Recent Posts

DUŠA NAŠE ČARŠIJE

DUŠA NAŠE ČARŠIJE

On se rodio sa poremećajem uma, slabim tijelom i vidom. Otac i majka su bili isti kao on. Pored svih nedostataka i siromaštva to su bili tihi i vrijedni ljudi. Majka je čistila po kafanama i javnim ustanovama , a otac cijepao drva ljudima. Imali su puno djece i svi su bili kao oni. Živjeli su u staroj kući pod brdom bez struje i vode godinama. DUŠA NAŠE ČARŠIJE

Poslije im je neko napravio novu kuću i uveo struju i vodu, ali to nije znatno promijenilo njihov zivot. Roditelj su mu umrli odavno. Prvo otac pa majka. Kada je umrla, mjesecima ju je tražio po ulicama i dozivao.

On je dvije godine od mene mladji i sjećam ga se iz perioda djetinjstva, odrastanja, mladosti, ratnog i poslijeratnog perioda. Opisat ću ga kakav je danas…

,, Koliko imaš godna ,, ? – pitaju ga oni koji ga izvrgavaju ruglu, oni ,, pametni,,

,, Petnaest ,, , ,, a koliko cura imaš,, – ne daju mu mira.

,, Deset ,, ,, a kada ćeš se ženiti,,

,, Sutra ,, kratko odgovara On.

Dok oni dokoni brišu suze od smijeha On polako odlazi dalje….

Njegov dan započinje vrlo rano, šetnjom , brzim hodom sa psima lutalicama. Krenu od njegove kuće i putem pokupe sve pse lutalice. U tom brzom hodu za njim ide i po deset pasa, jednostavno idu, jedan po jedan izbjegavajući saobraćaj i prateći ga u stopu.

On sa njima priča, daje im hljeb koji nosi pod rukom. Svaki prelazak ulice je po propisu. Pogleda lijevo i desno, dok njegovi pratioci čekaju. Kada on krene, krenu i oni u koloni po jedan. To je prizor vrijedan vjerovanja da u jednom nerazvijenom tijelu i umu ima duše više nego u deset onih koje smatramo normalnim.

Da. Šetnja se nastavlja, prijatelji idu prema rijeci, mostu, prelaze ga , malo zastanu, pogledaju u vodu i krenu dalje. Na putu se često nadju ljudi zlonamjernici koji pogrdno viču iz svojih automobila i tom vikom naljute pse koji počnu ljutito lajati.

Bespotrebno pravljenje buke i prekidanje tišine od strane bijesnih ljudi dovodi nas do pitanja, ko je ko u prirodi…

Ponekad drugari dobiju i lijepu riječ od nekoga, hljeba ili neku marku, sok, kolu koju naš dobri prijatelj mnogo voli. Kada dobije kolu ili je sam kupi, on je malo popije a ostalo prospe pred pse koji to žedno poližu. Hodanje završava povratkom kući ili na spomenik u čarsiji.

Umorni putnici odmaraju ležeći do sljedećeg jutra, do nove šetnje.

On često prolazi pored moje kuće. U mom dvorištu ima jedna višnja koja je pored puta i čije grane prelaze preko ograde pune crvenih plodova. Posmatrala sam ga kako zastane i gleda u višnju. Neće otkinuti ni jednu, samo će stajati i posmatrati.

Jednom sam mu rekla da slobodno ubere višnje i da jede, Poslije nekoliko minuta nagovaranja, uzeo je jednu, samo jednu. Pitala sam ga jesu li ukusne, rekao je da jesu. Uzmi još- rekla sam . Opet je pružio ruku i ubrao još jednu. Još, još, uzmi slobodno, otkini – ponavljala sam.

,, Drugi put,, – rekao je i otišao.

Tog ljeta sam obrala višnju, prvi rod mlade voćke. Poslije nekolio dana On je opet prošao pored moje kuće, zastao, gledao višnju. Pitala sam ga šta gleda, traži.

On je samo rekao ,, Nema više ,,

Nema, obrali smo višnju, napravili sok, hoćeš sok od višnje da pijes, da ti donesem- pitala sam.

,, Neću , nema više ,, -rekao je i otišao.

Od tada svake godine, a ima već 4 godine, ja ostavljam neobrane grane višnje koje prelaze preko ograde na put, ostavljam za njega i on dolazi da ih jede, po jednu, dvije svaki dan.

Višnje se osuše i ljeto prođe, ja ih ne diram a on dolazi i gleda. Ponekad, kada ga vidim , kažem mu , jedi, jedi, to je za tebe. ,, Meni, meni, aha, aha,, s osmijehom djeteta radosno pljesne rukama.

On je zadovoljan sa jednom ili dvije višnje, ali zna da je to samo za njega, zna da mu je dato s ljubavlju i poštovanjem. Njegova velika duša zaslužuje i više od ljudi, bar lijepe riječi i pozdrav dostojan čovjeka.

Prije nekoliko dana je prošao pored moje kuće gledajući u višnju i rekao ,, Nema, zima ,,

Još malo, rekla sam, još malo pa će višnje da se zacrvene, jest ćemo ih…

,, Aha, aha ,, – rekao je otišao..

Jutros me vidio u trgovini, pitala sam ga hoće li da mu kupim kolu.

,, Neću, višnja je lijepa ,, – tiho je rekao i otišao.

Kažu da je mnogo bolestan i da neće možda dugo živjeti. Bojim se da će njegove višnje ostati neobrane, bojim se da će naša čaršija izgubiti i ono malo topline koju joj on daje svojim prisustvom …

Ekskluzivno iz Brčkog za portal ibalkan.net Piše:  Indira Jašarević- Čandić

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net