Recent Posts

KOLUMNA kafa s moreplovcem

KOLUMNA kafa s moreplovcem…

Subotom kafa na terasi Hotela The Marmara Taksim…

Subotom, mi je opsesija i sve više vjerovatno interes nekih fascinantnih priča koje znaju podržati mlade ali provjerene talente a ja ću se javno izlagati sudu nek košta šta košta da ih vazda i uvijek podrži …

VATRE KOD ONIH MLAĐIH LJUDI, TO SU ONE POSEBNE NABOLJE GORUĆE VATRE A PREŽIVIO BIH SA SVIM I SA SVAČIM ALI NE BEZ PONOSA, AL’ BEZ TOG SVOG PONOSA I VEZE SA MLADIMA SA BALKANA NEĆU NIKADAAAAA… KAŽE MENI  a bila kafa sa Medom bh moreplovcem…

KOLUMNA: Subotom kafa na terasi Hotela The Marmara Taksim

Slobodno pričajte subotom o tome što želite…

ISTANBUL: Kada se sjetim mog ulaska u visoko društvo… stiže MI opomena, da je to mi se desilo kad MI je bilo malo godina… uloga MI je bila da znam da dobro ućutim, da učinim ono što mi je rečeno…

Sve to, mi je dalo priliku da slušam i posmatram… ne ono što bi mi neki ljudi rekli, već sve ono što bi pokušali prikriti… uvježbavao sam samo dobro ili samo pristojno odstojanje…

Naučio sam da izgledam veselo dok bih sebe ispod stola štipao do boli… nisam želio postati majstor obmane, već da znanjem nadgradim sebe… kaže MI Medo bh moleprovac… a bila je to uvodna priča ili šlagort koji smo vodili na kafi na terasi Hotela The Marmara Taksim , malo iznad velike turističe grdosije broda KRUZERA sa kojim plavi godinama po bjelsovjetski  morima a pristao je brod tu na Kabatašu u luci grada Stambola… znamo se digo i javi se istraživački da napiše u koju luku je pristao i koja je sledeća… VOLI IZAZOVE A I ZARADE SU DAŠ SVJETSKE… kaže i nastavlja svoju životnu storiju moj drug…

Ako se država ne isprsi, i ne pruži vam osnove za pravičan start, onda, s druge strane, ni vi niste dužni da se otvorite prema njoj… Ova parafraza jedne legendarnih rečenica, ona u kojoj Medo ističe da to što ne plaća državi porez ima svoje utemeljenje u činjenici da ni ona nije njemu dala ništa više sem opštinskog stana koji mu se u naslestvo ostavio otac Davut… meni to djeluje logčno kažem ja mom svjetskom majstoru navigacije da bi i naša BiH mogla bi se iščita kao prkosno- simpatični odgovor proistekao iz koknijevske fraze o budalama i konjima koji, takvi kakvi jesu, i treba samo da rade, ali kod nas je malo nafae…

No prije će značiti da biti „budala“ koja će dodatno da potegne da bi zaradila za život, u očima nekog drugog (vlasti općenito) a čitav život je do odlaska na KRUZER provodio u Starom Gradu malo ispod Dalmatinske ulice… a Medo pretpostavlja da ste „konj“ kojeg neko iznad uvijek može da iskorištava (jaše) ili usedla ili samar ili sedlo i to traje sve dotle dok ne izgubite posao ili ne lipšete…

Ako pripadate društvenim grupama koje nisu bile baš po volji dobroj staroj YUGI i njenom sistemu vrijednosti (o mrtvima sve najbolje), a na životne nedaće i povrh svega gledate vedra i nasmiješena lica, onda će se i vama u konačnici posrećiti, tj. u garaži za sve i svašta naići ćete na Zlatni babov sat vrijedan miliona funti uspomena. Vrijeme je, ipak, na vašoj strani, tvrdi moj drugar pomorac i svjetski putnik Medo ili Mehmedalija kako se u istini i zove…

U svijetu u kome su svi odani i traju i od života duže, kada si na dnu da ti ruku pruže ili da znaš da vratiš vrijeme unazad i sjetiš se svih lijepih trenutaka i da ćeš poželjet’ da ti se opet vrate, da imaš cijeli svijet dok god je uz tebe… nikada ne dozvoli da te neko gleda sa visine… zapamti samo nebo je iznad tebe!!!

Da smo bili srećni, nekada shvatićemo tek kad nam se dogodi kakva nezgoda… vrijrednost i važnost zdravlja otkrićemo tek kad se razbolimo…. mi umijemo ili da želimo sreću ili da je se samo nje sjećamo…. “Uvijek mi neki životni trenutci biježe, taman odrastem, a ti neki podjetinje, taman podetinjim, ti odraststu… uvijek mi neki biježe za jedno juče… uvijek sam daleko za jedno sutra… Taman za ništa. Taman za sve. Naposlijetku, suština saznijevanja nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja… vidi sad dok slušam pažljivo sugovornika on nudi na dlanu pravu životnu filozofiju a Meda nikada nisam podcjenjivao a sebe nisam baš ponekad ni precjenio… ja ko da se dogovaram i usaglašavam…

Gubiti na određeni način znači– dobijati nekada malo a nekada gotovo sve… da nas ne bi u budućnosti proganjale stvari iz prošlosti, vodite računa u sadašnjosti… ima trenutaka koji bolje da se nisu dogodili… ima riječi koje bolje da nismo izgovorili…ima dana koje bolje da nismo doživeli… ima stvari koje smo kasno uvidjeli…

Postoje snovi koje bolje da nismo sanjali. Postoje iluzije kojima se nismo trebali nadati. Postoje osobe zbog kojih nismo trebali plakati. Postoje slabosti koje moramo savladati. Vrijeme je teret, baš je. Ili teret ili sloboda. Stalno se nešto dogadja u VREMENU. Vrijeme stalno nekuda izmiče. Ili ono beskrajno pritiče. Najčešće je tu kad ga ne trebaš, a skrije se i pobjegne kad ga trebaš. Apsurd je to. Treba život voditi i držati na uzici, kao psa. I dovoljno čvrsto, da se ne istrgne kontroli,i da ne pojbegne kad ga pozoveš… samo noćašnji otkucaji satova me podsjećaju da vrijeme je tu. A koliko ga ima? -prosudite sami, noćas da naglasno razmišljamo o svemu pa i filozofiji jednog navigatora na KRUZER brodu pa i dva sada ona džepna koje su u amanet ostavili Medu njegov Davut a meni moj Jusuf ili Juso oba rahmetlije i negdje na dženetskim ili rajskim poljima… ja teška vakta i zamana a sve u uspomeni na dva sata uspomena…

KOLUMNA, kafa na terasi Hotela The Marmara Taksim…

Iz grada Istanbula za portal iBalkan.net Piše: Jusko BOJADŽIĆ

http://iBalkan.net

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net