Recent Posts

KAD KAMEN PROKUNE

KAD KAMEN PROKUNE-(Po istinitom događaju)

Provlačeći se ispod zapetljanih vrbovih grana, mulja i hrpe truhlog lišća, nadošli jaz je krkoljio poput nekog vremešnog starca, kome je u grlu zapro pokrupan zalogaj. Poslednji zraci zalazećeg sunca, izvirjeli iz ogolelog drveća, treperili su u zamućenoj vodi i potanjali duboko dolje.
Na njivama pored jaza, šuškala je osušena kukuruzovina, sa koje su jata vrana kljucala preostalo zrnevlje. Dok je na požutjeloj travi iz natruhle misirke jedna čavka čakljala izvirjele sjemenke, šareno mače je skakutalo preko upetljanih vriježa tikava, graha i krastavica.
Polahko zatvorivši kutnja vrata i uputivši se kaldrmisanom avlijom ka sredini bašče, Hatka priđe natkrivenom bunaru, sa čekrka odmota plehanu kofu i sunovrativši je dolje, poželi da i ona za njom poleti u dubinu, ne bi li joj ledena voda isprala iz usta onaj čemer i ranjenom srcu ublažila bol.
Klokoćući, “ kloookkooo, krrrrr, drrrr“ i prelivajući se iz testije, voda je kvasila Hatkine bose noge i nogavice cicanih joj dimija. Spustivši testiju na parmak bunara, Hatka se lagahnim korakom uputi ka vrhu bašče i jednom stablu jabuke, čučnu ispod i raščeprljavši opalo lišće, zagrabi dva crna kamena.
Stežući kamenje u rukama, stiže do jaza, opra ih u vodi, sjedajući na sklad, očiju punih suza zagleda se niz čaršiju, čak tamo do Ćukovca.
Tako zanijetu, trgnu je gromoglasan akšamski ezan, koji odjeknuvši mahalom, raspori zaspalu tišinu. Hatka nekoliko trenutaka posluša mujezinov prodoran glas i preučivši šehadet, podiže kamenje.
-Allahu ekber! – čim sa Bor džamije ezan pozva na ibadet, u Hatkinim rukama kamenje puče, kamen o kamen tucnu…
– Ona mi naturena iftira, Rifo, da Bog da ti se vrnula istom mjerom na tvoga najmilijeg, da te rani, ondje gdje će te najviše boljet! Što me na bigajri hak nabijedi, da Bog da, cio vijek snagu zalud trošio, a beriketa nem’o ni kol’ko zrno! Da Bog da, ne umro, dok od mene ne isk’o halaluk! Da Bog da…da Bog daaaa…
Kad kletva pisnu ka zatamnjenom nebu, za njom se ezan u ibretu izgubi, vrane u jatu prhnuše gore, mače frknu, pretrašena čavka krilima zaleprša, krhtinjak uroni u zemlju, jaz odjednom progunu zaprli zalogaj, koritom ka rijeci othita.
Čim se ezan utiša, Hatka žmurjeći zagreba ispucalu zemlju, kamenje joj iz oznojenih ruku skliznu u krilo, sjećanje u tmini pohrli…
Vidje sebe kako u Rifovoj kući, u santalionskom katu pod duvakom, zbunjena i zabrinuta, dvorjeći drhti k’o osušeni listić. Sjeti se kad su je svatovi fijakerom vozili od Luga do Ćukovca i kad je pod pečom gledalajući u krilu sklopljene krnali prste i svilom narešmenu mahramicu, zamišljala kakav li će joj bit taj đuveglija, što joj ga babo u neviđeno na brzinu izabra.
Dok je sa svatovima prolazila čaršijom, hvatala ju je čudna jeza, ista kao onog dana kad joj prije svadbe, majka saopšti da je isprošena za naočitog momka Rifa iz agar pazarske i zengil kuće, vlasnika šnajderske radnje i da će, pred insanske oči, inšallah, sa njim bit rahat. Iznenađena naglom babovom odlukom, Hatka je samo malo štrecnula, progunuvši pljunku, majci ne povrnu riječ.
„ Jadna ja, kako ću tamo u sobu nasamo bit sa nepoznatim?“- misli se zbrkaše u Hatkinim zarumjenjenim i pod pečom skrivenim obrazima.
Dok je ispod zapetljanih grana jaz kraj njenih nogu lagahno žuborio, Hatka se sjeti kad su je u Rifovoj kući postavili da dvori, odmah joj je prišla Hasna, Rifova maloumena rođaka i došapnu joj :
„Tnaho, dnaš li da ti Rifo mogo pije?“- od tog iznenadnog saznanja, Hatka se skamenila, noge joj poklekoše ka podu, u prsi je nešto oštro žacnu. Iste sekunde pred očima joj se obrela kona Seferaginca i iza ponoći im kucka na pendžer: „Osmanefendinice, otvori mi, opet se ona’ moj bahsuz napio i išib’o me. Šćavaše me dopravit, da ne izbježah i kako nemadoh kud u ovo doba, trljapih kod vas.“ Da joj se babo ne bi probudio, Hatka bi koni polahko otvorila vrata, onako raščupanu i uplakanu, na prstima ju je uvodila u svoju sobu, gdje joj se do zore čuo jecaj. Čim bi svanulo, majka bi iz Seferagine kuće dovela četvorogodišnjeg Džafera, a komšiluku je telalila da je Seferaginci u Rožaje zabonio babo i da je ha zorom otišla u rod. Seferaginca je kod njih ostajala sve dok joj ne bi modrice izblijedele, a onda bi je Hatkin babo noću odveo mužu, gdje bi mu zaprijetio da je više ne smije prstom tać, niti je gibetit, inače će joj iz roda dovest braću , pa će posle vidjet šta su četiri svijeta.

Hatkina majka bi kasnije govorila: „ Viđeste li, djeco, ova’ Seferagin belaj? Pljan čovek je mahnit, insan brez straha i srama od Boga dž.š. brez ikakoga insafa. On nije svoj, no š’ njim naletnici upraljaju i navodu ga na svakojaku hrđavštinu. Neuzubilah, da mi sinovi ikad kap toga harama progunu, ja bi’ one minute sebe kidisala.“

Hatkine slutnje, da se udala za bekriju, istopiše se u onom nasmijanoj Rifovoj ljepoti i nežnosti, koja joj u đerdeku osvoji nevino srce. Tad joj se muž činio svjetlijim od sunca i cijelog dunjaluka, ljepši od svih zumbula i zambaka njenog čičekluka, mirisniji od hiljadu mošusa. Prvih dana, zanijeta ljubavlju, ne dotičući tlo, Hatka je letjela po kući, lebdjela ka oblacima, tamo negdje iz džennetskih rijeka sa Rifom ispijala zem zem, u hladu hurminog drveta sa njim slušala cvrkut najljepših ptica.

Satima stojeći pored jaza, Hatka u jednom trenutku osjeti da je, sem žubora vode, oko nje mrtva tišina, pa se od te samoće malo strese, polahko siđe do jabuke i kamenje pod njom ponovo začeprlja.

Povrijeđena bolnim sjećanje, teturajući se, nekako upravi ka bunaru i parmaku, gdje po mraku jedva potrefi napunjenu testiju. Kad stiže do kuće, zateče majku na kutnjim vratima i kad je ču šta joj govori, Hatka na prag minut zastade:

– Jesi l’ to jopet bila gore, da ga kuneš i plačeš? E, oči moje, beli si pregla sebe kidisat. Ne briži, svakog insana ova čaršija zna i odmerava šta je istina a šta laža. Allah je pravedan, svačiju hržavštinu i hilu, kad tad, iznese na vidjelo. Nema toga gliba koji okalja čistoga, a ni te vode koja gibetnog opaći. Insanu je najvažnije kad mu je duša čista i miran san, a teško poganim dušama kad pravednom ifriru poturi. Od pamtivijeka su dušmani drugima svakake iftire poturali, pa čak i našem Poslaniku Muhamedu s.a.v.s, Allahovom miljeniku, iako je on bio ispravan Allahov rob i istina bila njegova najbolja zaštita. Ti Hatka, oči moje, moli se Allahu da te On uputi tamo gdje ti je najhairnije i gdje će ti duša bit najsmirenija.

– Hoću majko,- ugnute glave Hatka ustrča uz stube.

Kad uđe u sobu, tmušnu k’o trap, ne upalivši sijalicu, ona sjede na minder, nasloni se na pendžerske kanate i pritisnuvši čelične toplije, na njima ohladi oznojene ruke.

Kad nešto u bašči šušnu, preplašena Hatka se izmače od pendžera. Drhteći na sredini sobe, prisjeti se onog svog straha, kad bi uz avliju začula Rifove korake i ugledala ga kako se pijan tetura ka kući.

Ponovo vidje sebe na pendžeru njegove kuće, kako ga do iza ponoći čeka budna, kako u tom oživjelom strahu kuraži sebe da je on, ipak voli, da skoro svaka udata žena nešto trpi i da će jednog dana sve to proći.

Jedne večeri, kad joj se Rifo zakrvavljenih očiju pobode na vrata, ona se u mjestu ukupi. Gledajući čas u nju, čas u njihovu postelju, Rifo zaškrguta ustima i razjaren na nju nasrnu: „ Što ti je ova postelja, ‘vako izgužvana? Ko ti je ode dolazio? Kazuj, kučko!!!“

Ustuknuvši nazad i vrisnuvši, Hatka na divanhani nogom zavrze čergu, niz stube se dolje skotrlja, trehnu joj tijelo o zadnji stepenik. Kad joj svekrva začu galamu, sva preplašena u čamašir iz sobe sa donjeg boja iskoči.

„ Snaho, je l’ to opet ona’ moj srećo doš’o nacvrckan? Eh, dobro mi ga srelo, a šta će mu rakija? Je l’ te to šibo, jadi ga ne snašli?“
Kad se Hatka malo od užasa pribra, pridignu se i onako izubijana stade drhtat kraj vrata, Rifo je strčavši niz stube, ščepa za kosu, stežući joj ruku, izvuče napolje.

„ Hajde, sad idemo kod tvoga baba, pa njemu kaži, kad ti ode dolazi kad mene nema!“

Hodajući za Rifom, koji je sokacima vodio k’o konja za ular, uplašena da je ko ne prepozna, Hatka je stiskajući peču uz lice, svud usput plakala i brinula kakav će babu i majci noćas kahar učinit.

Kad stigoše njenoj kući i kad je Rifo skoro ubaci kroz avlijska vrata, ona se na prag spotače. Čim on u avliji zastade i iz sve snage viknu: „Osmanefendijaaa! Sad ti dovedoh šćer, bolje ti je uzmi da ti je ja noćas ne iskasapim i uho joj bide najmanji komat tijela. A vrćem ti je, što sam od skoro oferčio, kad god nisam kući, ona kod nje dovodi jarane. A ako hoćete znat, nije mi bila ispravna ni one prve noći kad sam je od vas uzeo“ – Hatka mu se iz ruku istrže.“

Vidjevši kako joj babu lice blijedi, zeleni, modri, kako mu usta dršću, a zubi škrguću, Hatka se zaljulja, snemognuta, sroza se na ćilim. Polusvjesna, iz duboke magle i daljine, začu babov glas:

„ Paščište jedno, koga ćeš ti to noćas ode da komataš? Moju šćer, je l? Ti zenicu moga oka da čejrečiš i još joj na obraz udaraš, je li? A, nesoju, kad ti nije bila časna, što ne bi čovek i sutradan mi je po svadbi ne vrnu, no ponehari, pošto prođoše dva mjeseca? Sad si doš’o da mi ode pljan svašta baljezgaš, je li? M’rš s’ ovog praga, fataj džadu što prije moreš, dok mi sinovi nisu s puta stigli, pa da tebe bide uho najmanji komat!

Ne brižim ja za tebe, no da mi one mladine, zbog take hrđe ne truhnu u haps! D’o sam ti šćer zdravu i čistu k’o srča, odabrah tebe, iako su se oko nje otimali mlogi birindži momci, al’ ja znadući ti baba i misleći da ćeš bit makar pola njega, pobrkah i slomih joj vrat. Dok Osman diha, ona će ode kod mene i dalje bit na cijenu k’o nenahalčena rušpa, ja ti reko’. Ti, jolpaze, mrš iz ove kuće i da mi se, ameni kadar više za mandal nisi dofatio, ni moje šćeri ime više ne spominji, da ti ne bi k’o vrapcu jabac iščup’o!“

Kao one noći kad babo na sokak izgura Rifa i kad se on, kol’ko ga grlo nosi, pijan sokakom drao: “ Jes’, jes’, istina je. Nije mi došla kako treba, a i sad nastavlja da švrlja. E, eto ti tvoje rušpe, ja ti je vrnuh, Osmanefendijaaaa, neka je tebeeee!!!, – Hatka na pendžeru zavriska.

Sjeti se i koliko je majka stišavala da babo ne izađe za Rifom i da ga iz puške ubije, da je te cijele noći drhtala pod jorganom i brinula da joj roditelje ne strefi kap, da je nekoliko puta u dišer avliji vezala konopče da se objesi za jednu krivu gredu, pa je uvijek izučena dova skretala od šejtanske nakane. Osjeti u ustima neizdrživu grčinu one pljuvačke sa ukusom tatule i bunike, u želucu živu buktinju, koja joj se, jedno vrijeme, ni dan ni noć gasila nije.

Čak i kad joj svekrva dođe da u babovoj kući od sviju zatraži halaluk, njoj ni za mrvicu ne bi lakše, jer je čaršija već prepričavala tu nezapamćenu iftiru. Kad se rastrijeznio, uvidjevši šta je uradio i spoznavši da je Hatku zauvijek izgubio, Rifo nemade kud, no protelali čaršijom da mu je žena nepoštena, da je zbog toga babu vrnuo. Neki zlobnici su mu vjerovali, neki naširoko raspredali i dodavali, mnogi se iščuđavali, prijatelji se ibretili, žalili poštenu Osmanefendijinu kuću, uglavnom čaršija je, jedan vakat, na posecima, skidajući Hatkin grijehe, jela njeno živo meso.

Kad Hatkinoj braći do ušiju stiže čaršijski haber, nakastili behu da Rifa naveče sačekaju i namrtvo raščejreče, al’ ih majka mlijekom zakle da ne kaljaju ruke na tog lajavca, no da ostave Allahu, pravdi i vremenu da pokaže sestrinu im ispravnost.

„ A, tako beše gledan i voljeh ga k’o obadva oka. Šta li mu bi te onako poazgini? Niti sam drugog muškog poznaval sem njega, niti sam, neuzubilah, ikad na drugog pomislila. Ne bi ja opoganila sebe, svoj rod, ne bi pljunula na svoj nam i glas, da mi tapiju cijelog svijeta prepišu. Dok sam s njim bila, činjelo mi se da je on cijeli moj dunjaluk, vjerovala sam da ću u hušnutluku sa njim razumrijet. Kako imade srca, kako smjede od Boga dž.š. da me onako na pravdi Boga nabijedi? Nikad se više neću udat i nikad više ni jednoj muškoj riječi vjerovat“- Hatkine suze na jastucima dembelecima tentele okvasiše.

Dok je Hatka jecala, napolju su šuštale osušene grane jabuka, kapak od bunara klapar’o gore dolje, ker u kućari laj’o, tamo pod jabukom ona dva crna kamena se u kletvi sami kucnuše:

– Da Bog da ti se, Rifo, svrnulo na najmilijeg….

********************

Mnogo godina kasnije, kad se posle abdesta, starica Hatka spremaše da, kao i svake večeri, u akšamski vakat ponese do jaza ono već okrnjeno kamenje, isčeprkano ispod osušene jabuke i u iščekivanju ezana, htjede ponovit dugogodišnju kletvu, začu kako maloumni Rifatgain sin čaršijom viče:

„Mojuuu kekkku Miku, svatovvvi juččče poveliiii, a dddanas je koood nas vrnuliiiii. Viččču da nijjje ispravna, nijjje ispravna, nijjjeeee… Baaabbo pllllačeee… Majka veliii, stiglaa jeee bedddova…

Kad vjetar okolo zašušta, jaz se izmigolji ispod ozelenjelih grana, smježurani prsti se okameniše, crno kamenje pustiše niz vodu, prazne ruke u dovi Hatka okrenu ka nebu….

Autor: Šefka Begović-Ličina

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net