Recent Posts

KOLUMNA: kafa i Meša na Taksimu

KOLUMNA: Subotom kafa i Meša na Taksimu…

Subotom kafa i Meša na terasi Hotela The Marmara Taksim…

Dan kao pred svaki kraj godine i kao novi novcati početak…

Nekima se vlastita moć krije u toplini njihove duše a oni koji nemaju dobru dušu, nemaju ni tu moć… ili šta bi bilo da nikada nisam nebrojeno puta u njoj pio kafu na terasi Hotela The Marmara Taksim … ili kako bi mogao da zamislim da nikada do sada u nju nisam ušao. Stidio bih se…

PRED NAMA JE NOVA 2017. GODINA SAMO ŠTO NIJE KRENULA A ISKUSTVA JE SVE VIŠE  U NAŠIM MALIM  ŽİVOTIMA-  DA LI ZNAMO I HOĆEMO LI BITI ISKRENI PREMA SEBI KAO I OVE 2016…

ISTANBUL: Subota, a poslednji je mjesec u godini i hoću da se sve sreće ovog dunjaluka sačuvaju nevine i one koji nemaju vlastite sreće i da se niko ne udavi u ova dva stambolska moru…Hotel The Marmara Taksim pored kojeg sam prošao nebrojeno puta i zamišljam da nikada do sada nisam u nju ušao i na njenoj tok čarobnoj terasi popio bezbroj kafa…

Teško mi je danas zaboraviti neke osobe koje su mi dala toliko toga za pamćenje, jer ponekad netko zaželi da izađe iz mog života, osjećajući da bi ušao neko drugi i bolji. Osmjeh mi ne znači uvijek, ako mi sugovornik nije adekvatan i ako nema vlastitu harizmu, težinu i pečat, koju je donio ispred mene dok pijemo jutanju i uvijek dogovorenu kafu na terasi Hotela The Marmara Taksim… Ako sam tada baš sretan, zna se da će se  kafa piti u dvije ili tri džezve ili će se sve produžiti u nedogled do kasno popodne u Istanbulu… Znam da je moj drug iz djetinstva Meša, borac starog kova i da već se u zraku osjeća da je on ne sam dovoljno jak da izdrži udare bosforskog vjetra već i puno toga šta je od djetinstva iz naših Pljevalja, preko ratnih dana ’90 tih kad je bilo toliko opasno i kad mu je bilo teško… Sve je savladao oblikući sebe u iznimnog muzičkog znanca i poznavalaca duhovne muzike sa prostrora Balkana…

KOLUMNA a ona nastane i ponekad, nakon razgovora sa nekim ljudima, osjetim potrebu da prijateljski pomilujem kamen, osmijehnem se drvetu i sa puno poštovanja skinem kapu pred onima do kojih mi je stalo . Kad se ovako posvađam sam sa sobom, ozbiljno razmišljam da pozovem nekada one osobe koji su me znali nekada prosto nasmješiti. Sve me to podsjeti da se izmirimo sami sa sobom. Potrebno je nekada imati ljepotu uma, a ona kako tvrdi Meša, ga vodi kroz vlastiti život, zato i vjerujem u nemoguće svom snagom bića. Nije bitno da li će proći, sat, dan, mjesec ili godina. Znam da će biti onako kako poželim, kako to hoću i mogu. Ja imam strpljenja čekaću. Sve velike stvari se čekaju. Vjerujem da sam u pravu, to mi je dovoljno jer mi kaže  moj Mehmed ili kratko Meša, koji je vazda kako se to kaže kod nas u Pljevljima, znao i umio da skladno “piša uz vjetar”…

Podignut sa neispisanog vlastitog pogleda, čelična ptica- golubica koja ga je dovela u Istanbul iz Sarajeva, priča Meša jer se plaši leta nebestih ptica,  osjetio sam i da traži sebe a nije bio umoran, jer mu se ništa nije strašno desilo, da sam poslije avionskog leta za trideset godina koliko leti raznih svjetskih avio- kompanija i destinacija, priznao da mu je toga baš i previše… “Letim a strah me dok se ne spusti da “bjela golubica” sa Baščaršije. Evo, sam ipak skontao da nemam straha od letenja iznad oblaka i da me ni to neće više opterećivati “,jer sve baca na šalu Meša. Osjećam da sam obnovljen u traženju ljepote u životu i svijetu dok sam preletio preko planina, mora i gradova do Turske iz nama naše jedine domovine BIH.

Priča mi Meša da sve više  sjedi , ali da mu se u usporedbi sa mnom uopće i ne primjeti, jer radi stojeći dok “diriguje” velikim reviskim orkestrom. “Ali  ni malo manje ne uživam u sjećanju dok smo igrali “klikera” u djelu Pavinog polja”, tako se zvao park u kome smo provodili veliki dio naših dječačkih snova…. pitam se zašto  imamo veće kuće a manje familije. Lično mislim da imamo više kompromisa a manje vremena i da imamo više iskustva i znanja a manje nam je razuma. Imamo više medicine a manje zdravlja. Puno pričamo a malo se volimo i puno se mrzimo. Zašto traže od mene sve a ne moraju me ništa pitati:”žele da im više dam, daću im jer više ću imati”

Dignuću glavu visoko , nasmijaću se i u tuzi, suzama prkosno pogledaću gore jer treba se opet vratiti čeličnom pticom putem nebeskih visina sa Bosfora ispod Trebevića i na Ilidžu. Ne trebaju mi riječi, potrebno je vrijeme, odavno znam, jer sam to gradivo ponavljao. Luda glavo, kaže mi, jučer blizak prijatelj “Život postaje ekonomska kategorija ,tako kaže, žive: Ameri, Japanci, Švicarci, Njemci, Skandinavci… ipak, ja nisam, i neću nikada biti neko od tih pobrojanih, jer ja sam ipak samo Balkanac…”

Šta reći osim za mog dragog i dobrog Mešu da je naš pravi umjetnik sa Balkana i nada sve dobar inasan sa kojim sam popio ne samo danas već na desetine džezvi pune ove naše prave doljevuše kahve za ispraćaj u nebeske visine i povratak svojoj Baščaršiji da bi se golubica vratila domu svom…

“Zašto bih baš svom snagom svog bića da osjetim kako se sve to nanovo meni dešava kako to i mogu li nanovo koračati jedinim i jedinstvenim Sarajevom poslije povratka iz grada sa Bosfora… Ljepota života koju ponovo osjećam a evo poželio sam podjeliti je sa onima koji žele osjetiti kako se danas osjećam, jer ja malo je reći da ću aBd i ja naredne hefte preko nebeskog leta u Sarajevo a isto tako u megapolisu koji sam zavolio a ime mu je Istanbul ili Carigrad…

Iz grada Istanbula KOLUMNA za portal iBalkan.net Piše: Jusko BOJADŽIĆ

http://iBalkan.net

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net