Recent Posts

Kafe i sarajevskih osam dana

KOLUMNA: kafe sa dragim ljudima i sarajevskih osam dana

KOLUMNA: Kafe sa dragim ljudima i sarajevskih osam dana. Subota jedna ledena i  hladna i osam dana i sredina prvog mjeseca u novoj godine mojih u Sarajevu. Svi bi da se ko nešto mjenjaju ili sam ja samo jedan čovjek koji je pošten samo prema sebi. Vidio sam u tim danima da neki debelo zaziru ili bolje podnose neka naša druženja i džezvu samo u Megapolisu a u gradu ispod Trebevića vole svoja pravila i daju sebe na kašiku. Ili su oni gospodari samo svoje zbilje u Sarajevu i teško je do njih doprijeti.  Volim orginale koji se trudi da takvi i ostanu…

“Situacija u kojoj se nađe samo jedan čovjek, to ti je ona jutarnja nužda, kada umjesto zakona gravitacije stupa na snagu zakon navigacije…” 

Život je svaki dan borba u kojoj nastojimo pobjediti,ali ako izgubimo- ne smijemo tugovati.Svaki dan je novi početak. Ostaviti ono iza sebe što moglo bi da bude da se držimo onog što može biti a to je, cilj bar jedan dan bez stresa- a to traži nove izazove… Sigurno je  jutros u meni neki mali feler. Znam da gledajući šta se u poslednjih sedam- osam dana dešava i počevši od slike iz ledenog Sarajeva pa do malo toplijeg Istanbula nakupilo MI se”toliko dosta za žalosti” za tri nečija života. Ma, proći će.Ponekad nema sledećeg ili još lošijeg dana od nekog predhodnog a nema ni pauze ni druge šanse…

Čovjek sam koji često postaje onaj što o sebi mislim da osim ogromne tolerancije i velikog srca mnogi me zloupotrebe. Imam dovoljno dobar razlog da vjerujem sebi. Ne zato što sam uvijek donosio prave odluke, nego zato što sam preživio neke pogreške. Ako budem stalno i nanovo ponavljao kako neke stvari ne mogu učiniti, vjerovatno je da i ja to neću moći…

Kad je čelična ptica doletjela sa aziske strane Stambola do Butmira i prvi doživljaj – 14 C, bio je osjećaj kako sam živio i sa manjim minusima u zraka ali sam spas tražio isključivo u kapi koja glavu čuva a cipele nisu čizme pa sam se zamislio kako sve predeverati u meni jednom od tri najdraže čaršije u okruženju. Gostoprimstvo i veliki naklon mi je pokazao Mirsad K koji je dugo vremena obnašao državničke poslove na Bosforu… pozitiva koje nije upitna… ali čekala se potvrda da sam sletio i broj telefona onaj moj bh. operatera 062 689… ne mjenjam ali tih koje dočekam kad im padne na pamet da me imaju kao dobitnu kombinaciju u velikom gradu… teško im se javiti ili se boje nekih neplaniranih troškova jer volim popiti topao salep, špricer sa više boze i puno džezvi naše kahve ali ni kamilica u čaju mi nije mrska… očito to košta…

Nekako se najkomotnije osjećam među svojim koštacima ispod Stražice, Golobinje i Ljubišnje i u Importaneu… mislim pa im nisam mrzak i uvjek kažu mi “stalno te gledamo sa mikrofonom u ruci i pitamo se smiješ li hodati po mjestima gdje padaju bombe i neki bolesnici stavljaju na sebe eksploziv ili voze aute prepune dinamita i ubijaju nedužne, policajce, turiste pa čak i običan ubogi nedužni insanski umit”… posao ko posao straha nemam i svi koji su bili u Sarajevu a radimo sličan posao ili imaš srce, puno sreće pa te mimoiđe od onoga sa neba je… zaboljelo me kada smo u isto vrijeme jer je to bilo iskušenje da sam ja bio na tribinama stadiona Bešiktaša u derbi susretu sa Bursom a 10 minuta prije prve eksplozije kada je ubijeno na desetina policajaca i slučajnog svijeta prošao moj “pogled u svijet” moj KENBOY tek tada sam se skamenio i zapitao  šta ima smisla kada smo se nas dva našli na poziciji ljudske drame… jer takav je moj Stambol… kažem ja u Cafe Caffe a gledam tinejdžera Hamzu sina od mog uvaženog ahbaba Alena i mog brata po “krvi” jer ne može sve roditi jedna majka .Mustafa B je vlasnik ovog za mene kultnog objekta u Importaneu, gdje se okuplja fin svijet a meni gotiva… na rukama mog Mustafe je umro moj rahmetli babo Juso u Tašlidži jer ga pokušao spasiti kad mu je ispred njegove kuće došlo teško… uvjek tako, vazda kad se pogledamo i ne želimo o tome da pričamo jer je prije par godina i jedna od poslednjih legendi Pljevalja preselio na onaj bolji svijet- njegov babo Bahrija Brahić…

Suprotno tome, vjerujem da mogu, siguran sam, da ću steći sposobnost da to učinim da ne obaram pogled već da gledam gordo i na Hamzu, mog Kenu, njegovu Aminu, Alena, Mustafu i Aska, čovjeka koji na planeti pravi najbolje kolače od Pešte, Beča pa do Stambola… Ponekad Mi je dovoljan jedan trenutak i da nikada ne  zaboravim život koji živim. Ali lično Mi ponekad nije dovoljan bilo kakav život da uvjek zaboravim jedan trenutak. Izgleda kao da neki ljudi nemaju vremena ni za spavanje ni za odmor a pogotovo za izvršavanje dnevnih obveza. Nisu neki toliko zanimljivi sa svojim stalnim pojavama!!!

Baš kao da mi ih je žao. Prije nego prevare nekoga koga ne vole, pa da prije nego naprave budalu od nekoga kome su sve na svijetu, dobro razmisle .Kako će to biti kad shvate da netko ko ih je volio sada znaju da ih mogu i da mrze. Dakle, što će ljudi koji su se nekima nekad divili sada govoriti samo o sebi. Tek kad onda prevare nekoga koga ne mogu nek paze kad polude! Pazite koga će da birate i stavljate ljude za ulogu žrtve, riješit će se samo sami sebe! 

Meni je to jednostavno glupo. Osoba sam koju vole i kažu Mi “ti nikad nećeš i da možeš dosaditi onima koji te poznaju i na kraj svijeta bićeš sa onima sa kojima smo zajedno išli. Uglavnom dosta o svemu tome… hoću reći da ako imate ljude i ako ih volite, nemojte vjerovati onim drugima. Baš onih meni dragih, briga me šta oni drugi o meni dragim a ja ih poznajem najbolje od svih, i ne morate drugima vjerovati. Čuvajte sebe dok su još dobri ljudi tu uz vas i tu i govorite svaki dan da volite jedni druge najviše od svega. Nećemo se lagati i slično, eto to bi bilo to, od mene VALJDA NIJE PREVISE :))

Hvala, onima u RTVBIH, N1 i nad sve mojim u HRT, nije mene i neće biti me strah a ni kad mi kažu da “sam faca” a nisam ni onda kad kažu da sam “osobujan” nisam ali neobičan i orginalan svakako jesam ali uvijek sa lica mjesta spreman se javiti ispred Sultan-Ahmeta, Taksima, Gezi parka, ispred stadiona, aerodroma Ataturk ili Sabine Gokce, noćnog kluba Reina i bilo gdje teče život i nije me strah i ljepotu i toplinom mog glasa dočarati i kad se raduje i da se strahuje, plače, voli jer je to samo dio mog života i profesije… jednom davno dok je moja rahmetli Imša bila živa vidjela me na malom TV ekranu a njoj srce zaigralo poručila mi “sine i moje djete neki će te voljeti drago te je vidjeti ali ima onih koji će početi mrziti i misli će da si zaradio brdo para”… žena koja me donijela na dunjaluk je uvijek bila u pravu, voljeli ili ne , pričali ili nepričali, ja ne dam da stane protok informacija i nije me i neće biti strah… pare ili nadoknada uloženog rada je u rukama gazda i nekima velika čast a onim drugim na sramotu… moj Hamza i moj Kenane…

Divni je meni moj grad na Bosforu i biti dio solidarnosti i biti dio iste priče i u  Istanbulu i u Londonu i u Parizu ili bilo gdje na Balkanu od Atine preko Beograda da našeg Sarajeva i Pljevalja i mikrofon u ruci ili tastatura na računaru su dio mog života…”

Iz grada ispod Trebevića za portal ibalkan.net Piše: Jusko BOJADŽIĆ

http://iBalkan.net 

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net