Taj nam belaj nije treb'o - iBalkan.net ::: Vaše pravo! Vaš portal | iBalkan.net ::: Vaše pravo! Vaš portal ibalkan,

Taj nam belaj nije treb'o

E lijep mašala. Kakaf li je taj mahluk unutra? Ja m'lim da ga je bukadar unutra. Mora da je tuhaf ta' narod, a mora da su naki patuljci kat su stali u ovu kutijicu. Eee! Što je gledan mašala!

Taj nam belaj nije treb'o

Nigdje se na ovom dunjaluku nijesu, toliko, sljubile kuće sa zemljom, kao u ovom našem selu. Sljubile se svojom gornjom stranom kao kad preplašeno dijete zagrli svoju majku i utjera zadnjicu u majčino krilo, ne želeći da ga bilo ko odvoji od nje, dok ne prestane strah ili dok ga majka ne odvoji sama. Uvlukle se te kućice i kućetine u zemljinu utrobu, ali ne svojom voljom, nego ih je neko namjerno zabio u zemlju da ne pobjegnu, a nije ih pitao da li im se to dopada. Ako im slučajno dođe nešto krivo nek se čupaju i idu kud im volja. Kad bi sve polipsale redom, ovi što su ih zabijali ne bi im ni čašu vode dali da povrate dušu, a kamoli da ih čupaju. Kad bi ih posmatrao sa donje strane ličile su na nesretnog čovjeka kojeg je pritjerala velika nužda pa zadnjicu nabio u kakvo žbunje da mu se ne vidi, a oči nategnuo koliko god može. Ti dijelovi kuća su bili topli, jer su zagrnuti zemljom, a donji malo hladniji, jer su izbačeni i uzdignuti izloženi nevremenu. Na tom dijelu su i prozori, kojih je obično bilo četiri, i oni su bili jedina veza sa ostatkom svijeta. Bez četiri prozora niti je to soba, a ni kuća, jer kada se gleda neka se gleda na sve četiri strane svijeta. Tako i biva kada ima više članova porodice, svako na po jedan prozor, a na ponekom prozoru po dvoje po troje, svi vole da gledaju, pa poslije kad gledanje prestane i posijedaju svako priča šta je zapazio. Na oknima ostanu otisci noseva i usana. Kada se ni sa prozora nije moglo ništa vidjeti, izlazilo bi se ispred kuće na kaldrmu,  postavljao dlan na čelo, da od sunca zaštiti one što posmatraju i zurilo bi se u daljinu. Ti sa dlanom na čelu bolje znaju šta se dešava u Americi, negoli sami Amerikanci, naročito ako su dobro postavili dlan i ako je vidjelica.
I kuća Šemsa Muhadžera je jednim svojim dijelom bila prigušena župljanskom smonicom, i to sa gornje strane kao i ostale. Govorilo se da su takve kuće sigurnije, taj gornji dio od kamena zaranja u zemlju i pridržava ovaj donji, vidljivi od čatme, da se ne otme i popusti. Može i kući da dosadi pa da odluta negdje, nikada se ne zna kuća k'o kuća, ko će joj vjerovati. Ovdje svemu i svačemu dosadi. Kuća koju je kupio bila je usred jedne, omanje, mahale ispod seoskog puta po kojem je krupni hajvan ostavljao duboke tragove za vrijeme kiša i snjegova. Put je dijelio zaseok na dva dijela, ovi ispod su izlazili na njega, a oni iznad su silazili na njega, ali i jedni i drugi samo po potrebi. Kada bi se raskaljugao izbjegavali su ga koliko su god mogli, jedino ako se moralo, a drukčije  jok brate. Niko se tim putem nije ponosio, a još manje da je nekome nedostajao, eto jedino, pomalo, ljeti kad se potpuno isuši. Tragovi od hajvana su zarastali sporo kao rane u ljuta ranjenika, tokom čitavog ljeta, puneći se prašinom, a onda bi se opet u jesen obnavljali u raskvašenoj zemlji. Duboki tragovi od goveđih čaponjaka ispunjavani su kišnicom i svjetlucali bi, naročito, noću na mjesečini.
Taj sokak je Šemsa neprestano vraćao u kameniti, ali čisti Pešter, odakle je sišao u župsko selo, da se kurtališe vjetrova i smetova. Župa ga je zaštitila od vjetrova i smetova, ali ga je častila blatom. Dobro je platio imanje dvojici braće koji, zbog prečestih posjeta žandara i poreznika i ko zna još čega drugog, odoše u daleku Anadoliju, da krče čičvarlje i prevrću tuđu zemlju. Šemso je bio moćan, nema tu zbora, svake godine je prikupljivao po neku njivu od nuždanih ili neradnih seljaka. Želio je, kako je sam govorio, da obezbijedi svoja dva oženjena sina i svoju unučad pa i praunučad, ako bude trebalo. Počeše tako očevi da prijete svojim sinovima i ostaloj neradnoj familiji, da će sve prodati Šemsu ako ne podignu zadnjicu i ne počnu nešto pametno da rade, jer od ležanja nema haira.
-Ako nećeš da radiš hoće Šemsovčad, a ti lindži i hegaj po mahali od strehe do strehe i čeka’ da te neko zovne za sofru.
Stariji Šemsov sin Hetem, bio je povučen i tih, uvijek na imanju i pored stoke. Tih i nenametljiv nije znao šera, ni parče hljeba nije htio potražiti sam, dok ga gazdarica ne ponudi. Pričao je Šemso kako njega nije dao Bog da priča, ali jeste da radi. On je mislio da je to tako kako njegov babo kaže i nije se trudio da bude drugačije. A mlađi, Sajčo vrag na dvije noge, snalažljiv i sebi uvijek na korist. Reklo bi se kod nas, znao je da se izvlači i da čuva zadnjicu. Sajčo je bio, kako bi narod ovdje rekao, za štednju, on je sa ocom išao na svadbe, vašare, ispraćaje vojnika, na pijace, svugdje gdje nije trebalo snage, a koa trebalo pameti. Tu mu ulogu niko nije dodijelio, niti ga je ko birao, sam se nametnuo, jer je shvatio da neko mora i tako da živi. I uvijek se Sajčo više srdio na život, negoli jadni Hetem koji je uvijek bio u poslu i pod teretom. Ne žive svi ljudi na isti način i jednako. Kod Sajča je bio i novčanik. Za kratko vrijeme Šemso postade najbogatiji u cijelom selu, a kako i ne bi, zemlja se radila, stoka držala, gojila i prodavala, a novac ulagao tamo gdje je najpotrebnije. Iznad svega familija složna, složnija nego ikada, jer je došla u jabanu, pa su se držali ujedinjeni i disalo se jednom dušom. Jedna jedina riječ nije mogla otići u mahalu iz njihove kuće. I od svoje djece su sakrivali puno toga, da djeca ne raznesu priču po selu kao vjetar polen od voćke do voćke. Svi su im zavidjeli, ali bez snage i volje da bilo ko radi što  i oni. Jedino se Šemsova goveda pedaju, ovce blizne a konji gicaju. Sinove je poženio još dok bijahu na Pešteru, neka se unučad porađaše gore na Pešteru, a neka u novoj sredini. Tako podijeliše djecu na onu sa Peštera i onu  župljansku. Ona sa Peštera punokrvnija i vrednija, mora se priznati, a ova župljanska nekako hupotna, blijeda, nemarna i neradna.
Ne čula mi se riječ- primjećivalo bi po neko radoznalo oko -kao da ih nije isti otac pravio.
Ko bi se usudio da priča o Šemsu, i to kradom, govorio bi kako je to samo tafra i ništa više. Drugi su mislili kako neće moći tako izdržati te da će ga nova sredina progutati i od njega i porodice mu napraviti, isto, neradnike i ugursuze, kada se najmanje bude nadao. Nova sredina ga nije ni gutala ni samljela, a on je tjerao po svome i sprovodio adete kako to priliči gazdi. Njgove komšije su stalno ponavljale priču da on džabe troši snagu i bori se sa ovom nerodnom zemljom župljanskom.
– Ništa se ne isplati, ovo mjesto je prokleto, on džabe hengelja.
Za razliku od Šemsa oni su htjeli da budu gazde sa jednom kravom, koja brsti bjelovinu i jednim konjem koji jede paprat, kada nestane trave pošto je hajvan popase ili prigori od velikih vrućina. Šemso je i izgledom odudarao od ostalih komšija. Obukao bi čohano odijelo, obuo kožne cipele, na glavi mu je bio fes, uzjahao bi osedlana konja, pa pravo u zadrugu ili petkom na džumu. Džumu je klanjao u Koritima da se oduži Allahu za nafaku koju mu je dao, a i da se vidi sa svojim starim komšijama. Njima bi poslije džume pričao o novoj sredini, a kad’ bi sišao u selo pričao šta se dešava gore na planini. U novoj sredini nije mogao u džamiju i da je htio, jer je nije bilo. Ovi u župi izašli iz vjere. Šta će im vjera? Vjera je  i obaveza, a oni ne vole obaveze. Fes nije skidao ni pred Kostom, džandarom iz obližnje stanice, koji bi svaki drugi dan naišao da poodreže što je „podugačko i da očuva red i zakon“. Čudan je taj Kosta bio, mogao je da poždere koliko trojica dobro ješnih ljudi, a i poznavalo mu se. Opasač, službeni, je kopčao na zadnjoj rupi.
U Šemsovu kuću, najprije, poče navraćati učitelj, da prenese kako djeca uče, a kasnije nekako po navici, da sa Šemsom i Sajčom promuhabeti koju pametnu. Šemso je, uglavnom, započinjao razgovore o pešterskim rogatim i sivim volovima, koliko mogu da povuku, kako ustavljaju, baš tim rogovima, teret koji spuštaju niz nekakvu strančinu. Strančina je ovdje u novoj sredini bilo mnogo više nego na Pešteru. Učo bi ga slušao do određene granice, a kad bi mu Šemsova priča prešla u dosadu, onda bi on pričao o gradskom životu, o kahvenisanju i neradu u gradu, što bi Šemso pažljivo slušao. Za njega je to bila velika opasnost i nije želio da bilo koji član njegove porodice to sluša i krene, nedaj bože, tim putem. Takav život ga je odbijao od grada, pa bi djecu i žene tjerao od tih i takvih razgovora podalje, jer šta ako zavole takve priče i krenu takvim putem. Kud bi on tako obilježen među ljude?
Tih godina u svijetu je bilo ratova i ratova, pričalo se naveliko o Kijametskom danu, a naročito o nekoj haberli kutiji u kojoj su zatvoreni smanjeni ljudi, pa po cijeli dan pričaju, pjevaju i sviraju, dok se neko ne smiluje i pusti ih da izađu i odu malo da odmore. Jedna takva kutija stigla je i u selo. O njoj se, najprije, pričalo na uho tiho uz nepovjerenje, a kasnij sasvim glasno i jasno. Učitelj priča kako svako veče ide nakraj sela i sluša vijesti i pjesme. Sajču ta priča mila, mio mu i učitelj, zavolio ga kao nekog svog baš zbog tih i takvih priča. Čim ugleda učitelja da se vraća iz škole svraća ga na, unaprijed spremljenu rakiju i sir, potura mu postećiju, samo da mu duže sjedi. Drago i učitelju što nekome nešto znači, a vremena ima na pretek pa i za izvoz ako treba.
 Jedno predvečerje riješi učitelj da povede i Sajča da sluša vijesti. Uradi to smišljeno. Znao je učo na koju hramlje, znao je da će se ta naprava svidjeti Sajču i da će je ubrzo kupiti, jer neće Sajčo klečati ispod tuđih streha, a ni učitelj neće morati nakraj sela svako veče, nego će tu blizu na postećiji uz rakiju i sir slušati šta se po svijetu dešava. Opremi se Sajčo kao da će u svatove, malo se plašio ljudskih pogleda, malo te haberli kutije, jer se nikada ne zna šta se može desiti. Idući za učiteljom kroz mahale vrijeme mu prođe brzo. Gredom je lomkao grančice sa voća koje se bijaše natkvesilo nad putom, i čačkao zube. Malo pa promijeni grančicu, htio bi ponešto da priupita učitelja, ali ga sramota, bolje da ćuti, tamo će vidjeti sve. Pošto su stigli do odredišta  posijedoše po travi iznad kuće. Iznoseći radio domaćin ga, kao malo, prebrisa peškirom i postavi na otvoren prozor. Tim brisanjem odade počast toj, važnoj, kutijici da vide i ostali da to nije prosta stvar. Ljudi su se iskašljavali i dokašljavali kako bi zavladala apsolutna tišina i kako bi se radiju dala šansa da kaže to što ima. Ljudi malo ranije izmijenjaše duhanske kutije da zamotaju po cigaretu. Slabo ko pali cigaretu da ne bi krhao od nepoznata duhana i ometao tu haberli kutiju dok bude zborila. Radio bî kurisan od strane gazde mu ili domaćina, svejedno je, začu se glas spikere. Sajča obuze neki nemir, samo da mu je prići i pipnuti ga, ali zna da to nije moguće. Čudno mu kako ta kožna kutija priča. Malo ga sramota što ne vidi tog što priča i što ne može da se upita sa čovjekom, jer je Sajčo znavan čovjek.
 -Eehe! da mi je babo tuna, pa da ga čune, da ga čune kako zbori, da čune svojim ušima i vidi svojim očima. Ovako će mi teško v'erovat’.
Pošto se završi program za to predvečerje, a Sajčo sa učiteljom vrati kući, odluči da i svoga oca povede da i on malo seiri uz tu spravu. Opremi se i Šemso drugo veče, pa preko sela uzdignute glave, kako i doliči čovjeku takvog stanja. A što da ne digne glavu? Da digne bogami, ide na seir, ne ide na žalost. Sve se ponovi kao i svaku noć, samo što vlasnik radija riješi da ih časti pa im pusti malo muzike. Radio je on to počešće, naročito, ako je bio dobre volje. Odlijegala je muzika sa radija i to baš makedonske pjesme koje je, izuzetno, volio Šemso. Napravi taj gazda pravu stvar, Šemsa osvoji ta haberli kutija, nije znao da je nazove pravim imenom nego baš tako. Vraćajući se kući pjevušio je nešto nerazumno i nesigurno, obnavljajući  lekciju iz makedonskog jezika, služio vojsku negdje u Makedoniji pa ga pogodile pjesme koje je čuo. Od radosti je poskakivao kao dijete kad mu kupe nove opanke ili poantole. Sajčo je znao kako da kupi ovu spravu samo još da upita oca da li se i on slaže. Nije mogao da čeka da stignu kući, nego ga poče uzgred obrađivati onako izokola.
-Valahi babo, da prodamo dorata, pa da kupimo onu spravu, ionako je ostar'o.
-Kako ćemo sinko u zadrugu? Kako u varoš? Kako u vođenicu? A kako ćemo onoliko snoplje, akobogda, da ovršemo?
-Do proljeća ćemo kupit’ mlađeg, prodaćemo neku od ovih kravetina, a zimus malo da se pritrpimo.
-Kako te volja sine, ti znaš bolje.
-Milo mi je Šemso što ne smetaš djetetu da kupi ono što voli – reče učitelj – biće konja njih je ovdje uvijek bilo više nego što treba.
-A što ga ti ne kupiš učo? Toliko svijeta prođe i viđe, a imaš i državnu platu.
-Drugo je moje gazda Šemso, ja hranim deset duša sa ovom jednom mojom platom i nijesam gazda kao ti.
Vidje Šemso da je pojeo što se ne jede, ali sad nema natrag. Žao mu što je učitelja ujeo za srce, ostaje mu samo da dâ Sajču blagoslov da proda dorata pa da sve bude na svome mjestu.
-Ćeraj sinko, ove subote, pa prodaj! Samo da znaš uzdu i sedlo ti ne dam. To moraš vrnut! da turim, akobogda, na novog konja, ako dočekam. Kupi tu spravu!, al’ da u nju bidnu Zaim i Safet,  oni meraklijski p'evaju.
Sajčo je dan uoči subote, dobro dorata očešljao, dobro ga je napasao i napojio, da mu bude sit i glédan. Hajvan puno ljepše izgleda kad se napije i najede pa se uširi kao fudbalska lopta. Stariji članovi porodice su odlučili da ustanu rano kako bi  isppratili Sajča i kako bi se halalili sa doratom, a djeca to uradiše naveče, onako, reda radi, samo pomilovaše dorata da ih ne bi budili rano. Tu noć su predeverali nekako napreskok, malo spavali malo se meškoljili po dušecima. Po uzdasima koji su se čuli i čestim okretanjima svi su pretpostavljali da se nikome ne spava, ali niko  nikoga ne zovnu, niko se nikome ne javnu da se ne bi remetio noćni mir. Na prvo oglašavanje pijetlova stariji poskakaše kao vojnici na datu komandu. Svako je znao svoj zadatak i svoju obavezu, da se sačeka izvođenje dorata iz izbe, da ga pomiluju i poljube, da se sa njim halale kao sa članom porodice i da mu požele dobrog gazdu i nafaku. Bilo je i suza i to istinskih. Kad se završi ceremonija opraštanja uz suze i ono „halali doro“, Sajčo se zaputio preko sêla prema varoši da sapunđiše dorata i kupi što je naumio. Nije sedlao dorata da ne tegli sedlo na leđima kada se bude vraćao, a umjesto kožne uzde doratu oko glavee veza jednu konopljanu vezu. Istina, neosedlan i bez uzde dorat je izgledao dosta skromnije i nekako siromašnije, izgledao je kao neko ko krene na vašar bez odjeće za štednju. Ponegdje bi pojahao dorata, ponegdje se skidao, jahao bi ga ravnicom, a skidao sa njega putevima koji su bili strmi. Nije ga ni uvodio na pazarište, sjahao je na Bogazu i tu ga ponudio čergarima. Njima se prodavalo ono što niko nije htio da kupi, jer obično nijesu imali dovoljno para, pa su kupovali prema svom novčaniku. Sajčo nije bježao od prvog mušterij, utrapi mu dorata, tačnije nekom Džimsu, koji je svake jeseni dolazio u naše selo i krpio šporete i kalaisavao kazane. Pogleda Sajčo pare pažljivo, jer ti čergari, obično, nemaju novčanike, pa su im pare uvijek pocijepane, ugužvane i prljave. Ne kaže se džabe – ne vrijedi ni pet ciganskih para. Ove pare koje primi bijahu u, dosta, dobrom stanju ne bi ih se postidio ni veći gazda od Sajča. Kad prebroji pare poljubi dorata pa se zaputi prema gradu, dugim i hitrim koracima, da se kupac konja ne bi popišmanio, a i da obavi kupovinu što prije. Da može da leti malo bi mu bilo, samo da se što prije dočepa radija i vrati natrag kući. Raspitao se on ranije gdje ih ima, i baš tu je našao nekoliko radija, ali nijedan nije bio kao onaj u selu što ga je napremase gledao i slušao dvije večeri. Dugo je buljio u njih, kao ne može da se odluči koji će, najzad uze jedan bijeli i poče da ga zagleduje. Čuo Sajčo da je bolji ako je teži, ima više dijelova. Kad već daje pare, zauhar je da je teži od onog u selu, makar, deset deka. Najzad se odluči, baš, za taj bijeli, prodavac ga isproba, a Sajčo zapamti gdje se pali. Od radosti nije ništa pitao prodavca, izbroja mu pare, pa stavi radio u ranac, a ranac na leđa i krenu natrag. Kad bi pored čergi dorat podiže glavu i zahrza, kao da šalje selame Šemsovoj familiji. Sajča stegnu oko srca, umalo zaplaka, suze mu zaustavi radio iz ranca. Osjeti Sajčo kako mu radio i oni u njemu govore:  „naprijed junače, konja si dao za mene, nema plača“. Sjeti se Sajčo kako su se jutros rano, prije svitanja, svi oprostili od dorata i zahvalili mu se za nafaku koju je donosio porodici. Povratka na staro nema, žao je i njemu dorata, najviše zbog toga, što nije otišao u neku bogatu kuću nego pravo čergarima u ruke. Za neki mjesec od njega će ostati samo ime, biće to samo kost i koža, upregnuće ga u špeditor i vući će staro gvožđe, papir i drva puna vode tek izvađena iz Lima i ko zna koje sve čekerende. Žurio je da stigne kući zadana, da komšije vide da se nije vratio praznih šaka, nego vratio obavljena posla i punim rancom. Stigao je pred samu noć iznad kuće. Sa obližnjeg brežuljka ugleda veliki mahluk koji se vrzma oko njegove kuće, očekujući baš njega. Uzvrtio se narod kao nikad do tada, hoće i malo i veliko da vidi tu spravu što je Sajčo kupio. Neki su išli i vidjeli, vidjeli i čuli taj prvi radio u selu, pa bi da uporede Sajčov radio sa njim i da pričaju koji je bolji. Skoro svako dijete je išlo nakraj sela da vidi i čuje radio, jedino to nijesu mogle žene, a među njima i njihova komšinica, stara Aiša. Ta Aiša je često puta sama sebe prekorijevala i klela zbog toga.
-Oči mi ispale đe ne odo’ da to viđim. Mogu umrie't’ a da tog bijesa ne viđim, no sam se svezala za ovu skubu bog je ubio i sa mnom. Ne bi me niko poj'o. Nekoliko gurabija pod mišku, pa onoj đeci, pa usred bijela dana dobro ga ogledat’ i naslušat’ kat nema nikog. Al’ eto, donijet če ovo Šemsovo dijete pa ću tuna viđet toga bijesa. Svoju kravu je nazivala skubom, ako bi joj zasmetala da nekud otpreja, a mandovankom kada bi prodavala tele i sir od nje. Tada nije bilo ni bolje ni maslenije krave. A mirna, a ješna, a spušta mlijeko i djevojčicama, a neće ni repom da mahne a kamoli rogom.
Ta subota je bila duga za sve u selu, a naročito Šemsovu familiju, duga i za Sajča. On je nekako taktizirao, podešavao vrijeme kad da stigne, čas žurio pa usporavao, ali uvijek jednako vodio računa o toj haberli kutiji. Često bi opipavao ranac da pod rukom osjeti tu spravu. Na mjestima gdje bi odmarao, vadio bi radio i okretao u rukama, da ga se nagleda. To gledanje mu je davalo ćeifa i meraka da opruži korak. Pred kuću je stigao, nekako, onog momenta kada se povlači dan i ustupa mjesto noći. Ni na sokaku, ni pred kućom, nikome nije pokazao tu spravu. Radio je bio u jednom rancu što mu ga je Šemso kupio u Sjenici. Tu spravu zvanu radio mogu da ureknu zle oči, pa da ne cikne nimalo kada to bude trebalo. Narod se raziđe za tili čas, jer shvatiše, brzo, da ne želi tu pred kućom da ga pokazuje. Neko psuje, neko ćuti, a djeca psuju li psuju, sve mu živo spominju, sve ono što su čula od roditelja.
-Pišam mu se na njega, bolji je Iljov, čim ga ne pokazuje – galami jedan tršavi.
-A ja mu se pokakim na njega, to mora da je naka batalčina čim ga ne pokazuje – dovikuje drugo dijete i grize komad hljeba, suha, bez prismoke.  
Sajčo je u kuću ušao kao da nosi neki trofej, koji je osvojio na takmičenju u maratonu. Ponosan je na sebe, prodao konja, kupio radio, sačuvao ga da mu nigdje ne ispadne, to nije lako, samo ko će zainat da priča. Kada je ulazio u sobu bio je narogušen kao pijetao kad hoće da zajaše kokošku.
-Umori li sine? A umori, znam. Ode dorat. Eto ti ga sat u ranac. Začaklamio stari Šemso, a niz lice mu grunuše suze žalosnice zbog dorata, a možda i radosnice zbog radija. Kada bi mogao da podijeli suze, pa desno oko da lije žalosnice za doratom, a lijevo radosnice zbog radija, bilo bi tu negdje, a ovako se sve pomiješalo, pa ni suze nijesu jasne nikome pa, možda, ni njemu samom.
Žene priniješe dva jastuka, i to ona ćošetnjaka ukrasna, da se spusti tako važna stvar. Na jednom jastuku bijaše izvezen jedan ljubavni stih, što ga je Sajčovica smišljala dok se spremala da joj Sajčo dođe.
„Čini se čini po mjesečini,
po tavnoj noći dragi će doći“
Sajčo je sve nekako razvlačio dok nije shvati da je vrijeme da se i on oglasi i ispriča svoje muke.
-Nećete mi v'erovat’ kol'ko sam se namučio dok donije’ ovu spravu, spravnulo me u glavu. Hoće ljudi da mi je uznu i natovaru na konja, ali kakav je to rizik, da pa'ne sa konja, ne d'o ti bok. Šta poslen? Sebe sam utuvio u tintaru, „nosi Sajčo junače, tako važna stvar se ne ispušta iz ruku i ne tura se na samar“.
-Te jok bogomi  sine – sažali ga majka.
-A pošto ode dorat i ko ga kupi? – upitaŠemso.
-Kupi ga Džimso čergar za šezdeset hiljada.
-E kakaf Džimso?! oca mu gabeljskog! Što ga dade onoj pogani? On će ga jahat’ i naniže i naviše. Pogan ona. Šale nije onakog konja da pogani ona hrđa od čojeka. Koliko će ćuskija i bakrača teglit’?! Da mu nijesam u kožu! E, jadni moj doro!
-Pošteno je platio, pa neka jaše i dan i noj ako drugog posla nema.
-Znaš sine i sam, koliko nafake donese dorat kot nas, pa ne bi sudbine da je podijeli sa nama dok je živ – odjadikova majka mu.
Večera je čekala Sajča, čak ni djeci nijesu dali da načinju pitu, nego kad Sajčo dođe biće im slađe. Sajčo je to znao i potraži da večera. Priniješe poohlađenu koturaču i ćup kisjela mlijeka pa postaviše na veliku sofru, priđoše i ostali i brže nego ikada pita je zamakla. Jeli su mnogo brže negoli što su to činili ranije, jer su imali dobar razlog za to. Glavno je tek slijedilo, svi su gledali u Sajča i priželjkivali da što brže završi sa obavezama i pokaže tu spravu. Napokon kad’ shvati da je pretjerao ustade, obrisa ruke, nakašlja se dva-tri puta i krenu ka stolu. Iz ranca izvadi bijelu kutiju, postavi je na sto pa stisnu ono dugme koje je stiskao i prodavac. Sobom se prolomi muzika. Svi načuljiše uši i otvoriše oči, usta kod većine poluotvorena zjape kao neosvijetljeni tuneli. Ne mogu da se načude. Usta ne zatvaraju. Muzika ih osvoji i sva sreća te bijahu namirili konak i stoku, a popričekalo bi sve ove noći. Šemso se primače stolu, primače i pepeljaru i zauze najbolji položaj, kako i priliči domaćinu i glavi kuće. A uz oca i Sajčo, a ostali malo dalje, bitno je da upijaju sve što izlazi iz te naprave. Primiču se i odmiču, svi bi da ga pipnu, svi bi da ga poljube i da mu se zahvale što je došao u njihovu kuću. Sve ih jednako muči pitanje, ko li je tolike ljude pohvatao, smanjio i satjerao u tu kutijicu, pa pjevaju, sviraju i pričaju bez prestanka? A šta ako počnu da izlaze? Ko će ih pohvatati tako male? Pozavlačiće se ispod kreveta i mindera.
Sajčovica, jedra i crnomanjasta Pešterka primijeti sličnost između radija i Šakine torbe. Šaka je sestra učiteljovoj ženi.
-Eneee, isti ko Šakina torba.
 -Govno ti podnos havetinjo jedna – odbrusi joj svekrva, jer da joj to nije rekla možda bi i urekla tako važnu stvar. A mogla je, jer je imala nekako ljepše oči od ostalih. Još joj dodade: – tvoji neće vid'eti ovak'u spravu dok su živi, jedino ako dođu ‘vamo i viđu ovu našu.
Radio je, zaista, ličio na žensku tašnjicu, imao je ručku za nošenje, četiri dugmeta u sredini kao biserni zubi i po jedno sa strana, valjkasto kao čep od flaše. Pošto se završiše pjesme začu se glas spikera.
-Miči mi toga bijesa! Nađi još neku p'esmu ako je ima! A jedno dvije, tri ostavi kad Esma dođe! – veli stara.
-Ne trošu se p'esme, biće njih i sjutra – dodade Sajčo.
-Neka i toga što tandrlja, pa kad vidi da je dosadan, dako ode sam da ga mi ne ćeramo iz kuće, sramota je.
-Neće on sam otis babo nikat’. Nema ništa bolje nego okrenut’ dugme pa nek’ priča nekom drugom, mene beli neće da ima zube ot čelika.
-Treba mu rej da ode, nije toliki ćafir da zorom s'edi i zbori u tuđu kuću kat’ ga niko ne banda ni za suhu šljivu, – opet će stara – a ti Sajčovice da znaš, i dorat je bio ćafir, nikat’ se nije sam ni osedl'o ni osamario.
Svi nesporazumi večeras su zbog radija, on sam takav kakav jeste, njih mnogo, pa svi bi da nešto pametno kažu da radio čuje, a i onaj mahluk u njemu.
-Nikat’ se ni'sam pitala ni za šta, a da jesam polagali bi vi doratu i dalje. Ovo tu ne smiješ pipnut’, čim ga malo pipneš on stane kvičat k'o da ga đavoli deru. Kako bi’ ga slatko ovom kudeljom ljuknula po labrnji, no je on, ja hesapim i nema.
Pošto stara završi svoj monolog Sajčo pomjeri dugme i iz kutije se zaori  pjesma:
-Da sam ptica i da imam krila,
ja bih cjelu Bosnu preletjela.
Letjela bih nikad ne bih stala,
dok se Bosne ne bih nagledala.
-Toooo! Povikaše skoro svi. Graknuše oči svima, promijeniše mišljenje o radiju, zavolješe ga nekako opet,  iskreno kao i kada im je prešao kućni prag po prvi put. Zbiše se i posijedaše, izgubiše ono oružje kojim su prijetili jadnom spikeru i radiju. Sada bi i Sajčovici da oproste, jer su je bili optužili da je nagovorila muža da proda konja i kupi radio. Za tako kratko vrijeme bili su stigli i da joj zaprijete kako će je samariti umjesto dorata, pa će je i u vršaj natjerati. Poslije ove pjesme sve joj bi oprošteno. Džabe se ona klela da mu ni ime nije mogla pogoditi, a kamoli Sajča nagovoriti da ga kupi. Uostalom, svi su to znali da on sam donosi odluke, da ni svog baba ne sluša kad nešto navelani, ali valja na nekoga iskaliti bijes. Šemso mu se izvještio, pa čim osjeti da je nešto naumio on popusti, kao istruhli stožer na gumnu. Bolje je i tako nego trpjeti poraz za porazom.
Djeca su se sama uspavljivala, nekako redom kako je kojem ponestajalo snage i kako ih je umor primoravao na odmor, a i žene počeše da sklapaju oči. Lampa se nije gasila, a sa radija poče da odzvanja nekakva dosadna muzika. Sajčo pokuša da ga isključi, ali mu ne pođe za rukom. Pokušavao je još nekoliko puta, ali bezuspješno, dođe mu krivo što ga ta spravica porazi pred svima. Riješiše da ostanu do zore, makar ovi muškarci, pa da vide šta će dalje da rade. Novi dan nova nafaka.
Sa prozora svoje kuće Aiša je snimala stanje u Šemsovoj kući, a bila joj je kao na dlanu. Nikada joj kuća Šemsova nije bila bliža, a istovremeno i tako daleko.
-Nikad him lamba nije gor'elo toliko kasno ko ovu noj. Ono biva kat neko umre il’ se oženi il’ dođe viđen musafir da lamba gori tako dugo – šaputala je Aiša.
Ovo noćas je posebna priča, zna ona za tu spravu, ali ne zna ko je u kući i o čemu muhabete tako kasno. Voljna je da krene, ali se plaši seoskih džukela koje je mogu rastrgnuti nasred sokaka, pa kako da objasni svijetu šta je tražila po sokaku u to gluho doba. Niko je ne pita da li se može braniti od radoznalosti, a ako ostane u kući i bude slušala povremeni lavež pasa i kukurikanje seoskih pijetlova san joj noćas neće biti saveznik. A kako i da zabrani samoj sebi? Neka unutrašnja sila je tjera da ide, da ne sjedi, da izađe. Sama sebe prisili i podiže zadnjicu, pa zatnu ključeve za učkur dimija, nazu nove opanke i izađe na sokak. Sokak kamenit, strm,  kamenje je spotiče sa svih strana, posrće i dočekuje se na ruke, ni sama ne zna kad se prije dotetura do pred Šemsovu kuću. Pušteni psi je poštedješe i razumješe njenu znatiželju, doduše lanuše nekoliko puta, ali je ne napadoše. Dadoše joj do znanja da je vide, ali joj noćas neće ništa, neka ide kamo je naumila, razumiju je.  Ona se sama ponovo bori sa sobom, nema snage da odluči da li da uđe ili da ostane pred vratima, a može i da se vrati. Malo počeka, pa pokuša da se vrati. Pošto baci posljednji pogled prema prozoru iza kojeg je tinjala slaba svjetlost petrolejke u sobi, ugleda drveni kolski pod prislonjen uz zid kuće i odluči da se popne i snimi prilike i neprilike po sobi. Iz sobe se nije ništa čulo, a ni vidjelo osim te zavjesom prigušene svjetlosti, što pojača sumnju kod nje da se nešto ozbiljno i strašno dogodilo. Najprije pomisli kako ih je ta sprava pomorila, jer nijesu znali sa njom, pa još samo lampa pomalo osvjetljava taj mučni prizor, a i ona neće dugo nema ko dosuti petroleja. Zato Aiša i izuči bismile i krenu da se penje, ali nije napravila ni dva puna koraka, a pod se odvoji od zida i zajedno se sa Aišom stropošta na đubrište. Njena sreća te je đubre meko, a platila bi ona svoju noćnu avanturu i radoznalost. Dosta joj ga bi što je poklopi pod i nagnječi koljena i zadnjicu. Teško joj što ne može da kuka, a da može lakše bi joj bilo. Ako zakuka mogu je čuti unutra i izaći pa je zateći ispod kolskog poda kako se muči i stenje. Bolove osjeti tek kada se poče izvlačiti ispod tereta koji joj skide oba opanka sa nogu kao da ih nije ni imala, a umalo joj i dimije odoše, ali je te bruke spasi jak gatnjik. Prosti ti opanci, samo da joj bi da utekne sa tog mjesta srama, da je ne zateknu tako poniženu na stajnjaku pored izbenih vrata. Naiđe neka snaga, ona je osjeti i iskoristi, sebe izvuče ispod tog tereta.  Nije marila za opanke da su zlatni, a ne što su gumeni. Odmače, poprilično, od tog mjesta, taman toliko da se može nasloniti na plot kojim bijaše ograđena neka njiva i jauknu bolno da to izazva oglašavanje seoskih džukela. I to su džukci i čuli i vidjeli, samo da zna. Bi joj jasno šta je učinila, ali bol je bol nije znala kako da ga savlada, pa nastavi da puzi prema svojoj kući. Išla je uz kameni put četvoronoške, malo rukama, malo nogama, pa zajedno i rukama i nogama dok se ne dovuče do svoje kuće. Umalo je zora  ne zateče na sokaku. Ušla je u kuću na jedvite jade, tačnije, nekako zgomilana, kao klupče skotrlja se u predsoblje i uz jauk zaključa vrata.
Da se nešto dešavalo vani čuli su svi koji su bili budni i polubudni. Svi u jedan mah digoše ruke i počeše da uče dove, kako bi otjerali šejtana. Valjda je i on noćas navratio sa ovom haberli kutijom i došao da zvirne šta se radi u kući Šemsa Muhadžera. Ko je drugi ako nije šejtan, samo su oni u ovim sitnim satima bez posla i obaveza. A i, obično, ovako važne stvari bez nekog đavola ne dolaze same.
-Nije ništa drugo do šejtan, eto ga vani hoće da uđe. E neće uj’, pa da je ot čelika! Ovoliko se dova uči, a on hoće unutra, džabe je ugoročio – promrmlja Šemso
Radio im je dosadio, pa ga pokriše jastucima, jednom dekom i predadoše ga sudbini pa šta bude neka bude. Sutra je novi dan, raspitaće se, a možda se i radio umori pa sam zaćuti. Pametna je to spravica, mnogo pametnija nego što se misli.
Ubijena u slabine, koljena i zadnjicu i isekirana,  Aiša je legla da spava, ali san ne dolazi na oči. Poželjela je da joj opanke ponesu psi, bolje da odu oni nego njen obraz. Da umre ne bi bilo neko zlo, jedino bi krava rikala gladna i žedna.
U ranu zoru izađe Šemso pred kuću i vidje srušeni kolski pod, a ispod njega Aišine opanke. Znao je da su njeni, jer samo ona veže neke crvene uzice na svojim opancima da joj ih neko ne zaplijeni kad je na nekom skupu. Tako ih je lako prepoznavala.. Podiže pod, a opanke nabi na tarabe. Taman bijaše to obavio i krenuo ka nužniku kad eto ti učitelja. Upitaše se za zdravlje, pa krenu svako na svoju stranu. Šemso ugrabi da se pohvali kako su cijelu noć slušali radijo te da nijesu ni oka sklopili, a i da mu je zamjerio što nije došao.
-Navratiću Šemso, nijesmo samo za jednu noć. Biće još dana. No ugasite vi to  ponekad, troše se baterije!
Šemso se umalo vrati neobavljena posla, ali ga vremešnost opomenu da je najpreče da ide tamo kud je krenuo. Brzo je obavio to što je morao i vratio se u kuću izbezumljen i blijed kao poslije preležane bolesti. Lice mu je bilo preblijedo, oči iskolačene kao da nešto gori u njima ili kao da hoće vršaj da zakisne. Starom se pred očima vrzmalo nešto iz radija što se troši i nestaje, a ne zna ni kako izgleda ni kako se zove ni koliko se troši. Vjerovao je učitelju koji mu je skrenuo pažnju na nešto što se troši. Pred očima mu dođe radio i to mrtav bez snage da bilo šta kaže i bilo šta zapjeva. A konja je dao za njega. „Šta će mi mrtva kutija koja ne pjeva i ne zbori, zar ih ima malo po kući? Puna je kuća čekmedžadi, pa bi mi još jedno bilo previše“. Nedaj bože da umre ovo čekmedže, stalno bi mi iz njega hrzao dorat i govorio mi: „Eto ti sad tvog radija, a mene  Džimso očuruči, tovari me, a ja staram, i onekadrio sam pa ne mogu da nosim“. Šemso se umalo sruši nasred sobe.
 -Gasi tok vraga kako znaš! Nadrljali smo k'o niko naš – prenio je riječi učiteljove sinovima. Ni oni nijesu znali šta su baterije i da se mogu kupiti nove. Sajčo tek sada razumje zašto onaj na kraju sela malo – malo pa gasi radio. Lednu i njega posred srca. Sjede tako poređani na minderu, niko nikoga ne pokušava da utješi. Žene prevezale glave, pogodila ih nenadana sjekiracija, pogodila ih zajednička muka, a djeca izjuriše na dvorište. Jedan Hetemov žućko, dosta nestašan, trčkara sokakom i kao navijen ponavlja:
-Propali smo načisto! -veli dedo -ono se troši, a midžo ne zna da ga ućeši.
-Neka smo! Taj nam belaj nije treb'o! – veli bika.
Sluša narod da je nešto propalo ili da propada, ali ne zna šta, nekome milo, nekome i nije, a žućko pojahao neki prut umjesto konja, pa ne zatvara usta. To ču i Aiša koju bijaše razbudila kravlja rika i bolovi oko zadnjice i koljena, koji su je podsjećali na noćnu avanturu. Tako ubijena i ponižena sjeti se opanaka i svoje bruke. Šta da kaže narodu? Šta god da kaže neće ubijediti ljude, da su ih odvukli psi i nabili na tarabe. Da joj je da ih dohvati odmah bi ih u šporet, pa neka su novi koliko god mu volja. Nije ona od juče zna i ona ponešto, riješi da gurabijom podmiti Hetemovog žućka da joj ih donese.
-Dijete! Ooo dijete! Hoder da ti nešto velju! Donesi mi one opanke ot vaše kuće dina ti! Daću ti cipacijelu gurabiju.
-Nemo’ da me zafrkneš!
-Neću dina mi, sal mi hi donesi!
Pristade žućko i za tili čas ona dobi đubrave opanke, a on cijelu gurabiju. Prvi put je dobio cijelu, uvijek dobije po parče, jer njih djece ima puno, zato se i zavuče u ložnjak da je smaže na miru. Aiši lakše, jedna velika muka joj se skide sa srca, samo malo da prizdravi, pa će ona usred bijela dana otići da vidi tu novinu i da im je čestita.
Šemso je sa sinovima očekivao učitelja da se vrati iz škole, ali zavraga on otišao u grad na naki seminar. 
-Mor'o je baš danas da ode k'o da će tijeh seminara nestat’, e neće biće njih sve više rodna je ova godina  – mrmlja Šemso kao za sebe, ali da ga i ostali čuju.
U kući opsadno stanje, svi nekako zabrinuti i napeti, o hrani niko i ne razmišlja, sve poslove ova sprava odloži za neka druga vremena. Jednako kao da je na postelji neki bolesnik i čeka zadnji čas ili ga muke savile pa kuka izglasa da svlada bol. Gledaju u radio, a on im izgleda isti nije se smanjio, ne troši se laže učitelj ili ih oči varaju. Šetaju po sobi kao da moraju, tako im lakše, ne mogu da sjede, muka ih pokorila i raskrenula, bol steže grudi, suze naviru. Svi bi plakali, možda i kukali da znaju da će biti bolje i da se radio neće trošiti. Jedino se stoka oglašava da je jutros zapostavljena, te da je i žedna i gladna, ona ne zna za muke koje su ophrvale ovu uglednu familiju. Sve oči uprte u gazdu i Sajča, a nijedan nema odgovora za nastalu krizu. Napokon se sjeti Sajčovica i predloži da se pozove taj što odavno ima radio da  mu on da dževap. Šemso poskoči od radosti, a ženi mu krivo što se neko drugi toga nije sjetio nego baš ona, ona koja nekako u svemu prednjači.
-E, bogomi si snaho za peškeš – reče  Šemso, pa nazu cipele i šinu kroz avliju, pa sokakom ka drugom kraju sela. Išao je da zemlju nije doticao, letio je kao strijela. Sva sreća te nađe Ilja na hajatu, svoje kuće kako puši.
-Pomagaj ako si mi pobogu brat! – tako je zapomagao kao da je mrtva glava u kući – onog đavola kurisali još jućer, pa ne možemo da ga ućešimo, no haj’ sa mnom kumim te Bogom! Nemoj me odbit’ mladine ti!
Obu se Iljo pa zapali sa Šemsom istim putem, samo natrag. Stigli su brzo i našli porodicu na ivici ludila. Izu se Iljo, uđe unutra, priđe radiju, uze ga u ruke stisnu jedno dugme i radio zaćuta. Svi odahnuše i vrati se svako sebi. Opustiše se i počeše normalno da dišu bez stenjanja i uzdaha. Iljo popi čašu varenike prelivene kajmakom, pa ustade da ide.
-Nej bogomi što nej nešto stavit’ u usta! – izusti Šemso i zapovijedi ženama da postave sofru. Iako mu nije bilo do jela, jede jer se gazda ne odbija. Sajčo se jedva sjeti da zamoli Ilja da mu održi kratak kurs iz paljenja i gašenja. Zapamtiše i djeca postupak, i paljenja, i gašenja, i kako se stanice traže. Taman kad ispratiše musafira stigoše komšije da čestitaju. Te noći su dugo sjedeli i razgovarali, a i slušali radio.
Poslije nekoliko dana, pošto se oporavi Aiša im stiže u goste, ni luk jela ni luk mirisala, pravi se kao da je nije ni buha pečila, pa sve izreda zapitkuje. Voljela bi ga pipnuti nego da joj se majka digne iz groba, ali se pribojava da mu što ne naudi. Malo po malo primicala se tom čudu da ga što bolje osmotri. Oblikom je nije mnogo iznenadio, kutija kao i svaka druga kutija, ali ti avazi unutra, ljudski, insanski… Allahu dragi je l’ to moguće!
-Nek vi je sretan i dugovečan! Ode li cipacijeli konj za njega?
-A ode navera, no šta no ode – procijedi Šemso.
-E lijep mašala. Kakaf li je taj mahluk unutra? Ja m'lim da ga je bukadar unutra. Mora da je tuhaf ta’ narod, a mora da su naki patuljci kat su stali u ovu kutijicu. Eee! Što je gledan mašala!
Autor: mr Rizo Popara, prof
http://ibalkan.net/

One Response to Taj nam belaj nije treb'o

  1. Najveci Fan 13/10/2017 at 18:41

    Jako lijepa anegdota popracena uticajem Meše Selimovića na sam stil pisanja. Uvijek se oduševim kada se ovakve priče prenosene s koljena na koljeno, ovjekovječe u nekoj knjizi. Ovo je bogatstvo price i neukosti sabijeno u malom selu punom neimastine ali je popraćeno uvijek nekim smijesnim desavanjima. Zaista divno!

    Komentariši

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *