Recent Posts

UMIHANINA AVLIJA

UMIHANINA AVLIJA

Kone iz Domskog sokaka rijetko smo znali po imenima. Jednostavno smo ih zvali: Rizahaginica, Vehbijaginica, Šabanaginica, Ibrahimaginica, Hajrizaginica… Kao da nisu imali svojih vlastitih imena.
U mom djetinjstvu komšija je bio kao bliski rođak. Sa njim se dijelilo i dobro i zlo.
Rizahaginica je stanovala na početku sokaka. U toj kući sam pojela najslađe zalogaje domaćeg hljeba. Imala je petoro djece, sa kojima sam bila veoma bliska. Pa kad svi posjedaju za sofrom, pucketaju kašike, sahani se prazne, a uvijek bi neko od njih nešto izvodio da se smijemo. Rizahaginica je sukala najukusnije baklave i tkala na razboju najljepše stazice.
U poprečnom sokačetu živjela je tetka Stana, udovica sa troje djece, koja je prihvatila adete i barabar se konala sa svima.
Vehbijaginica, ili kako smo je zvali odmilja – Dada, živjela je u drugoj polovini Ismetaginicine kuće (tj. moje bike). Uvijek bi djeci po nešto tutnula u ruke što bi joj se našlo: jabuku, šljivu, gurabiju…
Ibrahimaginica je bila pravi ukras sokaka. Po njenoj kaldrmi si mogao bos hodati. Kad bi joj neko iznanada došao, hitro bi otišla da se presvuče u najljepši sepet, u znak poštovanja prema musafiru.
Veliko povjerenje je vladalo među komšijama Domskog sokaka. Jednom je Šabanaginica pošla da obiđe svoj rod u Muru i zamolila mog tetka Osmana da je prebaci kolima, ne znajući da ih on nema.
“Nemam kola, Šabanaginice, imam samo motor!“
“Ne mari, mogu se ja i na tog matraka popet’!“
Hajrizaginica je živjela na sredini sokaka i bila kao majka čitavom komšiluku. Šta je kome falilo, nije znao ili umio, odlazio bi da ga Hajrizaginica poduči. Onako kršna, razborita i snažna, ulivala je sigurnost dovoljnu da otkloni svaku nevolju.
U mom sokaku se mnogo toga izmijenilo. Nema više tih starih kona, niti žara sa mangala na kojem su kuhale kahvu. Nema ni bjelošljiva iz moje bašče, koje smo dijelili po komšiluku u limenim kantama od masla. Pristigle nove komšije, nikle višespratnice u kojima su se pozatvarali, svugdje asfalt. Ponekad mi nedostaju one bare po sokaku po kojima smo radosno gacali nakon ljetnjeg pljuska.
Neka je Božiji rahmet i mir na sve kone iz Domskog sokaka, koje su živjele svoje neprimjetne, tihe živote i ostavile tragove ljubavi i dobrote koja će jednog dana svjedočiti za svaku od njih.

 Odlomak iz knjige UMIHANINA AVLIJA

Autor-Suada Hodžić

Fotografije-Senad Senko Župljanin

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net