Recent Posts

DJEČAK RATNIK

DJEČAK RATNIK

Da li čovjek mora da uporedi dobro sa zlim,crno sa bijelim, sreću sa tugom….. svoje sa tuđim djetetom, pa da osjeti tuđu bol,borbu, stid, ponos, prkos,bezizlaz i nadu?
Izgleda da mora, a meni se ta poređenja nameću onako sama od sebe, kao da idu za mnom kao sjenke.
Ona su mi trn u oku i oko me para dok trn gonjen suzama ne ispane iz oka, pa pogled postane bistriji, a srcu lakše.
Tako je bilo i večeras.
Moja Đeni koja ide u šesti razred dolazi iz škole.
Imala i dramsku sekciju, pa se malo zadržala.
Poželila svog taju, pa ga grli i ljubi kao da ga nije vidjela skoro čitav život i kao da će joj ga neko noćas ukrast, pa ga odvesti da joj život prolazi bez njega.
Kakve veze ima moje dijete sa fotografijom iz objave?
Ima u mojoj glavi.
Dževdet Prijić sin Prijić Hanefije Parage je bio šesti razred kada su ga otrgli od babinog zagrljaja, a babu osudili na kaznu dugogodišnjeg zatvora.
Dijete od dvanaest godina postaje preko noći zreo muškarac.
Kako da ta mala dječija pleća podnesu toliki teret?
Kako da male dječije ruke pruže zaštitu mlađoj braći i sestrama?
Kako da malo dječije lice podnese sve šamare i pljuvanja okoline, poruge, osude zbog onog za što mu babu osudiše, a da ostane čisto ko suza?
Kako, kako, ali mora?
Mora se.
Babo će izaći na slobodu, on će biti momak, čovjek.
Mora se babi pogledati u oči, ne smije ga se osramotiti.
Sve to dijete ratnik podnosi, kao najstariji sin.
Dijete bez djetinjstva.
Dijete je postalo čovjek, otac.
Babo se vraća među djecu.
Vraća se iz zatvora nakon trinaest godina i četiri mjeseca za djelo na koje je osuđen po komandnoj odgovornosti.
Vraća se i svojoj Zinki ženi koja se pokrila kada je on osuđen da zaštiti hidžabom svoju čast,mladost od poganih pogleda i komentara okoline.
Da joj nema šta ko reći, jer selo je selo.
Dzevdetu se vraća život, halali on djetinjstvo.
Život je pred njima.
Nadoknaditi će oni sve izgubljene godine jedni drugima.
A onda opet, opet,opet…..
Paragu hapse u Njemačkoj i odvode u Italiju da mu se ponovo sudi za već vraćeni dug koji u vakufskim, sarajevskim i ko zna kojim krčmama napraviše veliki psi rata i pripisaše njemu.
I opet se dječak ratnik vraća u djetinjstvo, slike, izdaja,prodaja.
Opet su mu babu prodali.
Sada za mnogo veće pare.
U igri je osuda na doživotnu robiju, ćutanje,sramotu koja se mora sprati.
A laž se pere samo istinom.
Sramota ponosom.
Osuda prkosom.
Doživotno, doživotno….. za Paragu.
Doživotna robija nije osuda samo za Paragu.
To je osuda na doživotnu robiju, sramotu,prezir za Zinku, šestoro djece, sedmoro unučadi od koje dedo nije nikada uzeo u krilo.
Proći će i ovo.
Borba za istinu, pravdu,slobodu i vraćanje života ovim hrabrim ljudima se nastavlja.
Jer svaki borac je mogao biti Paraga.
Svaki borac /saborac koji šuti i ne daje podršku će sutra biti Paraga, nečije žrtveno jagnje za rad interesa onih na vrhu piramide koja se zove zapovjedna odgovornost.
Ja Dževdu i ne znam lično, ali znam svoju Đeni, pa mogu naslutiti kako je to sve duboko preživljavao.
Dječak ratnik koji je skrivao suze od majke.
Sada čovjek koji nema više suza, samo ponos,prkos i vjeru da će istina i pravda, na kraju da pobijede, jer tako mora biti.
Mora da bi dječak ratnik ponovo mogao da se smije kao što se smiju djeca u šestom razredu.
Poređenje nam služi da napravimo razliku između čovjeka i gnjide, heroja i kukavice, smutljivca i borca za pravdu i da nam sutra savjest bude mirna.
Da možemo reći :” Ja ne znam izdati, ja ne odustajem.
Ako išta zbog dječaka ratnika koji mi se uvijek vrati pred oči dok gledam svoju Đeni.
Jer poređenje je ubitačno za ljude.

Autor-Zineta Kadić Džafić

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net