Recent Posts

DRAGAN Bjelogrlić: Junaci “Boljeg života”, živjeli su bolje nego mi danas…

DRAGAN Bjelogrlić: Junaci “Boljeg života”, živjeli su bolje nego mi danas…

Velikan ex jugoslovenskog filma, koji je svojim ulogama obiležio živote mnogih od nas, a svojim životom daje lični primer kako se treba postaviti prema ovo malo vremena što ga imamo na planeti. Uporan i kocentrisan isključivo na kvalitet krajnjeg rezultata, Bjela se iskazao najpre kao glumac, zatim kao producent, a na kraju i kao reditelj…

BEOGRAD– objavljeno u kategoriji “Vijesti- Region- Kultura- Magazin” 16. 05. 2018. 00: 02… DRAGAN Bjelogrlić: Junaci “Boljeg života”, živjeli su bolje nego mi danas…

DAKLE Glumac, prije svega. Lista filmova i serija u kojima je igrao toliko je dugačka da od nje možete sitnim slovima da ispišete jednu oveću kravatu. Mnoge uloge bile su mu „uloge života“, već od prve, kada je uplakanim Titovim pionirima, gledaocima Boška Buhe, predstavljao kakvu- takvu utjehu, pošto je lik nasmejanog plavokosog tinejdžera– bombaša Save Sirogojna, kojeg je igrao Bjela, preživei film.

Zatim je likom Bobe Popadića „kupio“ najpre mlađe, a zatim i sve ostale gledaoce Boljeg života, kojima je, iz epizode u epizodu, s nevjerovatnom ubjedljvošću darivao lik autentičnog beogradskog mangupa, koji osim srednjoškolskih klupa mora da poznaje i pravila ulice, ma koliko fina bila porodica iz koje potiče.

Onda ponovo bombe, ali koje je sa radio- talasa bacao Crni Bombarder, voditelj- revolucionar iz istoimenog ostvarenja Darka Bajića, koje je, zahvaljujući našoj lošoj kolektivnoj karmi, aktuelno i danas.

Potom je malo „ispravio“ našu kolektivnu karmu u filmu Lepa sela lepo gore, po mnogima najboljem južnoslovenskom filmu snimljenom poslije raspada Jugoslavije. Kad su se ratovi i devedesete završili, tada već preiskusni Bjela nastavio je da od života uzima najviše i da od toga pravi najbolje, posebno u TV seriji Vratiće se rode, a onda je postao reditelj, čiji je debi Montevideo postao i ostao jedan od najgledanijih i najkvalitetnijih srpskih filmskih projekata u novom stoljeću…

Ali, zaista, on usred šeste decenije posjeduje stas i energiju tinejdžera, a frizurica mu je kao u dječaka. Kombinacija Bobe Popadića, Crnog Bombardera i Save Sirogojna, ta tri mladića se na smijenu probijaju kroz njegov pogled i karakterističan glas, pola hrapav, pola baršunast…

I danas plačemo kada gledam Boška Buhu acjelovečerni film sniman je u Pljevljima. To je bila na neki način filmska lektira za nas rođene sedamdesetih.

Vidiš, to je zanimljivo, rođen 1963, film je izašao 1978. i nas iz Pljevalja su tada uglavnom zezali, kao „Evo ga mali partizan“.

Jeste. Film je bio jako popularan, gledali su ga svi, ali to je bilo vrijeme trežnjenja od socrealizma i među gradskom ekipom je postojala mala distanca prema partizanskim filmovima, u smislu- dosta više partizanskih filmova! Boško Buha, doduše, nije klasičan partizanski film, već je pogodio dobru žicu prema toj djeci, tim klincima koji su se našli u vrtlogu rata i prosto je nevjerovatno kako je ostao kultni generacijama rođenim sedamdesetih, pa i još mlađima…

 Nismo mi toga bili svjesni. Junaci Boljeg života su sve vrijeme bili u potrazi za boljim životom, a danas vidimo da je to što su ti junaci živjeli zapravo bolji život u odnosu na ono što mi živimo danas. Skoro sam učestvovao na tribini u Parobrodu na temu Boljeg života i tada sam, kao odgovor na pitanje zašto je danas nemoguće snimiti nešto takvo, rekao da je riječ o sociološkom fenomenu- danas više nema srednje klase, Bolji život je bila poslednja oda pripadnicima srednje klase.

Danas je nemoguće zamisliti Gigu Moravca, pravnika u nekom preduzeću i njegovu suprugu, profesorku latinskog, kako žive u nekom luhepom stanu, imaju troje dhece, kubure da tu dhecu izvedu na pravi put, ali opet žive neki pristojan život, imaju auto, bore se s računima i kreditima, ali žive pristojno.

Danas više toga nema, a Bolji život je ostao uspomena na poznu fazu jugoslovenskog socijalizma, koja je donosila uređen život, u kojem je postojala srednja klasa, a svi znamo da je srednja klasa osnov uređenog društva.

Nostalgija nije samo nostalgija za jednom državom, već i za jednim vremenom kada je sve bilo drugačije i zaista bolje. Inače, poslednja epizoda se emitovala jednog vikenda, 1991, a već idućeg vikenda je počeo rat u Sloveniji.

Sa poslednjom epizodom Boljeg života nestala je i Jugoslavija. To je ono što ovoj seriji daje jednu dodatnu dimenziju. Kada se danas posmatraju poslednje scene, onaj bend u kome sam ja Srbin, a (Nikola) Kojo Hrvat, koji odlazi u inostranstvo da svira tokom ljeta, i to je metafora. Nisam siguran da li je Siniša (Pavić) namjerno to napravio, ili je intuitivno osjetio, svojim talentom. Ne vjerujem da je on mogao da zna da će ta scena mnogo godina kasnije postati metafora za čitavu jednu generaciju…

izvori / agencije iBalkan.net

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net