada i lijepa Lamija bila je gluhonijema. Glasno je otplakala svoje rođenje. Dječijem plaču obradovala se majka Malka Ruhotina. Otac Abdulselam čekao je muško dijete.
Dobio je Lamiju.
Dadoše joj ime po nani koju su ubili četnici negdje kod Čajniča.
Dijete obolje prije nego što je prohodalo. Niko ne znade kazati od čega je oboljela. Preležala je vrućicu. „Crveni vjetar“ – govoriše. Progledala je odnekad. Ostade živa, ali ogluhnu i zanijemi.
Zamete je tišina.
Pred očima sjevne, ali ne zagrmi u ušima. Oko nje su otvarali usta, ali su gutali glas. Kao i ona. Malka se nije mirila sudbinom. Obletila je sve travare, hećime i hodže. Umislila majka da je šćer ograjisala. Da je nagazila na sihire. Ne pomogoše joj ljekovite trave. Ne proču od hodžinog zapisa. Ne progovori od hećimovog lijeka.
Suđeno joj bi da ostane bez sluha i glasa, ali kada Bog hoće dati, dade joj nesvakidašnju ljepotu. Ne bi joj ravne nadaleko.
Lemijina ljepota je širom otvarala muške oči.
Do uzdaha.
Oblijetali je najviđeniji momci, ali nisu slijetali na najljepši cvijet u Abdulselamovoj bašči. Niko da joj ponudi prsten. Niko ni da se našali da je zaprosi. Niko ne htjede curu ogrnuti bijelom vjenčanicom.
U mladoj i lijepoj curi vatra buktala.
Djevojačka.
Grud jedrala.
Igrala pod košuljom.
Pržila.
Struk tanak i vitak. Takav, da ga prsti dvije ruke mogu opasati.
„Razboljeće se od zdravlja“ – šaputalo se.
„Ugušiće je krv. Vrela. Djevojačka“ – govorilo se.
„Jazuk da uvehne bez muška“ – još glasnije se pričalo.
U tišini ljepotica bol bolovala.
Bez ašika.
Bez muška.
Druge djevojke su birale momke.
Lamiju nije birao niko.
Gluhonijema ljepotica nije bila ni gluha ni nijema za jedno.
Za ljubav.
III
Jedno jutro dok je točila vodu na Isajbegovom bunaru, javi joj se glas.
Muški.
Otkud muški glas u Lamijinom uhu?
„Djevojko, pogledaj u bunar!“
Ljepotica posluša glas.
Pogledala je.
U ogledalu od vode ugleda svoj lik.
„Šta vidiš ?“
Otvorila je usta. Kazala je, ili joj se samo učinilo da je kazala, kako u ogledalu vidi sebe, lijepu, nesretnu.
„Čemu ljepota?“
Suze razbiše ogladalo.
Nestade njen lik.
Podiže glavu.
Vrh glave, u krošnji jabuke senabije, zapjevaše ptice.
Sanja li da čuje ptičiji poj?
Ptice prhnuše.
Puhnu vjetar.
Vjetar donese glas.
„Djevojko, noćas ćeš zanoćiti kod bunara. Što usniš, na javi će se javiti. Učini sve ono, onako, kako ti bude u snu kazano!“
Nije li to bio glas Meleka?
Poslušala je glas.
Prespavala je pored Isajbegovog bunara.
Usnila je…
IV
San je odnijela kući.
Rukama, kako je jedino mogla, ispričala je majci san. Slikovito, rukama, ispričala je ovo:
„Majko, na našim vratima će se pojaviti mlad i naočit muškarac. Nije prosjak, a prosiće. Nudićeš ga bijelim hljebom i kajmakom. On će odbiti hljeb i kajmak. Nudićeš ga medom i medovinom. On će odbiti med i medovinu. Davaćeš mu zlato. On će odbiti zlato. Majko, on će prositi mene!“
Taj i takav pojavio se sutradan na vratima Abdulselamove kuće.
Lamijina majka izađe da ga dočeka.
Sve mu je nudila, po redu, ono, onako, kako joj je Lamija pričala.
Nudila ga je bijelim hljebom i kajmakom.
On je odbio da jede.
Nudila ga je medom i medovinom.
On je odbio da osladi usta.
Ponudila mu je nisku dukata.
„Na, uzmi i idi!“
„Neću majko, ne treba mi zlato!“
„Šta hoćeš?“
„ Hoću vašu kćer!“
Lamija istrča pred kuću i stade između majke i prosca.
Rukom izraslom iz srca, reče:
„Podaj me, majko!“
V
Prosac je bio slijep.