Recent Posts

IMALA SAM NAKAS-NAMJERU DA OBIDJEM TETKA HATIDŽU

IMALA SAM NAKAS-NAMJERU DA OBIDJEM TETKA HATIDŽU

Prije neki dan sam razmišljala da nisam obišla tetku Hatidžu. Pitah se , Bože dal´je živa. Kad ono, čitam a ona u Istanbulu. Obradova me ta vjest iz novina. Kako se desi da to ne uradih !?
Znam i što nisam…nemili dogadaji u mojoj familiji , a prvenstveno iznenadna smrt moje sestre Sude…stopirali su me u puno čemu.
Nekad je gubitak tako jak i bolan, nestvaran…i onda se pomalo “gubiš”…vrijeme počinjem da računam na novi , svoj način. Dogadanja podjelim na dane:-Prije njihovoga preseljenja ili godina poslje Emine smrti, majčine te Suadine.
I sva vremena , pa i sama tu negdje stanem i zastanem. Nosim ih sa sobom ko i ovo vrijeme.
Tetka Hatidža je evo, poživjela dugo-fala Allahu , da drugima ispriča ono što mi , njena familija i rodbina (možda) i nismo znali slušat i zapisat.
Čule smo se telefonom za života moje setre Suade…pozvala me je sebi, prije tri godine. Nisam joj otišla.
Zapamtila sam njenu priču o njenoj rahmetli majci ili bijači-neni.
Kazivanje tetke Hatidže me je odvelo do Mostara i pisca Osmana Dikića. Mati ili nena su joj iz te familije. Lijepo mi je svega napričala tetka. Pa i o mome rahmetli ocu Fehimu. Kaže mi tada :-A tvoj babo, eh Feho…ada nije nam dó preć preko mosta ka Jošanici. Meni i setri mi Fatimi. Čim nas ugleda…a nije mi jasno kako nas je prepoznavo. Mi podjemo u Jošanicu i zamotamo se šamijom i namazbesom, sve da ga ne sretnemo ili ne ugledamo isred dućana. A on, rahmet mu dušu…eto ga pred nas.
-Djećete ovamo, šta ćete po Jošanici (to je drugio dio naše čaršije))…i sve tako.
Valahi i biljahi ni sad mi nije jasno, kako nas je vazda prepoznavo. Ada svojtaluk, e bome smo dobro svoji…gledaj pa mi dodi.
-Dodi mi , dodji posto hajes da pišeš, imam ti šta reć.
A tek što ti je djed bio lijep…a on i visok…te bajraktar a volio se lijepo obuć…eh što smo se ponosili i sa njime …volio se je i našalit. Jazuk, preseli rano. A i Fehim nam je bio lijep. A vallahi ko da nam je bio rodeni brat. Pazio nas je…ali nam nije dao nidje mrdnut, izać po čaršiji. Nije volio da šetamo “po mahali”. Hajo nas je , onako svojski, bratski.

Naša tetka Hatidža ima oko 90. god. i molim Allaha da je poživi što duže. Da se sretnemo u našoj čaršiji-AMIN

Ekskluzivno  za portal ibalkan.net- Piše: Hankuša Fehimova Hamzagić

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net