“VRIJEME BEZ KAZALJKI”

“VRIJEME BEZ KAZALJKI”… Najednom, Nedžad ostade sam u masi ljudi koje nije poznavao, a već se spuštala tamna noć i strah se uvlačio u njegove sitne, dječije kosti. Izbezumljeno je trčao od jednog do drugog kroz dugačku kolonu i kroz plač dozivao je i dalje babu svog, kojemu nije bilo ni traga, ni glasa… Zagledao se u ljude koji prolaze kraj njega i moli ih da ga povedu sa sobom, a potom se nesvjesno hvatao za ramena nepoznatih ljudi. Niko se ne obazire na njegove uplakane, crne oči, na njegov drhtavi glas i mokru kosu, jer svako želi spasiti sebe, i samo sebe, i što prije pobjeći od smrti, i neprimjetno ući u šumu kroz sama minska polja. Ispraćalo je dijete pogledima ljude koji prolaze u koloni, pa ubrzo ostade samo i potom se, kad se oni izredaše, nađe na kraju kolone među nepoznatim ljudima, a najviše ih je i bilo iz njegove generacije… Djeca, čiji su očevi, majke, amidže, ali i najbliži ostali razasuti uslijed granatiranja od strane četnika…

Iako je hodao za kolonom, i pratio taj „Put spasa“, vrijeme nije hodalo, stalo je i nikako da krene… U tom nestvarnom haosu, idući neko vrijeme sam kroz šumu, kroz potoke, odjednom je postalo mirno, a neka sablasna tišina se nad njim nadvila, kao da najavljuje početak pakla bez naznake kraja. Taman je pomislio da je i vrijeme krenulo za njim, i da što prije pregazi ovu noćnu moru. Nastavljaju se još žešća granatiranja, koja za sobom ostavljaše ljude koji se dušom oprostiše, a ranjeni čekaju smrt. Plač, vapaji i glasni jauci nestajali su u daljini… Sa strane dopiru povici jednog ranjenog momka:

– Braćo! Ne ostavljajte me! – svi trče da izbjegnu smrt i niko se ne obazre na momka koji se dušom oprašta i zadnjim pogledima ispraća svoj narod…

Nedžad pomisli u sebi: „Samo da ne padnem u dušmanske šake! Da me ne muče, a smrti se ne bojim!“.

Samo zato imade jaku želju da pronađe nekoga svoga i da mu pomognu u slučaju zarobljavanja i mučenja…

Granate su sve češće pogađale iscrpljene i prestrašene Bošnjake, a ranjeni su ležali k'o snopovi pšenice na žitnim poljima… Plakali su, zvali u pomoć, tražili da ih ubiju i ne ostavljaju bezdušnim zločincima… Nošeni su samo oni koji su imali izglede da prežive, a one, kojima je duša bila, haman, na pomolu niko se na njih i ne osvrne.

Čitaj još: Direktor Klinike za infektivne i tropske bolesti: Kratko jasno, lijek za koronu ne postoji! (foto)

U tom strahu golemom prelazilo se preko mrtvih i samo se baci uzgredni pogled da vidiš nije li neko od poznatih, ili neko od rodbine… I nastavljalo se uz pratnju hučnih granata i s’ grmljavinom teške artiljerije. A, ni na zemlji nije lahko bilo. Razasute mine na „Putu spasa“ sijale su smrt, onako kako je dušmanin predvidio, a eksplozije njihove postaju izvježbani orkestar te sile od kojih se ledi krv u žilama. Strah i panika zavlada između nedužnih ljudi bez nade, a borba za goli život se nastavi dalje.

Znajući da samo oni pribrani i bez panike i staloženi mogu da prežive, tako se počeo i dječak Nedžad ponašati i još nekolicina u njegovoj blizini… Ljudi su halucinirali, vikali, dozivali, krivili se do neba… Nakon dva dana i dvije noći skrivanja po šumama – srpski vojnici i policija zovu preko megafona:

– Predajte se! Predajte se, ili ćete svi redom biti pobijeni… Nemate kud! Predajte se! – grmio je srpski vojnik preko megafona, a onda su nastavili sa učestalijim granatiranjem.

I, kolona, uslijed granatiranja, biva presječena… Čuju i dalje pozive na predaju. Kriju se još neko vrijeme, bez vode, bez hrane, bez ništa. Jedino su straha i patnje imali u izobilju, ali jednostavno nisu imali hrabrosti da izađu, jer im neprijateljska obećanja ne znače ništa, a nisu znali ni kuda dalje? Izgubljeni u visokoj i gustoj šumi, vrte se samo u krug. Jedino čega su svjesni jeste da trebaju ići prema Tuzli, a ko je znao gdje je ta spasonosna Tuzla? Razmišljaju šta napraviti? Da li im se predati u ruke, ili čekati da ciljaju, a oni vrlo dobro znaju ciljati i još imaju čime. Sarkastični dušmanski glasovi dopirali su i dalje uz njihova obećanja da neće biti ubijeni, i da će biti tretirani u skladu sa svim Ženevskim konvencijama.

Čuje Nedžad sva ta obećanja njihova:predaja, sigurnost, konvencija, ali prestrašeni dječak i nije znao puno o tome, a ne sjeća se da je nešto pročitao ili površno čuo u školi o tim konvencijama i predajama po njenim pravilima… Poslije granatiranja, nebo se ućuti, opet se uputi poziv na predaju. Ne znaš je l strašnije čuti ovaj megafon, ili fijuke granata koje padaju okolo na kolonu insana bez nade…

Čitaj još: GLE ČUDA: ”JAKOV Milatović je politički kreiran u laboratoriji SPC- a i obavještajnih službi Srbije i Rusije”... (foto, video)

Uskoro, nekoliko hiljada muškaraca odaziva se sarkastičnom pozivu sa megafona. Izađoše iz svojih skloništa, iz gustih šuma, i ubrzo se nađoše na asfaltu, između Konjević Polja i Bratunca, sa podignutim rukama iza vrata čekajući na milost dušmansku.

U početku su se neprijateljski vojnici ponašali korektno, sve dok se nisu svi predali, a onda počinju maltretiranja, tenkovi okolo kruže i tjeraju strah u kosti, ostala oružja zvekeću, transporteri, vojska, policija u svome dušmanskom zanosu… Ječi šuma, ječi nebo…

U tom trenutku nailaze autobusi puni žena, djece i starijih ljudi iz Potočara koje su vozili prema Tuzli… Natjeraše izbezumljene i prestrašene zarobljene Bošnjake da dižu tri prsta u znak oprosta sa svojim najbližima dok su autobusi jurili pokraj njih. Zatim, počeše lažna obećanja davati: „Uskoro ćete biti sa familijama svojim! Niko vas neće dirati! Ne bojte se! Večeras ćete noćiti u hangarima u Bratuncu, ali bez večere“ glas pun sarkazma dopirao je do nemoćnih Bošnjaka. Potom se oglasi jedan uniformisani vojnik:

– Mi smo iz Srbije! Ponavljajte za mnom: Živio kralj! Živjela Srbija!

Autorica:Ramzija Kanurić- Oraščanin