Recent Posts

Ručak s okusom krvi iz Halepa

Dok ovo čitate, baš, baš sada, dešava se zločin. Zločin koji može svakog sekunda prerasti u genocid. U sirijskom Halepu hiljade ljudi čeka na egzekuciju od vojnika Bašarovog režima. Ručak..

Evo, tu između predjela i glavnog jela, dok vas topli radijatori uvode u odmor, generali Bašara al-Asada odvajaju dječake i odrasle muškarce i izvode ih u dobro poznatom “nepoznatom pravcu”.

Tim “nepoznatim pravcem” kretali su se muškarci i dječaci u Srebrenici u julu 1995. godine. Tim istim nepoznatim pravcem i dan-danas hiljade ljudi pohodi Potočare. A ljudima su obećali koridor spasa. Ovim u Halepu, baš kao i onim u Srebrenici.

A evo ga i glavno jelo. Baš sjajno, piletina sa šampinjonima. A vi volite tu kombinaciju. Nije ni lagana niti preteška. Potaman. U tom momentu, dok opušteno krckate krilce, bomba iz ruskog Suhoja pogađa onaj istočni džep Halepa, trenutno najnaseljenijeg mjesta na svijetu, koje će za nekoliko sati postati najveća svjetska klanica. Bomba krši kosti dječice i melje meso nevinih malenih, koji, osim smrti i zvuka minobacača, za drugu uspavanku nisu ni saznali. Do ove posljednje, vječne uspavanke. Masakr.

Salata vam se baš nešto i ne sviđa. Mladi kupus. Majku mu, nije mu vrijeme, sigurno je neki genetski modifikovan. Prigovarate kako je trebao da bude kiseli kupus. Zdraviji je. A i sezona mu je. Za to vrijeme Zaid al-Saleh, Bašarov general, mirno poručuje kako se opozicionari moraju “predati ili umrijeti”. Hmmm, baš zanimljivo. Isto to je govorio preko megafona Karadžićev general Ratko Mladić tog sparnog julskog dana u Srebrenici. Dabome da znate kako je ovo “predati se ili umrijeti” eufemizam za “predati se i umrijeti”. Ručak s okusom krvi iz Halepa

Sjećanje na Srebrenicu

Podsjeti vas počesto ono potočarsko mezarje s osam hiljada duša na to. I dok dovršavate ručak, broj od nekoliko desetaka hiljada ljudi na dva kvadratna kilometra rapidno se smanjuje. Broj duša među živima opada. Ne, nema tamo plavih šljemova. Doduše, kao da ih nije bilo ni u Srebrenici. Isto im dođe. Tek pokoji analitičar preko volje besjedi kako je ovo samo “pad jedne enklave”. Da, da, Srebrenica i Žepa. Enklave, ništa više…

Opaaa! Kolač od višanja. Volite taj kolač. Nekako vam je draga ta crvena boja. A sad će i vaš omiljeni kulinarski, pa rijaliti, pa pjevački šou… Toliko sadržaja samo da zaboravite nadrndanog šefa i onu koleginicu tračaru od danas…Ručak..

Lina el-Šami – tako se zove djevojka koja upućuje posljednji pozdrav sebi i svijetu iz Halepa.

“Pedeset hiljada ljudi, koji su se usprotivili diktatoru Asadu, pod prijetnjom su da budu pogubljeni ili bombardovani. Prema navodima aktivista, na područjima koja su zauzele režimske snage i policija ubijeno je više od 180 ljudi. Civili se nalaze na veoma malom području. Spasite Halep, spasite čovječanstvo!”, poručila je Šami.

Da, da, opet fleš… Isto tako je onomad 1992. godine predveče 10. jula, javljajući se radiovezom iz Srebrenice, Nihad – Nino Ćatić molio očajnički da se pomogne Srebrenici. UN, tačnije Holandski bataljon, predao je zaštićenu zonu u ruke zločinca Ratka Mladića. Ninine posljednje riječi bile su: “Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu!”

Ponavljanje historije

Kasnije smo o tome učili iz povijesnih udžbenika. Niko nikada nije pomogao niti je osam hiljada Srebreničana udahnulo život. Nikad više. Isto se dešava dok dovršavate svoj kolač od višanja s Linom i njenih 50.000 sugrađana. Možda neko preživi, pa posvjedoči.

Samo!

Samo čudno je to da nema organizovane državne ni bilo kakve druge inicijative od zemlje u kojoj se desio genocid. Ako iko zna šta je genocid, onda je to Bosna i Hercegovina. Jedni su bili žrtve, a u ime drugih neko je činio genocid. I to od Srebrenice, Omarske, Prijedora, Korićanskih stijena, Tomašice… Niko da urlikne, niko da se oglasi. Niko da svojim krikom dadne do znanja kako našima koji se sramimo u svoje i Božje ime što smo ljudi, a ljudima ne znamo biti.

Dvadeset i jedna godina je trebala da se sve zaboravi, da se sva memorija izbriše, da nestane empatije, dobrote, saosjećajnosti, ljudskosti… Ili je, možda, nikada ni bilo nije. Ili smo se sve ovo vrijeme pretvarali da smo saosjećajni.

Poslije Aušvica – NIKAD VIŠE, Poslije Srebrenice – NIKAD VIŠE… Uto dođe Halep, kad ono – genocid uživo.

U vrijeme ručka. I umjesto da cijela zemlja ustane na noge, zemlja s ožiljkom genocida, po portalima listom podrška “Asadovim herojima i ruskoj avijaciji”. Listom Bošnjaci, Srbi i Hrvati likuju nad “plaćenicima”, koje je “stigla zaslužena kazna”. Ručak…

Združeno sljepilo

Upravo je perverzna ta plebiscitarna združenost u sljepilu pred sirijskim zločinom među Bosancima i Hercegovcima. Nigdje osude, opomene. Ovdašnje žrtve zločina i ljudi u čije je ime počinjen genocid gotovo dogovorno muče i ćute dok se genocid u Siriji dešava.

Negdje se izgubila ljudskost. Nestala između predjela, glavnog jela i deserta. Negdje smo između dva rijalitija postali slijepci i emotivni bogalji, koji ni trunke srama nemaju. Negdje između 8.000 pobijenih Srebreničana i ko zna koliko građana Halepa (p)ostali smo slijepci, robovi navika i svakodnevnog komfora. Prebrzo smo zaboravili prošlost, prebrzo smo otupjeli da bismo se nadali ljudskoj budućnosti.

Hoću da vjerujem kako će Bosna i Hercegovina, moja domovina, koliko danas, zvanično osuditi genocid u Siriji. Ako mi to ne znamo i nećemo, ko će?

Neka nam Bog svima oprosti!

Piše: Dragan Bursać

Izvor: Al Jazeera

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net