Recent Posts

KOLUMNA kafa u Taslidži sa Bećkom i Ramom

KOLUMNA kafa u Taslidži sa Bećkom i Ramom

Hefta ili nedelja koja se ne zaboravlja a davno prije nego sam ih sreo i vidio u dijelu rodne čaršije na Žabnjaku u Pljevljima… za nas  iz grada je to epicenar…  više od dva i po stoljeća to jebio centar administrativog djela moćne Imperije… pričao mi je davno jedan  uman čovjek baš na Taksimu o onome šta su bila i koju su težinu imala Pljevlja… dugo prije i poslije tog susreta o ovoj perifernoj tišini bašte restorana GRAND… i kao da su mi BILA  jasna neka razmišljanja i način da je sve više prolaznosti i nekako se još lakše insan zna nositi nego trpljeti ono šta nosi jedna subota u rodnom gradu…

PITAO SAM SE TIH DANA MOG BITISANJA U RODNOM GRADU, ZAŠTO NAM JE DRAŽA SLOBODA, NEGO SIGURNO ROPSTVO ILI ONO ŠTO SVE LJUDI ZNAJU DA TRPE ILI DAKLE OTUĐENI ZAPRAVO MOŽEMO BITI, SA SVOJIM TEŠKIM MISLIMA I CRNA RUPA U ŽIVOTIMA GENERACIJA IZA NAS…

ISTANBUL VIA PLJEVLJA:  Rodbinske odnose ja znam i pamtim za sva vremena… njih dva znam kao dobra i poštena rođaka od strane moje rođene majke i njihovog baba Šemsa… a oni su Ramo i Bećo Šabanović… znam ih još od kada smo prohodali, a znam ih  u ovom maloj a danas sredini sa puno zagađenih životnih okruženja… puno je osim moja dva rođaka onih koji svoju životnu priču završe sa odličnom ocjenom… jer znaju voljeti i kada nisu voljeni,  znaju praštati da bi drugima snage dali… takvi su to ljudi sa tromeđe i oni su ti koji kad gube i tonu nađu za mnoge slamku spasa i ponude mnogima oslonac i znak pažnje ali i onima kojima je nužna i potrebna svaka vrsta naklona, pomoći i pažnje…

Nikad ne bi trebalo dozvoliti da ti se neko suviše približi  onima koji odmah odreaguju srcem od prve… jer sve što je blisko, postaje iz prve voljeno, a sve što čovjek zavoli, poželi da zadrži… a zadržati se ne može ništa zauvijek… priča Ramo a Bećko mlađi od dva brata mudro sluša a ima i te kako šta da nam kaže…

U životu sam okusio i gorke i slatke stvari u životu kada sam 02.Maja 1992. godine krenuo sa majčinog praga, preko Skoplja pa sve do Megapolisa grada Stambola… Al’ nekako svoj odlazak iz rodnog grada, to gordo i gorko uvijek mogu da zasladim, ako u kafu stavim šećer, kafa će biti slatka, ako u šećer stavim kafu, šećer će opet biti sladak… ali zar se pitam samo JA u svom životu , skoro uvijek drugi su u nekim epicentrima zbilje??? Zato umjesto ovog predhodnog našeg rijetkog susreta uvijek jednako nas tri budimo baš nasmijani… smijeh je naša uniforma i infuzija za dušu, jer skoro da smo u glas priznali da smo takvi od kada je mene rodila moja rahmetli Imša a njih dva su potomci Šemsa Šabanovića koji je u Pljevljima bio bliska njena a oduvijek i moja bratska familija…

Ja kad dođem u Taslidžu, prvo po tradiciji obiđem mezare mojih roditelja i mnogih dragih ljudi iz Pljevalja, idem baš prvo na kafu u bašti restorana GRAND u MALOM CARIGRADU…oba brata i Ramo i Bećko u kultnom restoranu GRAND u mom rodnom gradu, od srca priušte dobrodošlici znanih i neznanih musafira i gostiju… ja ih doživim i vidim na način, da oni koji vole čekati i znaju se i radovati… to mi potvrđuje svoj lutalački duh mlađi od dva brata Šabanovića, jer je Bećko proputovao puno toga uz duž od nemila do nedraga po Balkanu i Evropi…

Eto, takvi smo inače svi mi, ovdje na ovim prostorima, jer nam je lakše lupati glavom od zid, vrtjeti se po svom krevetu bez imalo sna, vrištati sa zatvorenim ustima, jer nam je tako lakše, inače samo posebi nego izdvojiti trideset sekundi i priznati šta osjećamo a nije to neka filozofija pa da i mi napokon budemo malo sretni… a sve se desilo pred moj put za Sarajevo iz Pljevalja pa onda u Megapolis moj Stambol… Samo ako nam se ovi dani i noći posreće da nam je opet ljetnih ali i zimskih dana a da budemo skupa, jer više niko ni za koga nema ni VAKTA NI ZAMANA…

Ne može svatko, shvatiti lahko samog sebe, ali može svatko razumijeti svoje postupke, svoj karakter, svoju ličnost i vlastite stavove… gledaju njih dva u mom pravcu, oni dva rođena brata a moja bliža rodbina po majčinoj strani vraća me u neku dalju prošlost u kojoj se prepoznajem najviše u snovima ili kada mi neko dođe u goste ili na unaprijed dogovorenoj KOLUMNI Subotom kafa na terasi Hotela The Marmara Taksim… pa dobro i nije bilo lahko shvatiti samog sebe između njih dvojice jer djeluju na prvu i sve im ide od ruku, dobri i složni ljudi iz mog rodnog grada…

Međutim, tih nekoliko mojih dana na 54 MOSI igrama u Pljevljima, jer smo znali tih dana kao i ranije reći kad smo bili skupa baš u tom istom restoranu GRAND  , da nas je lahko bilo voljeti i ovakve kavi smo… dobri mali čovjek ne živi kako bi bio samo nečija igračka… Žive jer sve što su ponijeli od roditelja, zraka i vode i poštenja treba znati javno i svaki dan za pokazati… ili jesu njih dva takvi Ramo i Bećko ili ih ne treba tražiti u društvu već oni sami sebi slične traže i zovu jer prioritet je širiti pozitivnu energiju i darovati ljutsku dobrotu…

Ne živiš kako bi bio rezerva, ne živiš kako bi bio nečiji izbor… tu si svoj na svome a ne ni na Crnom ili na Mramornom moru, jer je to tako a danas je ljudima sve tako daleko… kažu neka toga i zaboravi patetiku i da nam dođeš češće, jer nam treba neko ko zna lijepo pričati, voditi konverzaciju i uvažiti nas u svakom dijalogu… i da pokažete svima koliko vrijedite, a vrijedimo mnogo… jer smo mogli i dugo da podnosimo i da trpimo…  a sad kad smo sami i u bratskoj atmosferi i te kako se ima šta kazati ali u TIŠINI I IZA KULISA… Tako je biti u rodnom gradu i misliti kad ćeš opet u GRAND i kod Rama i Bećka …bile su riječi pune želje i slutnje kad i kada opet dodjete na Žabnjak u svoja Pljevlja u pitomu tromeđu bez međa…

Iz rodnog grada iz Malog CARIGRADA a za portal iBalkan.net Piše: Jusko BOJADŽIĆ

http://iBalkan.net     

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net