Recent Posts

POSLJEDNJE KAJANJE

POSLJEDNJE KAJANJE

Dok je koračala ulicom, gazeći izlomljeni led, hladan zrak joj je direktno ulazio u pluća, stvarajući oko srca oštre ledenice, koje su je pri svakom koraku bocale, zaustavljale joj dah. Grijući ruku u Adilovom džepu, osjećala je kako ju je povremenim stezanjem ruke, pokušavao ohrabriti. Kraj njih su promicala auta, čije su zimske gume orale zaleđeni asfalt, praveći vidljive brazde i brzinom metka nestajala u noć. Iz tajanstvenih avlija, ograđenih ćerpičnim zidom, kapije su, sa zaleđenim baglamama, tupo piskale. Svjetla na pendžerima kuća su se naizmjenično gasila, padajući na zagrijane postelje zadnjeg treptaja umornih ukućana.

Kasaba se polahko spremala za noćni počinak.

Kad Sajma malo uspori hod, Adil je blago povuče naprijed. Ona mu sagnute glave, gužvajući džep kaputa, čvrsto steže ruku. Htjede mu nešto reć’, nadajući se da će predahom malo odložiti vrijeme, mučni susret, predstojeći bol…Osjećala je zimu u cijelom tijelu, duši, svuda. Zubi su joj zvečali k’o klavir dirke, drhtaj je tresao kao srednjoškolku na prvom sastanku. Inje joj je bijelilo kosu, savijenu u punđu, u kojoj se već beharala po koja sijeda vlas.

“Iako će mi biti hladno, neću da pokrivam glavu, ličila bih na staricu.” – mislila je, kačeći u kosu zadnju ukosnicu.

Znala je da je, iako je već prevalila pedesetu, još bila lijepa žena i izgledala mnogo mlađe. Uvijek je mladalački, uspravno, gordo i podignute glave hodila. Duga plava kosa je zadržala onu istu ljepotu i sjaj, a sjede vlasi su odavale još veću draž.

Trudeći se da održi ritam Adilovih koraka, u sebi je prebirala sjećanja, čupala korov životne putanje, sjećala se koliko je dugo vremena suzama brisala bol, da bi zaboravila glas, snove, premostila srce na drugi kolosjek, da bi ponovo nekom vjerovala.

Kad stigoše blizu Bolnice, iz daljine nazirući bolničku ogradu, Sajma se od sjećanja strese, kad posrnu, Adil je prihvati.

Bjelina snijega kao da pred njom odjednom ozeleni, led se u zaboravu otkravi, sirene pisnuše, nju iz škole u bolničkim kolicima sa polomljenom nogom doniješe u operacionu salu.

“Maloprije nam ova učenica, na času fizičkog vaspitanja, pade sa vratila. Nije našoj Sajmi bilo prvi put da radi te vježbe, vrsna je sportašica, ne znamo šta joj bi.”- pred doktorom, uzbuđeno je mucao Sajmin profesor fizičkog vaspitanja.
“Kolege, u salu!!!” – pred kraj radnog vremena, šef je zvao hirurge.

Sajmi bol, suze, mrak, pa ponovo bol.

Kad se probudila iz narkoze, kao iz sna je slušala riječi Adila, mladog hirurga:

“ Operisali smo nogu, da bi uz vježbe bila kao i prije, da tako lijepoj curi ne ostane ožiljak. Ja sam se posebno trudio…”

Sjeti se tadašnjih majčinih suza, babovog zabrinutog pogleda, uzdaha, pažnje, pa prvog čaja, keksa, limuna, vrelih uštipaka za doručak, gurabija, bureka…

A kasno u noć ispod bolničkih prozora zvižduk, šapat, tihi zvuci Selmove gitare, kroz suze mu isprekidana pjesma. Hladan vazduh reže noć, uvlači se u bolesničku sobu, piše po utegnutoj nozi note sa podignutog kamena. Oslonjena na štaku, presamićena preko prozora, poput golubice raširenih krila, glavom mu je doticala kosu, plavi uvojci se mrsili u crnim pramenovima. Hladne joj ruke nudile parčić čokolade, u ustima joj ih topeći medenim uzdahom. Na licu im se od daha topio led, slatka para ih nosila visoko među zvijezde koje su, radosne, silazile na zemlju, sakrivajući se iza debelog stabla ostarjelog bora, propuštale mrak da im se udvara, da ih zagrljene nevidljivim plaštom obavije. Spuštenih kapaka, Sajma nije stizala brojit dodire, nit’ je dala vremenu, mraku i noći da se pomjeraju, nego ih pustila da traju.

“Ne mogu više bez tebe, Sajmo… Kad ćeš kući?” – Selmove oči pitaju treperavo joj srce, nizom bisera joj se smiješe, ljubavlju svjetlucaju u zimsku noć.

“Zatvorite prozor, ozebosmo!” – iz sobe, opominju bolesni.

“Ti, mala, skloni se s prozora, u krevet! Pašćeš i povrijedit ćeš nogu, pa cio naš trud uzaludan!”- s vrata ju je opominjao mladi hirurg, ljutito zatvarajući vrata.

“Sajmo, naš hirurg se raspituje da li si zauzeta? Bacio oko na tebe, samo nam o tebi priča.”- cvrkuće joj svakog jutra bolničarka.

“ Zauzeta i sretna, zanavijek. ” – davno joj je kliktala duša.

Kad sa Adilom stiže do bolničke kapije i ona škripnu, snovi joj prhnuše poput sapunice u ledeno nebo; ona se zagrcnu.

– Doktore, kod koga Vi ovako kasno? – znatiželjno ih pita bunovan portir.

– Da obiđem jednog teškog pacijenta. Doveo sam suprugu da mi pravi društvo. – Adil je propusti naprijed.

– Sajmo, soba broj pet, tamo je on jedini bolesnik. Nemoj da ti je neugodno, mila. Za ovoliko godina braka valjda vjerujemo jedno drugom. Bilo je teško nekada gledati te s njim na prozoru presamićenu i onako sretnu. Tada sam patio, noćima bolovao. Danas, Sajmo, za umirućeg ova je tvoja posjeta k’o lijek, a nama ibadet. Čekaću te u mojoj ordinaciji sa dežurnim kolegom. Idi, mila!- Adilove je ruke priviše k sebi.

Sajma mu dlanom dotače lice, ruku mu poljubi. Gledajući ga u oči, neprimjetno trepnu, blago mu se nasmješi, jedva dohvati kvaku…

Kad nesigurna, zakorači u poluosvijetljenu sobu, zapahnu je miris asepsola, nemoći, oživljenog bola… Učini joj se da, ispod prozora, do zida, na bolesničkoj postelji, nema nikog. Kad koračajući nogu pred nogu, priđe bliže krevetu, uplašena ustuknu. Ispod pokrivača ugleda čovjeka ispijenog, žutog lica, izbačenih koščatih jagodica, očiju upalih u dvije tamne duplje, opuštenih obrva, modrih usta. Učini joj se da tu leži neki odavno ostavljeni leš. U osušenu ruku, kapajući kap po kap u nabrekle damare, kao u gužvu upredenih konopa, iz boce mu se slivala dragocjena tečnost.

Sajma htjede da vikne, vrisne, ali se ipak nekako pribra.

“Možda je ovo neko drugi. Selmo sigurno nije? Ovo je neki starac kome se zadnji minuti otkucavaju.” – pomisli i bi joj lakše.

Baš kad se htjela vratit, upale oči se otvoriše i ona, prepoznavši taj nikad zaboravljeni pogled, zamalo pade.

– Sajmo, došla si. Sjedi ovdje do mene. – jedva razabra šapat.

Kad ju je slobodnom rukom sa požutjelim noktima, pokušao dodirnuti, sjetivši se majčinih riječi:

“Nićah gubiš, ako te tuđin dotakne.” , bojažljivo se odmače.

Nije ga smjela gledat nigdje, sem u oči, gdje tu nađe onaj poznati sjaj, obrise nekadašnje mu ljepote, topline, sve ono što je, prije mnogo godina, voljela, za čim je patila, plakala, klela ga…

– Nisi se mnogo promijenila. Lijepa tvoja kosa i frizura su ti iste k’o nekad, onako kako sam ih ja volio. Ja, eto, oboljeh, minute zadnje brojim. Želio sam te još jednom vidjet prije nego…” – glas mu se utiša, disanje pojača.

Kad mu se Sajma primače da bi čula zadnje riječi, iz očiju joj skliznu suza, kapnu mu u poluotvorena usta; on je k’o žedan putnik, jezikom pokupi i pokuša joj se nasmiješiti.

– Sajmo, kriv sam i griješan pred tobom, oprost ti tražim. Neću da umrem dok mi ne halališ. Možeš li? Godinama sam se kajao, plakao, pio, čaše lomio… Da imam snage ponizan bih ti kleknuo pred noge.

– Šuti, snagu čuvaj. – Sajma ga k’o tuđinca savjetuje.

Zatvorivši oči, slušajući mu isprekidano disanje, u mislima se obrete na proplanku iznad grada, kada joj je na pruženu ruku navlačio prsten sa plavim kamičkom.

“Sajmo, udaj se za mene” – iz usta joj radosnu riječ ote vjetar, kovitlajući se niz brdo, vijest zaljubljenih, požuri da objavi.

Htjela je trčati, okićenom rukom zagrliti rodni grad, zavući mu se u njedra, upoznati ga sa srećom. Gledajući Selmove oči, nemirnu kosu, dugu skoro do ramena, zbog čega ga je zvala:

“Čupavi moj,” podigla je ruku sa prstenom visoko iznad glave i iz sve snage mu viknula:

“Do groba, tvoja!”

On je sretan podiže od zemlje, zavrti u krug, glavu u ruke stisnu na prsa.

“Srno, moja!”- odlijegalo je do sunca, do zvjezda, do najvećih visina.

Kad bolničarka uđe da bolesnom Selmu zamijeni bocu, snovi prhnuše kroz prozor. Mašući glavom, upita Sajmu šapatom:

– Šta ste mu Vi?

– Prijateljica iz mladosti.

– Ljubav, najveća, jedina, nepreboljena…” – iz modrih Selmovih usana iscuri uzdah.

Začuđena bolničarka žurno izađe, suzu sakri.

– Vrag me, Sajmo, navede, samo on. Ona dođe iz Skoplja, kršna, izazovna, zanosna i te noći, pijanog me zavede, prevari, kući je povedoh. Nisam ništa mislio, ni osjećao, sve se bilo u mrtvom, zbunjenom mozgu, skamenilo zbrkalo. Sutradan je buđenje bilo strašno, kajanje bolno, povratka nigdje.., – krkljale su modre usne.

– Selmo, šuti.

– Nemam, Sajmo, vremena da šutim. Treba da znaš.

Dok sam kraj nje ležao u postelji, noćima sam na tebe mislio, za tobom plakao, sa tobom se smijao.

Nisam je nikad volio, znala je to. Podnosila je što je mrzim, što ne želim vise djece, sem sina, koji mi nije ni nalik.

Sad znam da treba oženit ženu od soja, da ti rodi i odgoji soj.

Ti si, Sajmo, bila i ostala moja najveća i najbolnija životna rana, jača od ove ovdje što boli.

Kad Selmo ušutje, zatvori oči, misleći da je to kraj, Sajma pokri rukama lice, zajeca.

Povrijeđena rana otvori pendžere djevojačke duše. Sjeti se kako je željela da umre, da sa šakom ispijenih tableta zauvijek zaspe i tako iz sebe iščupa bol. Drugarice je čuvale noću i danju, majka brižna ulazila u sobu, babo pušeći, šutio, brat Osman tražio da ga namrtvo ubije.

“Ostavljena pod prsten!” – za njom je šaptala čaršija.

Sajma jeknu. Selmove se oči otvoriše.

– Najviše me zaboljelo kad si se udala. Tad sam shvatio tvoj bol, kad sam se ja oženio i ostavio te.

– Boljelo me kad sam te viđao sretnu sa njim, kad si ga držala za ruku, kad ste se smijali. Kad sam vas jednom video zagrljene, sjeo sam u park i dugo. sam plakao.

– Voliš ga, je li? – uvehle oči, sa zebnjom su čekale odgovor.

Kad mu Sajma klimnu glavom, Selmo jeknu.

– Boli te? – Sajma mu se primače.

– Jeste, ali ovdje više. – Selmo stavi slobodnu ruku na srce.

– Neke se greške ne mogu ispravit, cijena kajanja je visoka. Život svima grešku naplati, nikom nije ostao dužan.

Jesi li makar nekad mislila na mene? – pitao ju je iznemogli glas.

– U početku jesam, stalno, boljelo me. Kasnije me prošlo. Adilova dobrota i ljubav su me izliječili, djeca nas čvrsto vezala. Oboje su nam uspješna, ljekari kao i on.

– Znam, sve znam, živio sam kroz tvoju sreću. Kad sam te vidio, sad mi nije žao da umrem. Bez tebe, moj život, bio je jadan, promašen, pasji, bez smisla.

Kad mu malo zastade glas, Sajma se prepade, skoči da uključi zvono.

– Sajmo, nije još vrijeme, ne brini. Želim da mi zapjevaš onu našu pjesmu sa školske priredbe, na dan kada smo se upoznali i zavoljeli.

Ona ustade, poče šetati po sobi. Dođe joj da viče, da bježi, da se iz teškog sna probudi. Primjeti kako zatvorenih očiju, teško diše.

– Jesi l’ mi oprostila? Kad umrem, Jasin mi nekad preuči. A, sad Sajmo, zapjevaj onu našu…

Sajma, plačući, isprekidanim glasom poče pjevušit:

“Srešćemo se opet dragi,
kad procvjeta zumbul plavi,
nemoj da me dotle, dragi,
tvoje srce zaboravi…”

Tečnost iz boce prestade kapat. Kad osušena ruka iznenada dohvati Sajminu šaku, očajnički je stisnu, prinese k hladnim usnama, oči se širom otvoriše, iz njih prhnu golub sa prstenom na nozi… Plavi kamenčić melekima osvijetli nebo…

– Sajmo, srnooo, mojaaa…- u samrtničkoj pjeni, na usnama zastade riječ.

Adil utrča, izvadi iglu iz uvehle ruke, baci u korpu polupraznu bocu, iščupa Sajminu oznojenu šaku iz zadnjeg trzaja, odvojivši od sjećanja, uplakanu je prisloni na prsa.

– Sve je bilo u minuti gotovo, nije se patio. Jučerašnju mu želju, meni na viziti traženu, ispunili smo i ti i ja, da se ne kajemo, uzdah njegov da ne nosimo kao teret. Mila, ipak je uz tebe sretan umro. Sajmo, hajdemo, obriši suze

– Majko, danas me ne čekajte za ručak. Ići ću na dženazu ocu onog molera što mi je lani krečio ordinaciju

– Znam, sine.

Sajma otvori Kur’an i plačući poče učit Jasin…

Autor: Šefka Begović – Ličina

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net