Recent Posts

ŽUTA – K’O – MASLAČAK

Iako je u poodaklim godinama, Abazaginica, hala moje prijateljice Reme, još od malehna ima nenormalan strah od mejta. Ako joj neko u komšiluku preseli, za jedno vrijeme ne smije noću preko praga preskočiti.
Prije nekoliko dana, kada sam bila u posjeti mojoj prijateljici, bijaše joj došla hala na kahvu. Čim sjede i upita se, Remina majka, Ramizaginica, iznese da joj pokaže pidžamu što je sebi kupila da je obuku kad preseli. Pidžama bijaše satenska i liht roze boje.
Abazaginica skoči k’o poparena i pravo do vrata.
-Allaha ti, snaho, makni mi to!!! Kuku, što me đavo nakatari te dođoh jutros kod tebe.
-Aman, hanko, ja sam mislila da te je onaj tvoj strah proš’o. Jadna ne bila, stara si žena, estagfirullah, kakav te strah pop’o sad? Mi se trebamo pripremat za smrt, jer ona ne ide sa mehterama, no je bliža od jake za vrat.
-Znam da je bliža, znam da ćemo umrijet, ali makni mi to s oči, ako nećeš da ti se ovdje iskovrnem, pa da se o mom halu saviješ.
-Haj, velahaule, to čula nijesam u moj vijek. Ti se, hanko, boji od živih, a mrtvi ti, bogme ništa ne mogu dokundisati.
-Ti, snaho, k’o da si juče dovedena ovdje, pa me ne poznaješ. Sjećaš li se da ni rahmetli baba ni majku nisam vidjela mrtve.
– Hej, estagfirulah, Abazaginice, da se sa mrtvim roditeljima ne halališ?-začudi joj se kona Mahijehanuma.
-Ada, ne smijem vidjet mejta da mi tapiju od Pazara daš na peškeš. Nisam smjela prić ni babu ni majci, da su me sto puta rodili. Majki sam rekla „ Sve ću te hizmetiti za života, ali kad umreš, ja te više ne poznajem“
Jednom, kada mi majka bijaše slaba, poče mi naručivat da joj skinem čarape i vilicu kada ispijehne. „ Vala majko, ti znaš da je mene strah, skidaj sve to što se treba skinuti dok si još u pamet, jer ako na mene budeš čekala, otići ćeš na groblje i sa čarapama i sa vilicom“
Bila ona spremila za smrt, čaršafe, pokrov, pidžamu, čak i kecelju za kupalju, stavila bošču u regal, ali ja, odalji Bože, u tu sobu nijesam smjela uć, a ne da to taknem.
– Aman, Abazaginice, što ti negdje ne pisaše, da se tog straha oslobodiš? Nekako tuhaf da je staru ženu strah od mejta, – prigovara Mahijehanuma.
– Kad sam bila mala, bika mi pisala kod hodže, slijevali mi stravu kod jedne Hankuše na Hadžet, krijući me umivali onom vodom što se gasali mejt, ali za fajdu.
Najviše se od Boga dž.š. bojim, pa od mejta. Evo, nije me strah, sad bih nasrnula na puk vojske, ali, da mi daš cio svijet, noću ne bih smjela proć pored groblja.
– E, vala, da sam juče umrla, ovo ne bih znala. Ja sam sve moje mejtove gasalila barabar sa onom hodžinicom -dodaje Mahijehanuma.
– Živa bila, ti gasali koga god hoćeš, cio sokak izredaj, ali ja ne smijem, niti ću. Tu skoro odoh na pijac da kupim zeleni, kad kraj vodovoda na sred pijaca neki čovjek prodaje boraniju, onu žutu puterku. Pitam ga ja iz daljine pošto je, a on mene: „ Pa priđi ženo ovamo, vidi kakva je“
„ Allaha ti, donesi mi ovamo da vidim je li taze“ – molim ga ja, a ne mrdam s mjesta.
„ Pa priđi, ženo, neću te pojest“- čudi se on.
„ Ada, ne smijem, tu do tebe na tezgi prodaje ona žena čaršafe za gasul mejta.“
„ Pa što, je si li sa njom posvađena?“
„ Nisam posvađena sa njom, ni ne poznajemo se, no me tuga od onih čaršafa“
„ E, svašta. Ovo nijesam u moj vijek čuo. Hajde, ne budali, no priđi, ovamo, ne mogu ja sad ovoliki džak do tebe fučit.“
Iako od oka vidjeh da boranija bijaše k’o puter, a ona mi čovjek ne htjede donijet, ja samo razminuh.
– E, bogomi si ti, Abazaginice, tuhaf insan. A, kako ćeš, futo, smrtni čas dočekat? Hoćeš li se znat davranisat, pa da šta preučiš?- Mahijehanuma k njoj prijekorno pogleda.
– Allaha ti, ne straši me, da noćas oka ne mognem sklopit.
E, moja Mahijehanko, da ti pričam seir. Dok je hanka rahmetli majku čuvala, ova joj je jedne noći rekla:
„ Slušaj, Nako, ako primjetiš da ću da ispijehnem, ti, mi, sine naglas uči šta god od dova znaš, da ja za tobom ponavljam.“
Eh, kad joj je to rekla, ona joj je odmah glavu firiknula na jastuk i k’o mahnita na naša vrata zalupa.
Skočismo ja i Medo ko raspamećeni. „ Bezbeli je mama preselial“ pomislih navlačeći haljinu. Onako sanljivi uletjesmo u sobu, očekujući da svekrvu zateknem opruženu, kad ona podvezuje šamiju.
„ Mamo, šta to bi zaboga?“- zavikasmo u glas.
„ Ada ništa, samo što ovoj mahnitulji rekoh da me davraniše da šta preučim, ona me firiknu glavu na jastuk, evo mi trni, ne osjećam je.“
– Eto, čuješ li Mahijehanuma, kako me je bilo i od majke strah. Aladumi, insanu! Strah me od mrtvija k’o od puške. A snaho, dina ti, makni mi tu pidžamu, ako nećeš sad da idem kući.
– Da vidim kakvu si to pidžamu kupila?-zatraži je Mahijehanuma.
Pokazujući pidžamu, Ramizaginica zavika:
-Onomada sam bila kupila žutu, a danas promijenih za ovu roze k’o šeftelibehar.
-A što? – upita Mahijehanuma.
Čim je donijeh kući, Medo zavika:
„ Što si kupila ovu limuni boju? U njoj ćeš bit žuta k’o maslačak“.

Autor teksta: Šefka Begović-Ličina

http://ibalkan.net

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net