Recent Posts

NANA FATA ORLOVIĆ

NANA FATA ORLOVIĆ

Ako sam nacionalna, zašto su gradili crkvu u mojoj avliji?

Zahuktao se rat u Bosni i Hercegovini, mnogi su morali silom prilika napustiti svoja ognjišta i potražiti utočište u novim i nepoznatim sredinama.

Među takvima je bila i Fata Orlović, koja je spašavajući živu glavu, pobjegla iz Konjević Polja. Ratovalo se. Ali svemu dođe kraj pa tako i ratnim zlodjelima koja su se dešavala nedužnom narodu Bosne. Nana Fata nakon završetka rata nije mogla odmah se vratiti na ognjišta uspomena koja su duboko povrijedila njenu dušu. Ali u sebi je osjećala da se mora vratiti na mjesto njihovog zločina…

Znala je i vratila se nakon pet godina rata. Dok je putovala u njenoj duši je bila tuga, čemer i tišina.

Prekrasni krajolici prolazili su njenim pogledom a ona je zamišljala svoju avliju i svoje korijene…Približava se njena varoš…ali ni blizu onoj koju je nosila duboko u sebi.

Ugledala je svoje Konjević Polje…i oči su kolutale u pravcu njene avlije…Skamenila se…Umjesto avlije na kojoj je ostavila svoj dom kojeg je brižno teškom mukom gradila, ugledala je visoko uzdignutu pravoslavnu crkvu koja je prkosila jadima Fatinog sjećanja.

Suze su zamaglile Fatine umorne oči, srce je ubrzano kucalo a gromki uzdah se prolamao njenom nemirnom dušom.

Stiskala je svoja njedra kako joj srce ne bi iskočilo i tišinom misli obećala sebi i svima oko sebe: „Ne zvala se ja Fata Orlović ako ovo zvono ne udaljite iz moje avlOva bošnjačka majka je smjestila svoju dušu na zgarišta i krenula naprijed. A opet se duboko u sebi pitala: „Kako mogu naprijed kada ispred mene stoji njihov prkos, njihov inat, njihova zloba…?“

Nana Fata nije protiv druge vjere, nana Fata nije ni protiv crkve…ali neka je grade na njihovom a svoje nikada i nikome neda…
Ma ni pedlja zemlje bosanske…! Jer ta ista zemlja plače nad sudbinom svojom! A kako i ne bi plakala? Krvlju natopljena najboljim sinovima i kćerima i opet prkosno i uzdignuto gleda u budućnost.

Priča Fata sa tugom koja se smjestila na lice njeno izborano:“Iako su mi ubili moga čojka Šaćira, iako su mi pobili 22 bratića i sestrića i još 10 Orlovića, ja opet nisam htjela brez zakona! Ali njima ništa nije sveta pa ni zakonske procedure im ne mogu ništa…Sudim se godinama a zvono prkosi uvijek ispred moga ponosa! Haman nemam volju ni na balkom izaći! Ako se desi pa njekada zalutam, prvo me ubode ta bjelina njihovog bezobrazluka, prvo me vrate na moju avliju poharanu, prvo mi uzburkaju dušu nemirima, od kojih bi najrađe umrla…

Ne mogu im dati svoje ognjište…onda bi izdala sebe, izdala bi svoga Šaćira koji leži pod crnom zemljom…Izdala bi sav narod bošnjački i bosanski koji nosi ovu napaćenu zemlju u svojim njedrima. Ja nikada nisam bila izdajnik! Ja nikada nisam imala straha! Ja nikada nisam htjela tuđe!

Dolazio je njekakav Dodik da prigovara sa mnom. Šta on ima sa mnom da prigovara? Neka nosi ovaj belaj iz moje avlije…i nema tu nikakvih dogovara…Veli mi onako mučki smješkajući se taj isti Dodik: „ Imaš li nano stolicu da sjedemo i da se lijepo ko ljudi dogovorimo? Republika Srpska ti daje 2 miliona maraka a ja od sebe dajem ti još 500 hiljada!“

A ja ga onako gledam ispod smrknutih svojih navučenih obrva a kroz mene jeza prolazi bolna. Mislim se u sebi da ga ščepam za onaj debeli vrat a opet sabur onaj bošnjački proradi u meni. Podignem glavu prema hrsumu i kažem:“Nejmam ja stolice, četnici mi sve pokrali, popalili, porušili, poubijali! Ali ima nana Fata Orlović obraz koji vrijedi više od svih tih tvojih maraka, ma vrijedi više nego cijela Jugoslavija a znaš šta ću ti još reći…nejma ti para koliko vrijedi moj obraz…

Nosi ovo zlo iz moje avlije kad ti kažem! Nosi jer biće belaja…! Kako vas nije sramota…? Izgradili ste crkvu na mojoj zemlji…Izgradili je a ni jednog vašeg nema u blizini…Ko će se moliti u njoj? Reci zašto ste je baš tu nasadili? Zna nana Fata zašto? Mislili ste da ste nas sviju potamanili i da se niko od nas živ više neće vratiti…Gledala je nana Fata u Dodika onako visokog haman dva metra i nastavila bez straha: -Meni tvoje pare ne tribaju…Ti imaš para i možeš davati, ja nejmam i ne trebaju mi! Pare su samo papir i ništa više. Meni treba moja avlija! Meni treba moj mir!

I nosite ovo zlo ispred mojih očiju! Svako jutro ja bih najradije da su mi prozori zakovani i da ne gledam napolje! Jer znam da moj pogled svako jutro počinje sa vašim prkosom i vašim inatom! Da Bog da vas Bog dragi kaznio za sav vaš brezobrazluk koji je prevršio svaku mjeru! Koji nedate jadnom narodu da rahat živi, da rahat umre na svojoj zemlji. Sramite se svoga brezobrazluka!“ – ovako su završili pregovori sa tim njekakvim Dodikom, kako kaže nana Fata koja je ispraćajući nemilog gosta iz svoje avlije oskjećala svu nepravdu koja je vijorila u zraku, koja je zagađivala i trovala narod koji se gušio u svome bolu.

Dok sam posmatrala ovu bosansku majku, ovu bošnjačku nanu u meni je ponos rastao do neba. I još dalje…Gledam je, zaokružila se od godina, lice odaje nadu u pobjedu, rukama dodiruje pravdu koju očekuje a glas se prolama i doseže u svaku avliju bosansku. Nana Fata je poslala poruku cijeom svijetu…Nana Fata je postala sinonim čistog obraza…Nana Fata je postala nana sviju nas koji osjećamo svoju domovinu u srcima svojim. Ova bošnjakinja mehkog srca, čiste duše i dalekog pogleda je svima pokazala koliko vrijedi njena avlija! Koliko vrijedi njen Šaćir i sva njena rodbina!

Osjetila je nana Fata ako bi drugačije radila da bi je proklele kosti njenih najmilijih koji su na pravdi Boga ubijeni, masakrirani, izobličeni, napaćeni. Zato nana Fata ponosno na kraju razgovora dodaje: „Moj Šaćir vrijedi više i od mene“ Ova misao, ova izjava, i ovakvo proživljavanje sudbine našeg naroda je i opredjelilo njeno ponašanje i njene principe.

Nana Fata Orlović dok ispisujem zadnje stranice ove knjige napunila je 75 godina i izgleda vitalnog zdravlja i uma.

Pitam se: „Od kuda ovoj hrabroj bosanskoj heroini toliko snage za borbu na trnovitom putu koji je bockaju na svakom koraku. Ali ona ne odustaje…Njen vedri duh, njen mudri govor je oblikuje u insana sa jakim moralom i čistim obrazom“

Dok sam je posebnom pažnjom slušala, njene riječi su odzvanjale daleko:“Dobro da ga nisam klapila…mislila je na Dodika…Išla sam sedam puta na sud i kažu mi da sam nacionalna. Ako sam nacionalna zašto su onda gradili crkvu u mojoj avliji? Neka bidnu malo pametniji, jer Boga mi biće belaja!“

Nana Fata Orlović nije se samo smjestila u moju dušu već odavno uživa poštovanje i ponos mnogih koji isto osjećaju i koji bi isto tako i postupili. U Makedoniji u jednom bošnjačkom malom mjestu jedna škola nosi ime po našoj nani Fati Orlović. Jedna apoteka u dalekoj Americi isto se zove po njenom imenom…Možda u skorijoj budućnosti budemo šetali i nekim ulicama i bulevarima koji će odzvanjati njenim slovima imena i prezimena…Možda? Jer nana Fata sigurno to i zaslužuje! Kada u svoju glavu poredam sve te milione naspram desetine metara prostora jednog polja …mnogi bi uzeli ovo prvo i skrasili se na nekim destinacijama i uživali sa svojim najdražima…Ali nana Fata ima svoju destinaciju koju su zagadili, koju su uzurpirali, koju su na silu oteli! Zato se bori i boriće se do samrti…kako je na kraju usplahireno kazala:“A kada mene ne bude ima mojih dvadeset Orlovića da nastave tamo gdje sam ja stala…To je moj jedini uslov da im halalim ..da nikada ne pokleknu pred svojom avlijom, pred novčanom pohlepom i njihovom pogdbom…Znaju oni to dobro i znaju i poštuju…!“

Ostavljam u ovim zadnjim pisanim riječima nanu Fatu da istraje u svome naumu, u svojoj želji da umilni glas ezana sluša sa svoga balkona bez inata i zlobe njihove u pogledu ispred sebe…Svi smo uz nanu Fatu i njenu želju!

Autor:  Ramzija Kanurić-Oraščanin

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net