EKSKLUZİVNO: HADŽI DANUŠ– HANUMA - iBalkan.net ::: Vaše pravo! Vaš portal | iBalkan.net ::: Vaše pravo! Vaš portal
//rs.search.etargetnet.com/generic/uni.php?g=ref:75676,area:728x90

EKSKLUZİVNO: HADŽI DANUŠ– HANUMA

Ovo je nova priča o nastanku najljepše bjelopoljske džamije njenom tragičnom nestanku ...

HADŽI DANUŠ – HANUMA

Nedaleko od kuće u kojoj smo stanovali u starom dijelu njemačkog grada, svakodnevno sam prolazio pored zapuštenog posjeda, ograđenog kamenim zidom, dužine dvadesetak metara, kraj kojeg su, ispod razgranatih stabala lipe, na banderama, noću svijetlili ulični fenjeri.

Dugo vremena se vjerovalo starosjediocima koji su tvrdili da je taj okolni zid uklet i da zbog toga novi vlasnik izbjegava na tom mjestu sazidat stambeno-poslovnu zgradu. Nekoliko godina kasnije, kada je konačno otpočela gradnja tog objekta, govorkalo se da su vlasniku gradske vlasti, nakon dužeg spora, odbile zahtjev da taj “ukleti” zid izmjesti na drugu lokaciju. Shvativši da je nebitno kojem vremenu i kojoj civilizaciji ta građevina pripada, da li je “naš ili njihov “ , kojoj je svrsi u prošlosti služio i kome,

Nemci su ga kao pečat vremena i historijskog svjedoka, Zakonom zaštitili.

Mnogo godina kasnije, svakodnevno prolazeći ovom ulicom, posmatrajući taj kameni zid, bio sam zahvalan lokalnim vlastima što su spriječili njegovo propadanje, jer me je podsjećao na djetinjstvo u rodnom gradu i mnoge uspomene, na ona historijska zdanja, koje su ljudi s vremenom potpuno izbrisali. Bjelopoljcima, koji ih pamte, danas su ostala samo blijeda sjećanja, ispričane legende, narodna predanja …

Raduje me što je Crkva Sv. Petra, smještena u bjelopoljskoj Gornjoj Mahali, pod brdom Kulina, iznad rijeke Lješnice, jedna od značajnih historijskih zdanja bjelopoljskog kraja, ozidana opekom i kamenom, odoljela vremenu i ljudskoj nebrizi. Iako joj je kameni zid smješten u dvorištu i sa jedne strane oštećen, njen zvonik upadljivo dominira na okolnom prostranstvu i na daleko odzvanja. Na tom zidu smo se, mi djeca peli, sa njega skakali,a na utabanom prostranom dvorištu ispod velikih starih stabala lipe, igrali lopte. Kada bi se igrali žmurke, sjećam se da smo ponekad i znatiželjno ulazili i u crkvu , ali smo uvijek vodili računa da ne napravimo neku štetu i da ne zloupotrebimo povjerenje i dobrotu popa Sime.

Želeći da uhvate golubove, stariji dječaci su se hrabro peli uz unutrašnje oronule drvene stepenice ka tornju, sve do zvona, koje se nalazilo ispod krova, okačeno na masivnim gredama, gdje su golubice savijale svoja gnijezda.

I ja sam sa svojim vršnjacima više puta ulazio u crkvu, sakrivao se u zabačene budžake u unutrašnjost crkve. Zavlačio bih se u neke tijesne prostorije, namjenjene za ostavu raznih ukrasnih predmeta od drveta, metala platna i stakla . Ponekad bih odlazio u prostoriji u kojoj se nalazilo drveno stepenište ukliješteno izmedju debelih greda i zida koje je vodilo do vrha visokog tornja-zvonika. Često bih stajao ili sjedio  na stepenicama bogato ukrašenog mimbera (koji je ostao netaknut dok je tu bila džamija), smještenog iza dugačkog bordo plišanog zastora .

Nakon nevjerovatnih priča starijih nam drugova , kako u crkvi imaju vrata, kamenim pločama dobro zamaskirana, kroz koja se može ući u tunel, koji ispod crkve i rijeke Lim vodi do crkve Sv.Nikole, te, gotovo fantastišne priče, često bi nam zagolicale maštu, pa smo ulazili u crkvu, zavirivali u polumračne prostorije i znatiželjno tražili taj otvor u zidu ili patosu. No, u dvorištu crkve, na mjestima gdje su se nalazile velike kamene ploče i kamenje devastiranih zidova , nije bilo traga tom misterioznom tunelu.

Šezdesetih godina, u socijalizmu, kada se vjera u Boga osporavala, čak članovima Partije strogo zabranjivala, vjerski i drugi objekti, konstantno su bili na udaru vlasti. Samo mali broj istinskih vjernika,odoljeli su tom pritisku i ostali u svom vjerovanju dosljedni i nepokolebljivi.

U to vrijeme, jedino je gradska džamija u Gornjoj mahali bila u funkciji, ali sa malim džematom i neznatnim brojem djece, koja su pohađala mekteb.

Sjećam koliko je u socijalizmu vjera bila osporavana, pa je jedno vrijeme i crkva Crkva Sv. Petra , ovo izuzetno važno zdanje, bilo jako zapušteno. No, zahvaljujući popu Simi i nekolicini ljudi, pravih pravoslavnih vjernika, odanih Bogu, crkva je sačuvana a sa njom i njihova kultura, običaji i sopstveni identitet.

Sistematski utirući vjeru, socijalizam je uništavao ono najsvjetlije u čovjeku, bogobojaznost, dobrodušnost, sve ono što nas je trebal obogatiti, spajati.

No, mi djeca, nismo poznavali te razlike, mi smo se među sobom družili i voljeli se. Kako smo svakodnevno bili sa djecom pravoslavne vjere, uz odobrenje popa Sime Besekića, redovno smo se igrali ispred crkve.

Obično smo sretali pop Simu nedeljom, kada je obavljao bogosluženje. Kako smo znali vrijeme njegovog dolaska, užurbano smo zatvarali crkvena vrata, čistili otpad iz dvorišta i dočekivali ga sjedeći na kamenom zidu.

Kada bi pop Simo ušao u crkveno dvorište, prilazili smo mu sa učtivim pozdravom, a zatim ga uvijek ponešto zapitkivali:

“Čika Simo, je li istina ovo što pričaju naši stariji drugovi, da postoji tunel ispod ove crkve koji prolazi ispod rijeke Lim i završava na drugoj strani grada odakle vodi do crkve sv.Nikole?”

Pop Simo bi nas pažljivo saslušao, a zatim nam smireno i iskreno odgovarao, onako kako priliči bogobojaznim i čestitim sveštenicima.

“Šteta je što bogato naslijeđe našeg grada još nije dovoljno istraženo, kako bi vaša generacija i generacije koje dolaze, znale nešto više o nastanku Bijelog Polja, te izgradnji vjerskih i drugih starih objekata. Svaki narod mora znati sve o kulturnom nasleđu svog grada , kako bi bolje poštovao svoje a i tuđe kulturno bogatstvo. Zato nije čudo što postoje narodne legende, naročito među djecom vašeg uzrasta, ne samo o ovoj crkvi već i o drugim vjerskim objektima.

Ova crkva ovdje, sagrađena je krajem dvanaestog vijeka i najstariji je bjelopoljski vjerski objekat. Sagradio ju je humski knez Miroslav, brat Stefana Nemanje. Ovdje je sačuvana u rukopisu i knjiga poznatog Miroslavljevog jevanđelja, jedan od najljepših rukopisa u svijetu. Krajem četrnaestog vijeka, tj. dolaskom Osmanlija na Balkan, crkva je pretvorena u džamiju zvanu Fethija i tu funkciju obavljala do 1912. Godine 1923, džamija se ponovo transformisala u crkvu, što svjedoči ovaj sačuvan mihrab -udubljenje u kamenom zidu i mimber-stepenište koje se nalazi na desnoj strani mihraba. Kako se vi djeca ovdje u dvorištu crkve svakodnevno igrate, svjedoci ste čestih posjeta i pravoslavaca i muslimana, koji redovno u njoj pale svijeće za zdravlje, napredak i pokoj duša umrlih. Iz tog razloga, ova se crkva ne zaključava i otvorena je za sve dobre ljude koji ovdje traže pomoć. Sredinom šesnaestog vijeka u Nikoljcu je sagrađena crkva sv.Nikole. Iako se samo pretpostavlja vrijeme kada je nastala crkva, zna se da je tu prvobitno bio manastir, a kasnije, po predanju, pretvoren u parohijsku crkvu i zadužbinu Nemanjića.

Nadam se da ćete vi, djeco, savjesno čuvati ovaj Božiji hram kao i sve ostale vjerske objekte u gradu, ta naša zajednička bogata duhovna nasljeđa, pa bilo gdje da se nalazila i bilo kojoj religiji pripadala.

Mi, djeca, tada nismo baš dobro razumjeli pop Siminu preporuku da nam je zavičajna kulturna baština dio odrastanja, da je trebamo čuvati i ponešto učiti o njima i historiji našeg grada. Naš djetinji svijet je bio drugačiji, naša interesovanja mnogo dalja od tih starih zidina, snovi različiti, svijet drugačiji…

Danas, kada razmišljam o tom vremenu u kojem mi odzvonjavaju pop Simini savjeti, shvatam njihovu važnost i razumijem šta je htio reći, šta nam je ostavio u amanet.

Zato, ja danas, jasno vidim suze gluhonijeme Nure, kako na uzvišenju kraj velikog Dervovskog mezarja u Gornjoj mahali, poravnatog i pretvorenog u dječje igralište sa klackalicama i ljuljaškama, blago  pokušava odvratit djecu da se ne igraju na mezarima i kostima svojih predaka. Iako su joj se i stariji i djeca podsmijavali, ona je suzom umrlima upućivala dovu…

NASTAVİĆE SE…

Ekskluzivno za portal ibalkan.net Piše : Hajrudin Lule Mekić

http://ibalkan.net/

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *