Recent Posts

KOLUMNA, kafa sa Murisom, naš zmaj u ovom Vaktu RAMAZANA

KOLUMNA, kafa sa Murisom, naš zmaj u ovom Vaktu RAMAZANA

KOLUMNA: kafa sa Murisom, naš zmaj u ovom Vaktu RAMAZANA

Subotom kafa na terasi Hotela The Marmara Taksim

RAMAZAN: Formula za uspjeh ima i ona je moguća: ustanite rano, radite marljivo, nađite novog šampiona i ako nekoga takvog usmjerite i može da kažete da Vam je život samo uspjeh?

“Sredina Juna, Subotom samo iskren osmjeh- temelj, da se imamo čemu nadati… Ja sam sebe naučio kako da slobodno pričam subotom o tome što želim ”…

ISTANBUL- objavljeno u kategoriji KOLUMNA na 17. 06.2017- 14 :30 Prvo jutarnje buđenje je bilo po lokalnom turskom vremenu u 06:45 minuta ili ni dva sata “bilo” kakvog sna… Takav sam ja jutros na sredini junske nedelje i pred sam kraj mjecesa RAMAZANA… Jutros kao da mi je srce jedini organ, kao da sam idem tamo gdje me ono vodi, samo njega jutros slušam…

Kada dublje zagledam dušu svijeta, lahko shvatim da uvijek postoje oni koje čekaju one neke druge, bilo to nasred neke pustinje ili nasred nekog velikog grada. Kad se sretnu njihovi pogledi ili se ukrsti, prošlost i budućnost, ostalo gubi svaki značaj, a samo postoji taj trenutak. Ja znam da ćutim milion riječi, dišem duboko pod vodom, stojim kad cunami tutnji, čekam bez sata na ruci, vrijeme prodajem po buri i Suncu, po mrazu i oluji… tako mi je svoj uvod davno kazao Muris čovjek koga su putevi vodili od nemila do nedraga… a znali smo se još iz kako me on posjetio iz Menze na Marin dvoru u Sarajevu ( ko je još toga sjeća) pa skoro u isto vrijeme smo bili izbjegli sa prostora ex.yu on iz Trebinja a ja iz mojih Pljevalja… njega kao samca putevi vodili čak od Novog Zelanda gdje je kako mi danas priča čuvao a bio je lice od povjerenja “svce od male rogate stoke” do bogatih industrijalaca iz obećane zemlje na jugu zemaljske kugle…

Kakva bi bila ova subotnja tišina, kad bi ljudi govorili samo ono što znaju. Kao da su a nisu bogati oni koji najviše imaju, već oni kojima najmanje treba. Rekla mi jednom davno jedna ciganka u mom rodnom gradu, koji mi opet očito nedostaje moj rodni kraj, moja Tašlidža, tromeća na mnogim ovo zemaljskim raskrsnicama:”Nisam ti ja to gledala u dlanove, pitala te za linije života, spustila sam samo svoju dušu na ono što je tvoje neka tu i ostane”… tako u fazi razmjene emocija on Muros iz Trebinja a ja iz Pljevalja na Taksimu dok po dogovoru pijemo Subotom kafa na terasi Hotela The Marmara Taksim…

Kaže mi da je u Istanbul došao da isposti djelić svetog mjeseca Ramazana na Bosforu, a kaže postio ga je i u Novom Zelandu, Tokiju, Vladivoskoku, Johanezburgu, Kairu, Lisabonu pa sve do Buenos Airosa… ali eto postio ga je i u tri navrata u gradu na Bosforu i da nigdje iznad Pijer Lotija nema takvog zalaska sunca ni Iftara koji te spoji sa suhurom i da se ne osjeti ni djelić ni nedostatka i da ti nedosjate hrana ni piće… kaže mi baš dok sam se ja prisjetio ciganke koja je davno mi gledala u dlan a vidjela delić moje duše u mom rodnom gradu, Muris gotovo beščujno govori da pošto smo iftarili na jednom od brda Stambola Pijer Lotiju a naravno kahva mora biti popijena na Taksimu na toj terasi Hotela The Marmara Taksim…

Jutros sam razdvajao zrake sunca, koje se zbog oblačnog neba nad Bosforom, jer ja sam za sebe sam birao najbolješto se našlo na suhuru na Beyoli čaršiji i u brojne turiste na ternanu se spremao za post za petak a dan je taj da nijeta ima raznih a srce, raspredam riječi a pojavio mi se sam od sebe Semafor života…

Zamislio sam susret Razuma i Srca kao da pitam sebe ovdje u jedinoj čaršiji na dva kontinenta i pitam ako ce samo Srce pokazati zeleno a Razum signalizira crveno, treba li možda jutros ove subote proći kroz žuto… nijeli  ovo moje samo ne opravdanje, jer onda bi se takozvane sitne duše hranile sebe, kao kokoške, na đubrištima tuđih života…kako samo oni znaju da kljucaju i kokodaču čim naiđu na zrno ili mrvu naše slabosti… slušam a vraćam se u djelić svog života koji baš živim četvrt stoljeća u Stambolu… Muris dalje nastavlja sa ukusom da mu stambolski lokum u kafvi dođe kao posebna delicija kojih nema ni u kairu ni u Sarajevu ni u Cazablanci…

Nekad volim a nekad ne volim kad se ljudi samo slažu sa mnom, uvijek imam osećaj da sam negdje pogrešio. neki bar znaju da imaju opravdane razloge zašto nisu uspjeli u životu ili zašto sam ja toliko hodio, lutao a radujem se Ramazanu bilo gdje je na kojem kontinentu a bio sam na svih 5- 6 koliko ih je danas na dunjaluku… jer smo Mi, ti koji, sad imamo samo hrpu gluposti, inata i ponosa… sve, samo ne opravdanje… sve što moraš uraditi je – BITI SVOJ… i živjeti priču koju niko drugi ne može živjeti…

Budimo ponosani, budimo onako kao samouvjereni i najvažnije od svega– BUDIMO SRETNI. Prošlost svakako ne može biti zaboravljena, promijenjena niti izbrisana– prošlost mora biti prihvaćena… postoje stvari koje ne želimo da se dese, ali ih moramo prihvatiti… postoje ljudi koje ne želimo izgubiti, ali ih moramo pustiti… nekim ljudima nikada nećemo biti dovoljno dobri, ma koliko se Mi trudimo… uh slušam čovjeka svjetskog putnika i uspješnog insana i ostvarenog čovjeka čija su djeca rasuta po dunjaluku a dogovor je da se svi skupe i zajedno dočekaju Bajram i budu svoji na svom na Bosforu… privilegija je da ću biti na bajramskom ručku skupa sa njima da osjetim te Demiroviće sa raznih strana “globusa” a svima onima koji požele djelić u slici i riječi tih izliva strasti, smocija prenijeću vam bar ono što mnogima na oči neče suze da nabije kao bisere sa Mora Mramornog…

Imam ove subote tačan popis stvari koje trebam još da uradim. I svaki dan kao da mi se desi da jednu stvar uspijem da preskočim. Kao da namjerno svratim u svoju dušu i podignem sebi pritisak,puls mi se ubrza, otkopča mi se još poneko dugme moje duše a uspomene su moj najveći prijatelj. One su ono što mi neda da mi se zaledi svaki osmijeh, što izma mi duboki uzdah, što natjera da se ne borim protiv svojih misli a jače su od tebe… za mnogo toga je baš kriv Mujris koji je na poklon dobio orginalni dres prvog među najboljim zmajevima naše BiH… onaj kao hedija sa imenom Edin Džeko pristao bi svakome ko voli našu jednu i jedinu Bosnu i Hercegovinu…

Subotom kafa na terasi Hotela The Marmara Taksim

(Ekskluzivno iz Istanbula za iBalkan.net)  Piše: Jusko BOJADŽIĆ

http://iBalkan.net

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net