Recent Posts

Pa koji je vakat, ljepši ?

Pa koji je vakat, ljepši ?

Svijet ispred mene… Imaš sve. Baš sve! Dovoljan je samo jedan klik na željenu informaciju i već si zadovoljio svoju znatiželju. U toj sveobuhvatnosti informacija ponekad se izgubiš, opteretiš svoju dušu, zaviruješ i gdje ti nije mjesto… I to ti malo…Ideš dalje…Stavljaš svoje identitete u tuđe sudbine i ne znaš ni tko si, ni šta si… U tom košmaru misli, ispred mene se ukaza ikona sa pismom.
Pismo! Kako lijepo izgleda to obično pismo. Baš kao u ona davna vremena…Tako davno a kao da je jučer bilo.
Dani su prolazili…ali utorak i petak su bili nešto posebno. Svi su željeli da tih utoraka i petaka ima najviše u sedmici. A zašto?
Sjećam se jednog takvog petka. Ljeto, ugrijalo sa svih strana a mi čekamo. Nigdje hlada, gori cesta a i mi na njoj. Nije u ono vrijeme bilo kafića, pa da se smjestiš negdje u ćošku i uz hladno osvježavajuće piće, još i klimu bi više glave.
Mi smo iznad glave imali sunce, koje je pržilo i kad bi se kroz tu vrelinu iskrao ponekad lagahni povjetarac…niko od nas nije bio sretniji. Naše oči su bile uperene prema Starom gradu…jer znali smo da će odozgo doći. Kako smo voljeli taj puteljak…Kada smo sočili pohabano biciklo i našeg Alagu kako nam se približava…svi smo treperili, neka milina se provlačila kroz nas. Gledamo, i gledamo i spoznamo da zadnji stotinjak metara oduljilo se više nego svi oni kilometri ispred. Prilazi nam on…naš Alaga. Dobro se sjećam, u svjetlo plavom odijelu, crni kačket na glavi, kao da radi na željeznici i zvonom upozorava na svoju pojavu. Uzdignute glave i sav ponosan, još i danas kao u daljini da čujem njegovo zvonce na biciklu…koje je od dotrajalosti i hrđe …zvonilo na prekide, trokiralo…ali taj hrapavi zvuk je za nas bio najmilozvučniji.

Zastao je naš dragi Alaga, da malo odahne, duša mu draga haman izašla od pređenih kilometara i prašnjavih puteljaka. Nekad kiša i snijeg i vrelo sunce znali su se odraziti na njegovom biću koje je od umora bilo usporeno i borama na licu. Trebalo je pješačiti ili biciklom preći pravac od Otoke do Jezerskog i prijekim putevima na vrijeme stići do nas.
Mi smo već znatiželjni, nestrpljivi…opkolili ga sa sviju strana a on onakav sav zajapuren i crn u licu od sunčevog milovanja prozbori:
– Sačekajte malo, kuda ste navalili…? Bar hladne vode da se napijem! Neće iz ove torbe ništa pobjeći. – pokazivao je na crnu kožnu torbu, koja je bila sva pohabana od dugih proputovanja a koja je brečala od silnih vijesti i sadržaja.
Malo smo se razmaknuli, da bi bar malo zraka doprlo do njegove uzavrelosti, pognuli smo glavu, jer nam je bilo neugodno zbog naše brzopletosti i želje da što prije zavirimo u crnu torbu naših iščekivanja.
Kada se malo ohladio, pogledao je u nas, nasmiješio se i počeo otkopčavati našu torbu, naše želje…a iz nje su izvirivale svakojake koverte u svim bojama i veličinama…a naše oči su kolutale s jednog kraja torbe na drugi i tražili smo sebe između tih boja raznih.
Uzeo je dio tih vrijednih sadržaja u svoje ruke i otpočeo sa ceremonijom:
– Zehida Nesimović…- prodornim muškim glasom izgovarao je ime djevojke i pismo sa crvenim ružicama je držao u ruci i mlatarao da svi vide. Javio se neko iz mase i uzeo pismo.
Pročitao je dosta imena…i došla je jedna koverta na red u plavoj boji.
U to vrijeme nije bilo puno plavi koverti…Ljudi su živjeli jednim normalnijim životom, nije bilo ove današnje strke, nije se griješilo, nije se sudilo…Sve je bilo prirodno.
Dok je izgovarao ime sa plave koverte iz prikrajka sam čula jednog starijeg didu, kako je odhukivao na glas:
– A znao sam da će mi doći…Ma nisam ja kriv, što nisam platio porez… Jest da dolazi kvartalno, ali ne teli se u mene krava kvartalno…! Šta mogu, nisam imao para, neka sačekaju malo, još koji dvadesetak dana i tele će biti za prodaju… Ma platit ću im! Ja nikome nisam osto dužan, a oni meni plave kovete. Neka ih bude sramota i grihota! – preznojavao se dido od srama i pričao svoju tegobu sam sebi. Tako mu je bilo lakše, odhuknu još jednom na sav glas i priđe našem Alagi…onako skrušeno i reče:
– To je za mene…Ne daju nam rahat ni svoju zemlju da obrađujemo za džabe! Moraš brale porez zemljani platiti ko mriti ili ti nama plave kuferte šalju. – drhtavim rukama je potpisao u Alagin tefter i neprimjetnim i brzim koracima nestao u daljini.
Poslije je na red došao jedan ćek sa novcima.
Ovaj put je naš pismonoša bio još glasniji… Jer treba svi da čujemo, kako su silni novci stigli u selo. Treba da se prepričava dalje.
Priđe mu naš komšija, onako sav sretan i nestrpljivo upita:
– A gdje trebam potpisati dobri moj Alaga? I koliko ima ti para? – gladio je bradu dok se pripremao za potpis svojom žuljevitom rukom. Kad mu je poštar rekao o kojem se iznosu radi i izbrojio mu te silne dinare…on je smješkajući se od uha do uha nastavio prodornim glasom koji je dopirao do svakog prisutnog mještanina:
– Nema niko boljeg sina od mene. Neka ga Bog dragi poživi i čuva. Sjetio se on svoga babe i poslo silne novce a znam da je teškom mukom ih zaradio. – krupnim težačkim prstima uzeo je novac i odvojio jednu novčanicu i stavio Alagi u džep.
– Evo i ti se počasti, kad ima meni, ima i za tebe.
Alaga je bio majstor u svom zanatu, iskusan stari lisac i veselim glasom je govorio:
– Ma nisi trebo, to je moj poso. – a drugom rukom već je gurao novčanicu još dublje u džep da mu ne bi u ovoj gužvi ispala i onako sav zadovoljan pružio ruku svom dobrotvoru i reče:
– Da budeš zdrav i ti i tvoj sin i da ih potrošiš u veselju i rahatluku.
Dalje je nastavio sa čitanjem…Ja sam osluškivala kad ću doći na red…pa opet u meni bojazan…sigurno me se niko nije sjetio…i odjednom začu svoje ime.
Vrcnu se od dragosti, i brzo priđe…Ovaj put mi je lijepi Alaga ispružio tri pisma od jednom.
Brzo sam ih stisnula u ruku, zahvalila mu se od srca i žurnim korakom se udaljila iz mase. Više me nije ništa zanimalo, dok sam odlazila čula sam u daljini neka druga imena koja su vijorila iznad mene, a ja sam znatiželjno gledala u pisma i već ih čitala kroz zatvorenu kovertu.
Do kuće su sva došla na red. Onako zadovoljna smjestila sam se u svoju sobu i ovaj put još jednom na miru i sa srcem ih ponovo čitala i proživljavala.
Poslije sam ih spremila u svoju seharu, da ih brat ne bi pronašao i zezao me sa svojim šalama…a bio je nemoguć kad su u pitanju ljubavi bile. Znao mi je mozak moj ispiti sa svojim dobacivanjima i podbadanjima…Ali nisam ni ja njemu ostajala dužna, vraćala sam istom mjerom i još i više.
Poslije kad god bih imala vremena ja sam se iskradala u svoje odaje i čitala svoje romanse. One su uvijek bile na dohvat ruke, žive, postojane, niko nije mogao jednim bezveznim klikom da ih obezvrijedi, da ih uništi. Ponekad nisam imala vremena da svaki put dočekujem Alagu sa pismima… Tada bih se smjestila u avliju, ko hej da nešto radim a vrat otegnem izvirujući kada će se Rasimovca pomoliti sa bara… Sunce nas obasja kada je ugledamo sa svojim cekerom u kojem je brižno nosila tablete i naša pisma. Jer doktor je dolazio isto utorkom i petkom….Čekala bih je kraj puta a ona bi mi izdaleka mahala šarenim kovertama i govorila bi:” E, nećeš fahrijo jedna dobiti ih, dok nedobijem bar čikuladu!” Ponekad kad imam nešto od slatka, počastim je, nekad skuham kahvu, nekada ledenog soka pripremim. Naravno ona se uvijek šalila sa nama…Prođoše ta lijepa vremena…umrla nam Rasimovca…umro naš Alaga…i zarasle staze kojima su stizale naše sada već uspomene. Kako su ta vremena bila čarobna, spontana, vrijedna…postojana.
To naizgled obično pismo…nije bilo obično. Ono je imalo svoju formu, svoj sadržaj, svoju poruku, svoju istinu, svoju iskrenu ljubav i svoju potrebu da se čuva, da se čita… A danas u svijetu virtualnosti ništa nije sveto…ništa nije vrijedno, ništa nije postojano…niti proživljeno.
Pa koji je vakat ljepši?

Autor:  Ramzija Kanurić-Oraščanin

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net