Recent Posts

Fino im sve prepis’o i sad sam rahat

-E nek si vala baš došla da ti nešto ispričam,ma da ti se pohvalim, reče čovjek a ja ko po navici, bez da mi dva puta ponudi da sjednem, zauzimam ”svoje” mjesto i čekam.
-Ja sve riješio, podijelio djeci šta kome pripada, fino im sve prepis’o i sad sam rahat. Ja i moja stara imamo penziju pa ćemo polako, djeca nek dalje rade a valda nas neće zaboravit.

Naravno da sam mu mubarećlejsala odluku, da sam mu i ruku pružila da mu čestitam na hrabrosti, odlučnosti, snazi i želji za daljim radom i uspjehom njegove djece.
Ispričao mi je sve detaljno, kome je šta dao, kako su on i stara fino sjeli i dogovorili se šta i kako.
Bio je dobar čovjek, imućan a dobar. Cijeli život je proveo radeći , naporno i pošteno. Volio je i popit’ pa kad bi njegova djeca šta čudno napravila mahala je znala reči ”ma nije ni čudo kad su u piću pravljena”. Najviše od svega me kod njega fasciniralo to što je ,od kad znam za sebe, svoju staru volio al’ baš volio. On je nju volio ono ”da se vidi”, tepao joj i pod stare dane, dodirni bi je po obrazu , pomiluj a nije joj želio kupit’ u šta god bi oči uprla.
Posjedismo, popismo slatku, zapalismo još po jednu putnu i ja moradoh kući.
Na vratima se okrenu pa će ti ”starane moj, de ti nama ispeci još ”jednu su dva” (džezvicu kafe,od dva findžana) pa da rahat popijemo, ova cura vazda negdje žuri, eto ne znadoh što smo posjedili.
Nekako mi dođe želja da ih oboje zagrlim, onako jako, pa to i učinih. Prinesoh njegovu ruku na jedan a njenu na drugi obraz , evo i sad im se mirisa sjećam. Njegova topla, velika, mekana, ma sva se sjaji. A njena sićušna, nako ženska, nježna a jaka, nije šala sedam puta bešiku ljuljala.
I odoh.

Ne tako dugo nakon toga uđem u trgovinu kod njegovog najstarijeg sina da nešto kupim. Stara stoji pred pultom u ruci drži novčanicu onih nekih pet, pedest više ne znam ni ja , ondašnjih para (današnja vrijednost pet maraka) i veli ” poslo me babo da mi za ovo para daš hljeb i malo mesa”.
Ramena povijenih, vlažnih očiju, sva sićušna i bezgriješna.
Sin u kesu stavlja hljeb i nešto piletine, UZIMA onu paru i još je kritikuje da idući puta ponese ceker da joj ne daje kesu đaba.
Stavlja pare u kasu dok se njena umorna ramena još više poviše.
Ona odlazi a i ja za njom, zaboravila sam šta sam htjela kupiti, zaboravila sam pozdraviti pri izlasku iz prodavnice, zaboravila sam …

Ali nikada neću zaboraviti koliko su se voljeli njih dvoje a sigurna sam da se i sad , negdje gore vole.
Možda ih i djeca sad više vole i poštuju kad ioh nemaju al’ što rekao naš narod ”pazi ti mene dok sam živ a kad umrem , objesi mačku o rep”.

Ne znam zašto sam ovo napisala al’ znam da nikad neću biti mlađa nego danas pa odoh spiskat još ovo dana što je ostalo.
Volite i pustite da vas neko voli onako kako to najbolje zna i umije a ja …volim sve,hoću namjerno.

Ekskluzivno za portal ibalkan.net Piše: Erna Dervišić

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net