Recent Posts

IZMIRSKI IĆRAM

Na poziv predsjednika Bošnjačkog udruženja Bosna Sandžak Abdullah bey Gula iz Izmira, gdje mi je 02.12.2017 god upriličena promocija knjige GERDAN MERGALIK ( NISKA OD MERDŽANA prevedena na turski jezik) sa profesorom Nusret bey Sandžakli , njegovom sestrom Fatma hanumom, mojim dragim rođacima Nazim bey Ličina Demirok i njegovom hanumom Nurijom, koji me poput najrođeniji dopratiše i sutradan svojim prisustvom uveličaše ovaj za mene važan događaj, krenuh za Izmir.Put do od Istanbula do Izmira traje nekoliko sahata, ali u prijateljskom razgovoru sa dragim saputnicima, putovanje me nimalo ne umori. Kasnije pri vožnji brodom, u zajednički ispijenom čaju, kahvi i ukusnom ručku, zbližismo se k’o najrođeniji rod.

Tokom puta, slušajući profesora Nusret beya sa koliko ljubavi i entuzijazma govori o svom nijetu da se ljudima u Turskoj približi i prikaže bošnjačka kultura kao naša gospodska osobenost, činilo mi je neopisivo zadovoljstvo.

Porijeklom i dušom Bošnjak, profesor Nusret Sandžakli svoju rodnu Raždaginju i u njoj provedeno rano djetinjstvo, još uvijek nosi u srcu. Oni prvi dani muhadžirluka u Turskoj i tegobe koje su izdržali, nisu ga spriječile da se u Japanu domogne najvećeg vrha nauke i odbrani dva doktorata. Naučnik, poznat u Turskoj, Japanu i šire, profesor Nusret bey je u razgovoru neposredan, jednostavan, narodni čovjek, koji sa sjetom priča o svojoj majci i njenom veremu za memletak tj svoje rodno mjesto, u koje se vratila teško bolesna i koji joj život produžio za četiri godine, čovjek koji sa ljubavlju priča o svojoj hanumi, o svojoj djeci i jedinom unuku, njegovoj najvećoj radosti i pri tom ističe porodičnu sreću u kojoj nalazi svoj najljepši smiraj.

Usput nam opisuje bitku na Čanakalama, napominje učešće Sandžaklija u odbrani Turske i u daljini nam pokazuje šehitluk, gdje su ukopani oni koji su svoje živote položili za tursku zemlju i za din. Slušajući profesorovo neiscrpno znanje, imala sam utisak da se nalazim na nekom znamenitom podužem času historije, koji me opominje i uči kako se čuva svoj korijen, svoj identitet i svoja vjera.

Susret sa predsjednikom Udruženja Sandžak Bosna u Izmiru Abdullah beyom Gul i potpredsjednikom Turgut beyom Gunes bio je srdačan , topao, kao da smo se znali godinama. Bila sam zaista ushićena i zadivljena tim dočekom, jer je svakom musafiru najvažnije čehre domaćina i spoznaja da je dobrodošao.

U hotelu nas je čekao Saffet bey Atalay sa hanumom, sinom i snahom. Saffet bey je preveo moju knjigu sa bosanskog na turski jezik i pored nedavne operacije kičme, doputovao je čak iz Alanje da prisustvuje mojoj promociji, na čemu sam mu izuzetno zahvalna. Upoznala sam i njegovu prekrasnu porodicu Atalay, koji su mi ostali u srcu kao divni prijatelji.

Iako sam jednom na proputovanju upoznala Izmir kao grad, ipak sam mu se nanovo divila. U hotelu, gdje smo usred zelenila bili smješteni, sve je odisalo nekom nevjerovatnom toplinom. Od ljubaznog hotelskog osoblja koje nam je poželjelo dobrodošlicu, pa do svih gostiju koji su nas s osmjehom propuštali u lift, na svakom koraku uživali smo u izmirskom ićramu.

Sama promocija, ujutru je bila prekrasno organizirana. Za mnogobrojne prisutne servirao se bogat doručak kao najupečatljiviji potpis domaćina i musafiru nezaboravan ićram. Sav taj svijet tu bio mi je tako blizak da mi se činilo da sve ih poznajem iz nekog prošlog vremena.

Profesor Nusret bey Sandžakli je i u Izmiru pričao o bošnjačkoj golgoti, o pečalbarskom životu i teškom privikavanju na tuđu zemlju, na druge adete i govor. Govorio je o bošnjačkom stradanju koje se decenijama ponavlja i koje ne smijemo zaboraviti, kako trebamo čuvati svoj maternji govor, svoje adete, svoju kulturu. Napomenuo je važnost Sandžačkog Rječnika, istakavši ga da je to djelo potvrda sandžačkog identiteta i ujedno uputio zahvalnost mom bratu Džavidu Begoviću i meni, što smo smogli snage da u njemu sačuvamo govor naših predaka i da sami organiziramo njegovu štampu.

Saffet bey je pričao o tome kako će knjiga GERDAN MERGANLIK mladim bošnjačkim naraštajima u Turskoj približiti adete iz roditeljskog zavičaja i svojih predaka, da će kroz priče iz Sandžaka upoznati i mentalitet ljudi i predjele odakle su im korijeni.

Bila sam duboko ganuta govorom Abdulah beya Gula i predsjednika opštine Barnova, koji su mi poželjeli dobrodošlicu, a posebno gestom naših zemljaka u Izmiru koji su mi na kraju promocije predali priznanje, zahvalnost za pisana djela u kojima čuvam bošnjačku kulturu. Svi oni pređeni kilometri od Novog Pazara do Izmira skoro 2000 km bili su vrijedni te posvjete, te nagrade, kojom je vrjednovano moje pero, a koja mi je u oku izazvala suzu radosnicu.

„ Hvala vam, dragi zemljaci na ovoj prelijepoj hediji, koja mi je vrjednija od bilo kojeg blaga na svijetu. Ja vama sa rodne grude donijeh šaku zemlje sandžačke i ovaj Sandžački Rječnik da ga vječno kao hamajliju čuvate, jer je u njemu sabran govor vaših majki, očeva, nana, djedova, komšija, rodbine i prijatelja „ – pružajući Abdullah beyu činiju u koju sam iz N Pazara donijela šaku sandžačke zemlje, a na kojoj je cvijet bio simbol ljepote naroda koji ju je napustio, zadrhtala mi je ruka i u očima zaiskrila suza. Vidjela sam da su i mnogi prisutni bili ganuti tom neobičnom hedijom i mnogima je takođe krenula suza iz oka.

Još prije nego sam doputovala u Izmir, Abdullah bey mi je nagovjestio da su voljni u Izmiru ugostiti me najmanje četiri dana i da su planirali prošetati me do turističkog mjesta Češme i pokazati mi Izmir i okolinu. Uvidjevši tu nesvakadašnju srčanost i toplinu, znala sam da će mi naredni dani biti puni sadržaja i nezaboravni.

Slušajući sa mnogobrojnih džamija gromoglasne ezane, čiji se odjek spajao u one zadnje riječi „ Allahu ekber“ ja sam sa hotelskog prozora uživala u toploj izmirskoj noći. Udisala sam prekrasan izmirski zrak koji, poput najučinkovitijeg lijeka širom otvara pluća. Dok se noć polahko uvlačila u izmirske mahale, ja sam polubudna mislila o ljepoti ove prekrasne zemlje, nama prostorno daleke a ipak srcu blizu.

Putujući za Češme sa Abdullah bey Gulom, sa Turgut bey i njegovom hanumom Seljime, mislila sam koje su to ljudske veličine što se toliko trude da mi boravak u Izmiru učine nezaboravnim. Abdullah bey je i pored očeve bolesti, odvajao svoje vrijeme za obilazak Izmira i iskazao onaj pravi domaćinski ićram.

Koliko su putevi uTurskoj široki, uređeni, govore o moći ove velike i lijepe zemlje. Putujući pored mora, mislila sam o ljepoti koju je Allah stvorio za nas da mi u njoj uživamo, da je čuvamo i prema njoj se majčinski ophodimo. Koliko je stvorio mjesta i prostora za sve ljude na dunjaluku, koliko opskrbe za svakog čovjeka kojem je udahnuo život, a mi se među sobom gložemo, bijemo, gibetimo, jedni drugima imetak otimamo, svjesno ili nesvjesno pravimo smutnje…

Uživala sam u toplom decembarskom danu, koji je ličio na rano proljeće i udisala prekrasan miris mora izmiješan sa mirisom maslina, onih na najvisočijim granama neobarnih.

I mali predah kod zemljaka čiji se restoran i maslinjak nalazio kraj puta, ostaće mi vječno u sjećanju, kao prelijep doživljaj. Ta neopisiva srčanost zemljaka, ta vidljiva radost u dočeku, ostaće mi kao najljepša uspomena. Ljudi, daleko od rodnog Sandžaka ipak su našli svoje mjesto pod suncem i tu savili svoje gnijezdo.

„ Ma gdje išla, dijete moje, ne boj se, Allah će biti svuda s tobom. On daje život i opskrbu, čak i onom crvu u kamenu na dnu mora, nafaku ti nagrne odakle joj se ne nadaš“- sjetih se riječi moje bijače Aišehanume.

A nafaka porodici Martinović, elhamdulillah, obilna. Braća složno podigla imanje, gaje najsočnije i najslađe dinje koje sam u životu probala, raznovrsno povrće od kojeg prodaju spremljenu turšiju, nude džemove od raznog voća, med, maslinovo ulje u flašama, kantama, marinirane masline, suhe smokve…

A tamo pod drvetom maslina, pokazaše mi majku Abidu, koja ispod stabla kupi jednu po jednu opalu maslinu.

„ Mi smo obrali rod, ali majka neda da ijedna maslina ostane nepokupljena.

Naviknuta da čuva, da štedi za dane neimaštine, brine o nafaki, koju je jazuk ne pokupiti. Branili smo joj da se ne muči, da ne gubi vrijeme, ali uzalud. Pustili smo je neka se tako zanima, da joj tako brže prođe dan“ – rekoše nam njeni sinovi dok smo se primicali starici, pod maslinom povijenoj.

Dok su muški razgovarali, Seljime i ja smo nazvali selam Abidi hanumi.

„ Je si li se umorila“ – upitala sam je polahko.

Trgnula se i žmirkajući očima u mene se zagledala, a zatim je polahko ka nama krenula.

„ Koja si ti?“- upita me starica koja je odavno prešla osmu deceniju života.

Ispitivački pogled joj je bio sjetan, pun čežnje, želje. Činilo mi se da je pazila da me nečim ne povrijedi, ne otjera, da vapi za muhabetom na jeziku njene mladosti.

Bila je ubrađena namazbesom boje zlata, na licu joj se ogledalo izmirsko sunce i iznad usana titralo u blagom osmjehu.

“ Ja sam sandžački musafir i ovdje sam došla na kratko”- jedva ugrabih izustit prije nego joj se ruke oviše oko mog vrata.
“ Odakle si, odakle…? Ja sam iz Boljhanine kod Bijelog Polja…“
“ Ja sam sa tvoje gore list”- nekako izustih.
Stisnute ruke kao da su joj pretakale želju za rodnim krajem, a njena suza mi orosi obraz. Držala me je stisnutu uz sebe skoro čitavu vječnost i činilo mi se da me ne želi pustiti.

Oko nas, vjetar je miješao miris raspuklih dinja i prezrelih maslina,a niz izbrazdano Abidehanumino lice točele su vrele suze, k’o tamo daleko u njenom rodnom kraju ona boljhanska rijeka, kada od kiša nadođe. A ona je prislonjenog lica uz moju kosu, tražila one mirise otkosa sa rodnih livada, osluškivala zvuk vode na kojem se obrtao vodenički točak koji joj je mljeo donijeto žito i u kojoj se noću pod vrbama krišom kupala.

Od rada ogrubjele ruke vukle su me preko ograde ka sebi.

“ Ostani, ostani kod nas na ručak. Svi ostanite. Imamo svega…”- molila je uzbuđeno. “ Sada ne mogu, ali ponovo ću doći, obećavam”- rekoh joj izvlačeći se iz njenog stiska.

Dok smo kretali dalje, za nama pored štanda za prodaju uzrelih dinja ostade mladi Martinović da svira violinu, a pod maslinom nana Abida da misli o prolaznosti vremena i insana, o boljhanskim uzrelim aršlamama kojima se sladila završavajući zadnji ćenar na ćilimu, a koji se, umjesto u njenu djevojačku seharu, unovči za dobijenu im vasiku…Ostade Abida hanuma da kupi masline umjesto onih crvenih mednica sa roditeljskog imanja koje su trpali u kotare i subotom ih prodavali na bjelopoljskoj pijaci.

Danas, kada pišem i mislim o izmirskom ićramu, strepim da li ću ispuniti obećanje dato Abida hanumi da je ponovo posjetim i da li ću moći u svom domu istim uzvratiti mojim domaćinima Abdullah beyu Gulu, Turgut beyu Gunes, Seljime hanumi, profesoru Nusret beyu Sandžakli, Saffet beyu Atalay i njegovoj porodici, Nazim beyu Ličina Demirok i njegovoj hanumi Nuriji, Fatma hanumi Sandžakli i ostalim koji mi ovaj put u ićramu pozlatiše…

Autor: Šefka Begović – Ličina

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net