HADŽI DANUŠ– HANUMA - iBalkan.net ::: Vaše pravo! Vaš portal | iBalkan.net ::: Vaše pravo! Vaš portal
//rs.search.etargetnet.com/generic/uni.php?g=ref:75676,area:728x90

HADŽI DANUŠ– HANUMA

Bog jedini zna, šta mi ovo vrijeme nosi i šta će mi donijet. Sa ovog dunjaluka lagahno klizim k’o po loju, a primičem se onom vječnom, boljem i pravednijem ahiretskom svijetu.

HADŽI DANUŠ – HANUMA

Nedaleko od kuće u kojoj smo stanovali u starom dijelu njemačkog grada, svakodnevno sam prolazio pored zapuštenog posjeda, ograđenog kamenim zidom, dužine dvadesetak metara, kraj kojeg su, ispod razgranatih stabala lipe, na banderama, noću svijetlili ulični fenjeri.

Dugo vremena se vjerovalo starosjediocima koji su tvrdili da je taj okolni zid uklet i da zbog toga novi vlasnik izbjegava na tom mjestu sazidat stambeno-poslovnu zgradu. Nekoliko godina kasnije, kada je konačno otpočela gradnja tog objekta, govorkalo se da su vlasniku gradske vlasti, nakon dužeg spora, odbile zahtjev da taj “ukleti” zid izmjesti na drugu lokaciju. Shvativši da je nebitno kojem vremenu i kojoj civilizaciji ta građevina pripada, da li je “naš ili njihov “ , kojoj je svrsi u prošlosti služio i kome,

Nemci su ga kao pečat vremena i historijskog svjedoka, Zakonom zaštitili.

Mnogo godina kasnije, svakodnevno prolazeći ovom ulicom, posmatrajući taj kameni zid, bio sam zahvalan lokalnim vlastima što su spriječili njegovo propadanje, jer me je podsjećao na djetinjstvo u rodnom gradu i mnoge uspomene, na ona historijska zdanja, koje su ljudi s vremenom potpuno izbrisali. Bjelopoljcima, koji ih pamte, danas su ostala samo blijeda sjećanja, ispričane legende, narodna predanja …

Raduje me što je Crkva Sv. Petra, smještena u bjelopoljskoj Gornjoj Mahali, pod brdom Kulina, iznad rijeke Lješnice, jedna od značajnih historijskih zdanja bjelopoljskog kraja, ozidana opekom i kamenom, odoljela vremenu i ljudskoj nebrizi. Iako joj je kameni zid smješten u dvorištu i sa jedne strane oštećen, njen zvonik upadljivo dominira na okolnom prostranstvu i na daleko odzvanja. Na tom zidu smo se, mi djeca peli, sa njega skakali,a na utabanom prostranom dvorištu ispod velikih starih stabala lipe, igrali lopte. Kada bi se igrali žmurke, sjećam se da smo ponekad i znatiželjno ulazili i u crkvu , ali smo uvijek vodili računa da ne napravimo neku štetu i da ne zloupotrebimo povjerenje i dobrotu popa Sime.

Želeći da uhvate golubove, stariji dječaci su se hrabro peli uz unutrašnje oronule drvene stepenice ka tornju, sve do zvona, koje se nalazilo ispod krova, okačeno na masivnim gredama, gdje su golubice savijale svoja gnijezda.

I ja sam sa svojim vršnjacima više puta ulazio u crkvu, sakrivao se u zabačene budžake u unutrašnjost crkve. Zavlačio bih se u neke tijesne prostorije, namjenjene za ostavu raznih ukrasnih predmeta od drveta, metala platna i stakla . Ponekad bih odlazio u prostoriji u kojoj se nalazilo drveno stepenište ukliješteno izmedju debelih greda i zida koje je vodilo do vrha visokog tornja-zvonika. Često bih stajao ili sjedio  na stepenicama bogato ukrašenog mimbera (koji je ostao netaknut dok je tu bila džamija), smještenog iza dugačkog bordo plišanog zastora .

Nakon nevjerovatnih priča starijih nam drugova , kako u crkvi imaju vrata, kamenim pločama dobro zamaskirana, kroz koja se može ući u tunel, koji ispod crkve i rijeke Lim vodi do crkve Sv.Nikole, te, gotovo fantastišne priče, često bi nam zagolicale maštu, pa smo ulazili u crkvu, zavirivali u polumračne prostorije i znatiželjno tražili taj otvor u zidu ili patosu. No, u dvorištu crkve, na mjestima gdje su se nalazile velike kamene ploče i kamenje devastiranih zidova , nije bilo traga tom misterioznom tunelu.

Šezdesetih godina, u socijalizmu, kada se vjera u Boga osporavala, čak članovima Partije strogo zabranjivala, vjerski i drugi objekti, konstantno su bili na udaru vlasti. Samo mali broj istinskih vjernika,odoljeli su tom pritisku i ostali u svom vjerovanju dosljedni i nepokolebljivi.

U to vrijeme, jedino je gradska džamija u Gornjoj mahali bila u funkciji, ali sa malim džematom i neznatnim brojem djece, koja su pohađala mekteb.

Sjećam koliko je u socijalizmu vjera bila osporavana, pa je jedno vrijeme i crkva Crkva Sv. Petra , ovo izuzetno važno zdanje, bilo jako zapušteno. No, zahvaljujući popu Simi i nekolicini ljudi, pravih pravoslavnih vjernika, odanih Bogu, crkva je sačuvana a sa njom i njihova kultura, običaji i sopstveni identitet.

Sistematski utirući vjeru, socijalizam je uništavao ono najsvjetlije u čovjeku, bogobojaznost, dobrodušnost, sve ono što nas je trebal obogatiti, spajati.

No, mi djeca, nismo poznavali te razlike, mi smo se među sobom družili i voljeli se. Kako smo svakodnevno bili sa djecom pravoslavne vjere, uz odobrenje popa Sime Besekića, redovno smo se igrali ispred crkve.

Obično smo sretali pop Simu nedeljom, kada je obavljao bogosluženje. Kako smo znali vrijeme njegovog dolaska, užurbano smo zatvarali crkvena vrata, čistili otpad iz dvorišta i dočekivali ga sjedeći na kamenom zidu.

Kada bi pop Simo ušao u crkveno dvorište, prilazili smo mu sa učtivim pozdravom, a zatim ga uvijek ponešto zapitkivali:

“Čika Simo, je li istina ovo što pričaju naši stariji drugovi, da postoji tunel ispod ove crkve koji prolazi ispod rijeke Lim i završava na drugoj strani grada odakle vodi do crkve sv.Nikole?”

Pop Simo bi nas pažljivo saslušao, a zatim nam smireno i iskreno odgovarao, onako kako priliči bogobojaznim i čestitim sveštenicima.

“Šteta je što bogato naslijeđe našeg grada još nije dovoljno istraženo, kako bi vaša generacija i generacije koje dolaze, znale nešto više o nastanku Bijelog Polja, te izgradnji vjerskih i drugih starih objekata. Svaki narod mora znati sve o kulturnom nasleđu svog grada , kako bi bolje poštovao svoje a i tuđe kulturno bogatstvo. Zato nije čudo što postoje narodne legende, naročito među djecom vašeg uzrasta, ne samo o ovoj crkvi već i o drugim vjerskim objektima.

Ova crkva ovdje, sagrađena je krajem dvanaestog vijeka i najstariji je bjelopoljski vjerski objekat. Sagradio ju je humski knez Miroslav, brat Stefana Nemanje. Ovdje je sačuvana u rukopisu i knjiga poznatog Miroslavljevog jevanđelja, jedan od najljepših rukopisa u svijetu. Krajem četrnaestog vijeka, tj. dolaskom Osmanlija na Balkan, crkva je pretvorena u džamiju zvanu Fethija i tu funkciju obavljala do 1912. Godine 1923, džamija se ponovo transformisala u crkvu, što svjedoči ovaj sačuvan mihrab -udubljenje u kamenom zidu i mimber-stepenište koje se nalazi na desnoj strani mihraba. Kako se vi djeca ovdje u dvorištu crkve svakodnevno igrate, svjedoci ste čestih posjeta i pravoslavaca i muslimana, koji redovno u njoj pale svijeće za zdravlje, napredak i pokoj duša umrlih. Iz tog razloga, ova se crkva ne zaključava i otvorena je za sve dobre ljude koji ovdje traže pomoć. Sredinom šesnaestog vijeka u Nikoljcu je sagrađena crkva sv.Nikole. Iako se samo pretpostavlja vrijeme kada je nastala crkva, zna se da je tu prvobitno bio manastir, a kasnije, po predanju, pretvoren u parohijsku crkvu i zadužbinu Nemanjića.

Nadam se da ćete vi, djeco, savjesno čuvati ovaj Božiji hram kao i sve ostale vjerske objekte u gradu, ta naša zajednička bogata duhovna nasljeđa, pa bilo gdje da se nalazila i bilo kojoj religiji pripadala.

Mi, djeca, tada nismo baš dobro razumjeli pop Siminu preporuku da nam je zavičajna kulturna baština dio odrastanja, da je trebamo čuvati i ponešto učiti o njima i historiji našeg grada. Naš djetinji svijet je bio drugačiji, naša interesovanja mnogo dalja od tih starih zidina, snovi različiti, svijet drugačiji…

Danas, kada razmišljam o tom vremenu u kojem mi odzvonjavaju pop Simini savjeti, shvatam njihovu važnost i razumijem šta je htio reći, šta nam je ostavio u amanet.

Zato, ja danas, jasno vidim suze gluhonijeme Nure, kako na uzvišenju kraj velikog Dervovskog mezarja u Gornjoj mahali, poravnatog i pretvorenog u dječje igralište sa klackalicama i ljuljaškama, blago  pokušava odvratit djecu da se ne igraju na mezarima i kostima svojih predaka. Iako su joj se i stariji i djeca podsmijavali, ona je suzom umrlima upućivala dovu…

Rođena u vrijeme osmanske vladavine u porodici Hajdarpašić, Nura jebila gluhonijema. Kako su se vremena mijenjala, niko nije znao kako je ona dospela da radi kao hizmećarica. Njen svijet je cijelog života bila stalna tišina u kojoj je perfektno funkcionisala. Živjela je u najstarijoj bjelopoljskoj kući u Gornjoj mahali, koja je poticala iz osmanskog carstva.

Bila je to starica blagog lica, osrednjeg rasta, živahna, vrijedna, koja je imala nevjerovatnu moć zapažanja. Sjećam je se odjevenu u dimijama i širokoj šarenoj bluzi. Uvijek je bila ubrađena sa besprjekorno čistom šamijom, koja joj je sakrivala prosijedu kosu. Iako je, bez stalnih prihoda, imala težak život, ona je bila vedrog duha i uvijek spremna za druženje. Njeni poznanici, oni, srpljivi i znatiželjni, mogli su sa njom gestakulacijom satima pričati i o njenom životu sve saznati. Po njenim mimikama, vidjelo se da žali za onim prošlim vremenom, kada je neko o njoj brinuo i kada je sve bilo drugačije. Žal za nekadašnjom čaršijom i starim vremenom, ispoljavala je u povremenim uzdasima, koji su mnogo više od riječi govorili.

Hodala je sokacima i usputnim poznanicima pokušavala objasniti kako se sjeća gdje se šta u čaršiji nalazilo i kada je to uništeno.

Pričajući o tome, često bi zaplakala. Pamtila je mjesto gdje je nekada bila pekara, sahat kula, aščinica, biblioteka, gdje je bio čaršijski trg za okupljanje omladine, koja se veselila uz svirku zurli, darbuke i tapana. Sjećala sesalepdžije Selima, koji je, hodajući Ašik Mahalom, obično stajao ispred hana Fetahovića, i u zimskim danima prodavao vruć salep. Na leđima je  nosio dva metalna đuguma sa kožnim remenom ukrašenim vezenom mahramom i resama. U jednom đugumu nalazio se salep a u drugom vruća voda. Na kožnom bensilahu (pojasu) nalazilo se nekoliko okačenih maštrafa u kojima je on služio salep. Nakon upotrebe, te je maštrafe na licu mjesta prao vrućom vodom. Nura je pokazivala i mjesto gdje se nalazila velika pekara, objašnjavala do najsitnijih detalja vrijeme kada je kao dvanaestogodišnja djevojka, sa drugaricama iz čaršije, agama i imućnim ljudima, nosila u pekaru na pečenje hljebove,đuveče, pite i somune. Te vrijedne djevojke su donosile sa česama taze vodu i uredno održavale avlije i džamijske prostorije.

Živo se sjećala dženaze rahmetli hafiz Salih-efendije Gaševića, autora Mevluda, posvećenog rođenju i životu Božijeg Poslanika Muhameda s.a.w.s. Hafiz Salih- efendija je ikopan u haremu glavne Čaršijske džamije Hadžidanuša, smještenoj u bjelopoljskoj Ašik Mahali. Nura je često objašnjavala ovaj događaj kojem je prisustvovao veliki broj
građana i vjerskih službenika .
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, ova džamija je u bombardovanju stradala, pa su kasnije njeni ostaci potpuno uklonjeni, a samim tim i mezar hafiz Salih-efendije, pri čemu je nađena njegova sablja koju je kao kajmakan imao za života.

Zemni ostaci efendije Gaševića, zajedno sa nišanom , prenijeti su u Gornje groblje u Lješnici, prigradsko bjelopoljsko naselje. Nura bi često pokazivala i mjesta na kojima su se nalazile gradske zidine sa kapijama . Zid je počinjao od mosta na Limu, gdje se nalazila ulazna kapija utvrdjenja , koja se protezala pokraj zgrade Ruždije (Islamska niža srednja škola) koju su pohađali muslimani, a i pravoslavni, bez obaveze učenja islamskih vjerskih predmeta. Učenici koji bi završili Ruždiju, mogli su raditi kao niži činovnici ili nastaviti školovanje.

Danas je zgrada nekadašnje Ruždije, u Bijelom Polju, najvrjedniji sačuvani dragulj osmanske arhitekture i kulturno-istorijskog naslijeđa. Podignuta je na najljepšem mjestu u Gornjoj mahali gdje se nalazilo i veliko Dervovića mezarje. Zid je zatim prolazio u blizini džamije u Gornjoj mahali, gdje se nalazila druga kapija. Iz Gornje mahale, zid sespuštao ispod brda Kulina do rijeke Lješnice, na kojem se nalazila treća kapija koja je služila za ulazak u grad, obuhvatajući u svojoj unutrašnjosti džamiju Fethiju, tj. nekadašnju crkvu Sv. Petra, koja je u to vrijeme bila pretvorena u džamiju. Zid je dalje obuhvatao jezgro čaršije, u kojoj su se nalazili, porodične kuće, čardaci,hanovi, dućani, sahat kula,hamam, džamija hadži Danuša i Harem dzamija, mekteb, Ruždija ,a zatim je ovaj visoki zid utvrđenja završavao spajanjem sa kapijom na limskom mostu. Trudeći se da pokaže svoju razboritost, Nura bi znatuželjnima objašnjavala otmjeno držanje i odijevanje bogate čaršijske gospode, svadbe i sunete, zveket nanula i šuštanje svilenih dimija i topot konja čaršijskom kaldrmom, tako da su mnogi njeni poznanici uživali u tom njenom kazivanju, kroz koja ih je ona vješto vodila.

Sjećam se da je Nura često dolazila i u našu kuću, jer ju je naša majkauvijek rado dočekivala. Ni danas mi nije jasno kako su se njih dvije savršeno sporazumijevale. Nura je kod nas ostajala satima i za sve vrijeme trudila se da nam dočara nekadašnje vrijeme bjelopoljske čaršije.
Posebno se sjećam kada bi Nura opisivala čaršijskog telala Sinana, sa malim dobošem okačenim o rame, pričvršćenim kožnim kaiševima, ukrašenim šarenom mahramom. Kako su telali prvi znali sve čaršijske haberove, Sinan bi hodajući sokakom, udarao doboš i okupljenom narodu, saopštavao nekada lijepe, nekada ružne vijesti. Naravno, zauzvrat je od imućnih ljudi dobijao sitni bakšiš.

Nura nam je opisivala kako je kao cura uvijek bila poslušna, vrijedna i uredna, da je uoči svakog petka sa djevojkama iz Ašik mahale, halvedžijama ispred hadži Danušine džamije pomagala u pripremi pečanju halve, koju bi ohlađenu ,oblikovale u “loptice “ i na tepsijama po čaršiji dijelile muslimanskoj i pravoslavnoj djeci, a za to dobijale po neku hediju.

Jedne prilike, Nura je u džamiji hadži Danuša, od jednog imućnog age, koji je za taj bajram organizovao pečenje halve i prigodni program za djecu i omladinu, dobila vezen svileni mindilj, u kojem je bio ćahat sa ispisanom osmanlicom ( kasidom na osmanskom turskom jeziku,prilagođenim arapskoj alfabeti) koju je tada rijetko ko zna pročitati. Ne razumjevši šta piše, mnogi su bili uvjereni da je tu ispisana kratka sura iz Kur’ana i da služi kao hamajlija, koja je u to vrijeme bila uobičajena.

No, kako ju je Nura sačuvala, neko ju je kasnije preveo i saznalo se da je to vrijedna kasida, koju je na otvaranju novosagrađene džamije Hadžidanuša, prvi put otpjevala grupa medresenata.

Mnogo godina kasnije, za vrijeme bajrama i ramazana, tradicionalno se izvodila bez muzike i to na turskom jeziku:

“Güzel bir Camii yapılmış
Aman Camii ,canım Camii .
Güzel şehir Akova’da
Aman Akova ,canım Akova .
Bahçesinde kirmizi Güller
Aman Güller, canim Güller.
Yaninda bir eski Ceşme
Aman Ceşme ,canim Ceşme”
( U prevodu)
“Ja sagradih lijepu džamiju
Aman džamiju,džanum džamiju
U lijepm šeher Akovu
Aman Akovu,džanum Akovu
U đul bašči kraj crvene ruže
Aman ruže,džanum ruže
Pokraj jedne stare česme
Aman česme ,džanum česme.”

Bila je to Nurina hedija svom narodu i svojoj čaršiji, koju je ponosno pokazivala, a koju je do preseljenja na Ahiret, ljubomorno u njedrima skrivala.

Danas, kada više nema gluhonijeme Nure Hajdarpašić, naše vrijedne bjelopoljke, hroničarke minulih vremena, ni u njedrima skrivenog joj  mindilja, ni deftera da nam priča o Akovu, nema ni kuće, u kojoj je Nura bila hizmećarka , tog muzejskog eksponata, u kom se nalazila vrijednost naše tradicionalne i kulturne baštine.

Raskumbusaše je i rasperišaniše širom dunjulaka, da je neki drugi narodi private i prisvoje. Nema više ni ugledmog čaršijskog gospodina popa Sime Basekića. Božijim emerom,oboje ostaviše vrijedne hikaje i nasihate, da svjedoče o prošlosti, da podsjećaju, stalno opominju na toleranciju, suživot i bogatstvo u različitostima. Pokazaše nam svojim primjerom kako trebamo cijeniti i voljeti ono naše, a poštovati tuđe, da ništa na ovom dunjaluku ne može ostati ni skriveno ni zatrto, jer će se tanka provlačiti kroz vrijeme i stalno nas podsjećati na dobra djela i opominjati na počinjeni grijeh.

A meni, sjećanje na onaj mali požutjeli papir jedva čitljivo ispisanom kasidom iz Nurinih njedara, izmami suzu.

Prolazeći kroz vremenske kapije dječaštva, proljetni vjetar mi sa latica ruže đulberšećerke, zasađene u haremljuku, donije šapat hadži Danuše, koji mi u ušima zatreperi. Učini mi se da se u bajramskoj noći, širom otvoriše kapije mog Akova i da se u njoj zabijeliše i džennetskih nurom zasijaše dvori Abdul- age čauša i njegove porodice, koji skinuše veo zaborava sa osmanskog zemana.

Pred mojim očima se obrnu točak vremena, u kojem ugledah hizmećara Abdul-age čauša, kako onako povijen, kraj ulaznih vrata avlijskog zida selamluka, čeka zapovjed nadređenih. Bio je to devedestogodišnji starac sa sijedom bradom u čohanim čakširama i košulji sa vezenim fermenom. Oko struka mu je bio opasan svileni trabolos, na nogama je imao bijele čarape i kožne firale, a na glavi mu se žutila ahmedija sa  vezenom sarukom. Tako uslonjen, žmirkao je sitnim očima i otpočinjao priču:

“ Ja sam Hasan, sin Sulejmana kundradžije, hizmećar u službi kod čestitog Abdul – age čauša. Kako mi se godine nanizaše i izjedna se nižu k’o đinđusi na đerdanu, sve zrno po zrno, Bog jedini zna, šta mi ovo vrijeme nosi i šta će mi donijet. Sa ovog dunjaluka lagahno klizim k’o po loju, a primičem se onom vječnom, boljem i pravednijem ahiretskom svijetu.

No, dok me još služi pamet, htjedoh vam ispričat jednu hikaju iz našeg memlećeta (zavičaja)

U toploj majskoj noći, posle jacijskog namaza, šeher Akovo je ispod gizdavog brda Obrov, pod zvjezdanim nebom, u kojem su pri mjesečini svjetlucali vrhovi minara, polahko tonuo u proljetni san. Izuzimajući slučajne prolaznike, koji su pretrčavali Ašik mahalu, na sokaku nije bilo žive duše. Samo je iz kuće Abdul – age čauša, na divanhani iz musafirske sobe pomalo cmiljela lamba. Oko kuće, u raznobojnom čičekluku, blagi povjetarac je lagahno milovao šeboje,karenfile i ružu đulberšećerku, raznosio njihove opojne mirise u svaki kutak velike avlije, obasjane, treperavom žućkastom svjetlošću lambe.

Sem šuma česme u avliji, koji je narušavao noćnu tišinu, sve je bilo mirno, tiho, spokojno, bez nagovještaja predstojećih događaja.

Streknuh i poskočih, kada noćnu tišinu iznenada raspori uzvik Abdulage čauša, koji se odjednom pojavi na vrata musafirhane i sa divanhane poput razjarenog risa urliknu: “ Hasane!!!”

Ekskluzivno za portal ibalkan.net Piše : Hajrudin Lule Mekić

http://ibalkan.net

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *