Recent Posts

U OSMJEHU ZAHVALA

U OSMJEHU ZAHVALA

Po ko zna koji put zažalim za jednom kućicom od kamena sa dvije sobe, koje se ne moraju svake godine krečit, za malo namještaja, čije pomjeranje ne lomi kičmu i ne oduzima mi dragocjeno vrijeme koje utrošim glancajući ga i sklanjajući mu prašinu , pa sam ja njemu hizmećar, a ne on meni.
I dok napolju sija sunce, cvijeće miriše, rijeka žubori, ja tako svake godine utrošim pola ljeta oko sređivanja kuće i oko kuće…
Malo zakasnih sa spoznajom da sam bila puno rahatnija sa manje stvari, da sam i pored odgoja troje djece, imala vremena da više čitam, vezem, pletem, da odmaram…
I večeras posle jedne kućne adaptacije, kada izbacih jedan dio namještaja pred kuću, naslonjena na ogradu terase razmišljajući kako ga i kom pokloniti, trgnu me glas momčića sa ulice:
-Teto, treba li vam ova komoda? Mogu li da je uzmem?
Obradovana što u sekundi riješih problem, brzo mu odgovorih:
-Možeš, naravno.
Iza grana jele, pojavi se momak, više dječačić, koji mi bojažljivo priđe. Tek tada pred kapijom spazih kolica, na kojima mu je bila natovarena neka starežina, vjerovatno pokupljena iz obližnjeg kontejnera.
-Teto, možeš li mi pričuvat ove stvari, dok ja ovu komodu prebacim do kuće?
-Mogu, naravno, – odgovorih mu.

Dječak od nekih četrnest godina, plavokos, sa prekrasnim plavim očima, privuče kolica do kapije i poče unosit stvari u bašču i redat ih po travi.
Kada je ispraznio kolica, ne znajući kako da utovari komodu, poče se nervozno okretat oko sebe.
-Dečko, ja ću ti pomoć, – rekoh i priđoh da uhvatim jedan kraj komode.
On iznenađeno pogleda u mene, pa radosno zamuca:
-Ti, mož… li, da ti ne bude teško?
-Ne, brini, nego upravi ka kolicima,- naredih mu.
On sav sretan, uzbuđen kao da je osvojio najveći trofej, krenu ka kolicima. Pazeći komodu kao da je od stakla, pažljivo ju je spustio na sredinu.
Ja, sretna što iz kuće sklonih jednu stvar i omalih hizmet oko nje, a on sav sretan što će njom okititi svoj dom, odjuri niz sokak.
Donijeh baštensku stolicu i naslonjena na ogradu terase, zagledana u one meni povjerene stvari na čuvanje, prosto se sebi nasmijah čemu sam stražar.
Pogledah to dječakovo bogatstvo, za koje se brinuo i koje mi povjeri na čuvanje. Bilo je tu nekih starih kanti, jedna polomljena stona lampa, neki pocijepani tepih, jedan zahrđali poslužavnik, okrnjene šerpe…
Pomislih koliko smo mi ljudi nezadovoljni obilatim darovima kojima nas Allah svakodnevno obasipa, koliko smo nezahvalni za ono što imamo. Za nekog je bogatstvo, ono što je nama nevažno i čemu ne znamo vrijednost.
Ja sam, čitavih pola sahata čuvala dječakove stvari, koje niko ne bi uzeo da su i godinu tu ostale bez straže, pa mi se nekako učini da se ona starežina, pred mojim očima, odjednom pretvori u dukate, vrijedne da ih dječak ponese kući, da obraduje majku i ostale ukućane.
Dok je dječak pred sobom gurao kolica, gledala sam u sitna mu leđa, u mršavo tijelo, koje je bilo neuhranjeno, izmučeno teretom neimaštine i teškog preživljavanja. Nije lahko prići kontejneru iz njega vaditi ono što neko odbaci, kupiti svijeske otpatke, ugriske… Mogu mislit, koliko se čovjek tada osjeća jadno, bijedno, koliko li je njegovih uzdaha i čežnje za nečim novim, netaknutim. Vjerujem da tada misli kako li je onima koji ne razmišljaju šta će sutradan jesti ili da li će jesti… Koliko je tu žala za makar jednim danom rahatluka, spokoja, pune sofre…
Razmišljala sam šta još dati ovom momku, čiji me osmjeh osvijesti da još koji put Allahu uputim zahvalu na onome čim me je počastio.
Da ne bih prekršila obećanje i ostavila dječakove stvari bez čuvara, ja na brzinu skupih nešto garderobe i čim dječak dođe, dadoh mu u ruke.
-Postiš li?, – zapitah ga.
-Postim, moram pohitat kući, – odgovori mi radostan.
-Evo ti, kupi nešto za iftar, – kada mu u zamašćenu ruku, tutnuh novčanicu,on me razgoračenih očiju pogleda. Otvorivši šaku, vidjevši sadržinu, zamalo uskliknu od radosti. Zahvalno me pogleda i nasmija se. Bio je to najdivniji, najtopliji osmjeh koji sam u životu vidjela, doživjela… Osmjeh, koji je bio vrijedan mnogo više od onog novca koji sam mu darivala.
Ta njegova uzdrhtala sreća je bila neopisiva, te radosne iskrice u očima su prosto žarile, smijale su mu se oči, smijala se kosa, duša…
“ Bože, koliko samo malo treba, da nekog učinimo sretnim…” – mislila sam gledajući ga kako gura kolica sa svojim blagom.
Prije nego sam ušla u kuću, primjetila sam ga kako se osvrnuo i radosno mi rukom mahnuo. On je bio sretan, a mene njegova sreća, večeras učini neopisivo sretnom.
“ O, Allahu, ne dozvoli da zaboravimo iskušenje u darovanom nam imetku da ga dijelimo onim kojima treba. Počasti nas darežljivošću, dobročinstvom, samilošću, skromnošću, jakim imanom, o Jedini, Svemogući, Svemilosni!”

Autor: Šefka Begović Ličina

Fotografije:Senad Senko Župljanin

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net