NE DAJ SE, SANDŽAKU!!!
Ne daj se prevarama, Sandžaku moj,
lažnim bratilištima i tuđim bolesnim snovima,
jer još ti je Srce čisto; imao si uvijek za sve nas.
Ne dozvoli da te opominje nijemi trag
Šukrijinog pera i podsmijeh s tuđih pendžera,
Ne daj se, Sandžaku!
Uvijek si se razlikovao po darovima; po ljepotama
(gazde nikad nisi trpio nit’ si predugo snažnog imao)
pratio moje (ne)odrastanje, putovanja i snove
kroz tvoje umjetnike – prve – druge – davne a uvijek nove.
Nepotrošen resurs umnog stvaralaštva
i skrivena neispričana priča tvoga stradalaštva,
Ne daj se, Sandžaku!
Pa tvoji krajolici, tvoja musafirska – mirisna soba;
tvoja granicom rasječena utroba, kao utroba pramajke
iz koje hoće nasilno istrgnuti začeto dijete,
tvoj merhametluk u bolesničkim snovima
na dva željezna kreveta kao nedefinisana dijagnoza.
Ne daj se, Sandžaku!
I, molim vas ako neko pita;
Sandžak od Akova do Stoca Makova
od Stoca do Sokoca – pa do Vlasenice,
niz drinsku kotlinu, do otete Srebrenice!
Lagahno se uspni (da njihove sjene i zjene u nebo zagledane – ne povrijediš)
na brdo Hadžet i posmatraj, osluhni valove kozmičke
jer to je putokaz i pravac, dok se tvoje stope tope
na tragovima žrtvovanih i na predhodnici Srebrenice;
probudi se Sandžaku!- suzom majke nikad isplakane
umij svoje lice i osluhni zvuk vjetrova i vjekova
nahrani gladne, dodirni usamljene, posmatraj ptice
kao znak slobode tvoje, ne daj svoje…
Ne daj se, Sandžaku.
Ovu noć smatram početkom svojih molitvi nad molitvama:
Kazni me Svemogući; nebeskim kandžijama,
sandžačkim olujama, drinskim vjetrovima…
Uz pratnju gromova svjetlećih jeka
ubij Bože u nama proklestvo
Il’ ubij (ne)čovjeka!
Šibaj! u ime ovih živih silueta
nosača strašnog urezanog znaka;
probudi u nama sleđen strah i snagu,
jer, kako ćemo sićušni i razjedinjeni
protiv ovoliko narastajućeg mraka?!
I, ako treba, sve srdžbe neba na ova
pleća svali; da ovaj mrak, da se ova tama
u nama već jednom zapali! Šibaj…
Ne daj se, Sandžaku!
Ne, nije u pitanju religija, vjera,
odjek zvona, val i titraj ezana,
jer sve su to nezaustavljive vibracije
od izvora do uvira u vas pa iz vas k’ sanjalištima.
To je ozvučena svjetlost
kojoj tama kao suprotnost
može samo sluškinja biti,
Ne daj se, Sandžaku!
Nisi ti ničija prćija ispod mitološkog kršća;
ljiljan si niknuo iz tragova Šahovića
s dubokim jamama punih survanih stećaka,
tu, gdje je pramajka umirala
samo da bi ti ljepotu udahnula,
dok je nad njom zlokobna ‘tica rugalica
(doletjela iz okrvavljene bajke )
kosila male ptiče koji su vrištali perjem
što se uokolo u stijene pretvaralo.
Ne daj se, Sandžaku! svojim zabludama da još jesi
i tuđim sakatim snovima da nikad nisi,
ne daj se, Sandžaku, lažnim svjetioničarima
ni brodovima i lađama koje te na tuđe pragove odnose.
Još jedno dijete gromova i munja
i jedna djevojčica zvijezda, na Sandžaku,
i opna u kojoj nas drže biće probijena.
A do tada?
Ne daj se, Sandžaku, jer samo ti znaš
za tajne znake novorođenčeta, među svjetovima
okupanog bezgrešnim vatrama, darovanog ožiljcima
u čestitim molitvama.
I ja sam čupao kose da ponovim scenu Majke Srebreničanke;
iščup'o sam srce i poklonio ti da ponovim samog sebe.
Ne daj se, Sandžaku!
Evo, ponovo počinju predizbone grmljavine
čak su i čuvarkuće i čuvari uplašeni, lavež goniča
i skika kučića, zagušena svjetlost pocrnjelim masama
uplašenim, orobljenim, poniženim, prevarenim…
Još jedan izlazak na birališta
(Tvoja borilišta )
i gotovo…
Ne daj se, Sandžaku!
Autor: Halil Džananović