Recent Posts

ZAMBAK SUZE

ZAMBAK SUZE

Dok se, posle sinoćne kiše, kroz raskošne grane magnolije, sunce bojažljivo probijalo i obasjavalo mi bašču svojim zlatastim zracima, gledajući ljubičaste srdone na balkonu, ja sam uz jutarnju kahvu, zagrlila sjećanje našeg čičekluka u jošaničkoj mahali, gdje nam u temeljima tuđe kuće, ostadoše mirisni zambaci, uz Totin amanet duboko zakopani.
Prisjetih se kada smo te davne 1956 god doselili u Novi Pazar, u vrijeme kada su se Bošnjaci iz Sandžaka masovno selili za Tursku. Pamtim lelek i onaj jezivi pisak, kad su se porodice odvajale od najrođenijih, od komšija i prijatelja. Neke su se žene tu na sokaku onesvešćivale, stariji ljudi, skinutih ćulaha sa glave, naglas su jecali i tražili halaluk. Čudila me tuga mojih roditelja koji su posle ispraćaja sa autobuske stanice, kući dolazili u suzama. Iako sam tada bila mala, osjećala sam da su ti rastanci zauvijek i da oni najviše bole.
Kasnije, kada sam u školi napamet učila pjesmicu Alekse Šantića „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba…“ uvijek bih osjetila neki bol i sjetila bih se tužnog iseljavanja naših komšija i rođaka, koje je nemilosrdno gutala daljina i neizvjesnost.
Mi smo kupili kuću od jednog Pazarca, starosjedioca, koja je jedina bila dvospratna u cijeloj mahali, sa najvišom baščom punom voća i povrća, sa prekrasnim čičeklukom, kojeg je njegovala njegova kćer Tota.
To je bila prekrasna stasita djevojka, sa gustom crnom kosom, upletenom u jednoj pletenici , opruženoj niz prsa. Kad smo mi doselili, prodavci kuće su očekujući vasiku( garantno pismo ) ostali sa nama još nekoliko mjeseci i tako sam se ja kao djevojčica vezala za Totu. Pratila sam je na svakom koraku, a posebno dok je zalivala i okopavala cvijeće. Svakom procvjetalom cvijetu tada bi tepala, svakom se različito radovala.
Često bi govorila: „ A jesi l’ to jutros procvjetao dilbere? E, jesi pripsan, k’o lijepa devojka. Šućur mene kako mi mirišeš, k’o nevjesta pred đerdek. A, je si l’ zadvorjela menđušice, jesi? Lijepa si k’o ona majkina bočanka na šamiju. Ene, mavićićeka što se uskrek’o uz tarabe? Ka da će da dvori. Sad ću vas ja zalit, sad“
Počesto bih je vidjela kako plače i kako joj suze kapaju na zemlju zajedno sa vodom što kroz onaj nosac iz kante prska po cvijeću. Podizala je ruže zaimovke uz neku pritku, vezivala ih, okretala im raskošne cvjetove ka suncu, čiji se miris širio cijelom avlijom. Na nekoliko mjesta u čičekluku bili su bokori bijelih zambaka koji su se svojom visinom i bjelinom izdvajali od svog drugog cvijeća. Gledala sam Totu koja ih je vezivala nekom uzicom i uspravljene dugo držala u naručju. Sagla bi glavu ka njima i duboko udisala njihove opojne mirise, koji su se pri blagom vjetru akšamom širili po cijeloj mahali. Kad bi podigla glavu, na nosu bih joj vidjela mali žuti prah od onog tučka iz cvijeta i redovno sam joj se smijala.
U njenom čičekluku smo zatekli: bijele i žute zambake- krinove-ljiljane ( žuti ne mirišu) lale, zelenkade, ruže mjesečarke, zaimovke, lozaljke, šikajik, carevo oko,paćićak, šenboj, ćuranova brada, zijevalo, bejturan, akšamsefah, mavićićak, top karanfil, has karanfil, zumbule svih boja, ljubičice, neven, jasmin, đurđevak, jorgovan, kadife, hrizamteme…
U saksijama: koprivicu, minđušicu, krušćićak, sedefaticu, srdone svih boja, šećerparu, slonovo uho, djevojačku suzu, svekrvin jezik, ben bećar, Fatiminu ruku, Pejgamberov put, ledenjak, ruzmarin, žežnicu-čuvarkuću…
Po kaldrmisanoj avliji, poput nekih šarenih đinđuha bili su rasuti raznobojni crvići – maslićićak, čije smo cvjetove, idući avlijom, morali preskakat.
U sredini naše bašče bilo je zatravljeno jedno parče vrta, veličine sobe, koje smo zvali „Livadak“ na čijim su ćoškovima bile zasađene amerikanke jabuke. Kad bi naša majka tu iznijela prnje(-krpare-ponjave) šilte i pustećiju, odmah bi neka od komšinica tu došla. Ne bi prošlo mnogo vremena, došle bi i još ostale komšinice sa nekim ručnim radom u rukama. Fehimaginca sa pletivom, Osmanbegovica sa preslicom, Šabanaginca sa ojicama, Nusa Dervišnurovka sa bijelim vezom, Ramizaginca sa đerđefom. Majka bi im tu iznijela kahvu, tanjire i noževe kojim su ljuštile voće. Imali smo i krušku „Turšijaču“ , nekoliko šljiva, trešnju, orah, a na dnu bašče bagrem i vrbu. Uvijek sam se pitala otkud ta vrba u našoj bašči i kasnije se sjetila da tada sa donje strane našeg sokaka nije imala ni jedna kuća izgrađena, da je tu bila Jalija i bile su vrbe sve do rijeke Jošanice. Samo su na početku sokaka do Karahodžića Ćuprije bile dvije kuće starosjedioca, braće Isahage i Šefkijage Hamzića. Mi smo tada bili prvi „došljaci“ u mahali. Kasnijih godina, dužinom cijele doljne strane, izgradile su se kuće, koje su uokvirile našu mahalu i odvojile je od rijeke.

Sa naše strane starosjedioci su bili : Hamdibeg Ćorović sa sinovima Osmom i Džibom, Bećiraga Badić, Zejnelaga Halilović, čije su ćerke Šefćeta i Halima bile naše drugarice ( kasnije odselio za Tursku) Salihaginca Trtovac, Ramizaga Delić, Nedžibeg Hajdarpašić, Hilmibeg Ćorović, Omeraga i Redžepaga Fujaljkić, Ćazimaga Bihorac. Na dnu naše ulice, sa naše strane sokaka, bila je kuća nekog strosjedioca Hazirage, koji je takođe odselio za Tursku. U samim vrbama na okuku Ulice Stanice Spasojević bila je kuća neke Igbale i njene gluhonijeme sestre Safe, koja se oblačila kao muško. I one su ispred njihove kućice imale puno lijepog cvijeća.
Naša prva komšinica rahmetli Bećiraginca je takođe bila veliki ljubitelj cvijeća i sjećam se da je sa mojom majkom preko taraba razmjenjivala „pilad“( pelcere) raznog cvijeća.
Za tih nekoliko mjeseci, koliko su prodavci kuće bili sa nama, o cvijeću u čičekluku brinula je Tota. U to vrijeme ispred svake kuće nalazio se bunar u kojem je plivalo po nekoliko riba – klenova ili krkuša. Kako su ribe bile „čistači“, mi smo tu vodu koristili za piće koju niko nikada nije bakteriološki pregledao niti je ko od nje se razbolio.
Na parmak bunara bila je zavezana plehana kofa kojom bi Tota pred akšam vadila vodu i zalivala cvijeće. Posebno je zalivala zambake govoreći da oni mnogo „piju vode“ . Pomagala je mojoj majci da plijevi luk i zaliva povrće. Sadili smo paziju-blitvu, spanać, paprike, paradaiz, majdonoz-peršun, salatu, prasu, boraniju, tikve, krastavice, kupus i ostalo.
Pri polasku za Tursku, sjećam se koliko je Tota plakala na onim tek zalivenim zambacima na kojima joj ostadoše suze i možda uzdah za nekim dragim kojeg joj tuđina nemilosrdno otrgnu. Na toj rodnoj zemlji u njenom Pazaru na onim zambacima uz suze ostade njen amanet da joj ih pazimo i zalivamo.
Zato nam je majka uvijek prijetila : „Čuvajte mi one Totine zambake, što mi ih u amanet ostavi“
Sjećajući se Tote, njenih i naših zambaka, sjetih se da je tih pedesetih godina, u Pazaru svaka kuća imala štalu i makar jednu kravu, porodičnu hranilju. Nužnici-klozeti ( toaleti) su bili na dnu bašče, ozidani ćerpičom ili od daski. Čudno, ali nikada se u mahali nije osjećao zadah fekalija ni stajskog đubriva, sve je nekako bilo uklopljivo i prirodno.
Prisjetih se i zambak zemana kada u Pazaru ni jedna žena u mahalu ne bi otišla „praznih ruku“ jer bi je pečatirali kao neradnicu i beskutnjicu. Za ramazan se sukao domaći pilav, koji se isječen odlagao u platnenim vrećicama, mijesio se hljeb, pitice, pekle se domaće kore za jufčice ( potopliku)
Žene su tada tkale prnje, ćilime, stazice, platna, šile, vezle, plele ojice, prele vunu, okopavale povrće, cvijeće, ručno prale veš i suđe. Rad ih je oplemenjivao, fizički i duhovno snažio, vrijeme im se u korisnom trošilo, manje imale vremena da raspredaju tuđe gaile, tuđim se hakom nisu griješile, okrenute bile topom rodu i domu, jabani i musafiru. Bile prirodne, skromne, nisu na sebe ničim pažnju skretale, ni obnaženim tijelom, ni bahatnim govorom, ni zavidnošću. Korisnim radom u njima cvjetala ljubav, pa su tu ljubav djeci prenosile da vole svijet, da tuđe ne otimaju, da nikog ne povrijeđuju, da riječ gibetnu ne izgovore, da nikog ne opanjkaju, da budu zadovoljni onim što Allah daje…
SVEMOGUĆI, PROMIJENI NAS i UPRAVI NA PRAVE PUTEVE TVOJE! AMIN.

Autor:Šefka Begović Ličina

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net