Recent Posts

Sandžaklije i Beograd

U plesu sa Vukovima pobjeđuju samo oni koji se sem dragog Allaha, nikoga ne boje. pa šta bude…Morali su da pruže ruku….E, takvi smo mi SANDŽAKLIJE..

sandzaklije-2

Sandžaklije i Beograd

Skoro nam ispriča koleginica moje supruge i moje sestre Svetlana rodom iz Kosova , a živi u Borči u Beogradu o studentskim danima u Sarajevu. Sa druge strane ja sam Beogradski đak od početka…
Moja sestra je sa Svetlanom tj Cecom bila najbolja drugarica. Zajedno su bile na studijama Farmacije i prije rata stanovale u studentskom domu na Bjelavama.

Sestra se je među poslednjima prebacila vojnim avionom kada je izbio rat i studije nastavila i završila u Beogradu. Moja supruga, Halida je među prve u posleratnoj generaciji u Sarajevu završila farmaciju a nakon godinu dana i prva nostrifikovala dilomu u Beogradu…

Priča Svetlana o tim studentskim danima provedenih u Sarajevu…Mantijama koje je donosio moj stari četvrtkom, kada bi bio na liniji Sjenica- Sarajevo i vozio autobus.
Kako su se time radovali…

Priča Svetlana kako nikada u životu i nakon toga nije vidjela toliko gospode i gospođa onako otmenog i nadasve lijepoh ophođenja i lijepih manira kao što je vidjela i doživjela tih godina u Sarajevu…

Prođe me jeza kada pomislim kako su se ĐIKANI sa brda obračunavali sa njegovim žiteljima…

Sjetih se sebe i svojih studentskih dana u Beogradu….I tu je imalo gospoda i tu sam upoznao ljude i živjeo među njima…

Bilo je i bombardovanje… Nato…

Beograđani bi užurbano prelazili preko mostova na Savi i Dunavu…

Nosili bi one svoje majice na kojim je pisalo” I JA SAM NA METI”.

Uvijek mi je to bilo nekako sarkastično pa i licemjerno… u Sarajevu su vrebali snajperi iz neposredne blizine a ovi iz aviona i sa 10000 metara nisu mogli da vide taj natpis na majicama…

I moja Sjenica se je našla na udaru Nato aviona…kao 1944 i 1945…stradao je tada veliki broj ljudi…te 1998 meta je bio aerodrom na Dubinju…od pogodaka čitav grad bi se tresao….

A ..ja …te 1992 napustam svoj opkoljeni grad Sjenicu sa tenkovima oko najvećih uzvišenja i cijevima okrenuti od strane tzv JNA i rezervista prema mom gradu…

Pošo kao osamnaestogodišnjak na studije u glavni nam grad.

A tamo dočeka kao iz snova.

Četnici na autobuskoj stanici sa poznatom ikonografijom.

Sutradan u amfiteatru prozivaju moje ime i prezime…

Čudno im….

Tada sam bio jedini sandzaklija u amfiteatru.

I sve to prođe….

Uzesmo i diplomu…

Bogami bi u šali rekao kada bi prozivali na predavanju da sam Turčin…

Bilo je i smešno.

CRNI HUMOR.

Kada sam uzeo diplomu u amfiteatru kada sam prilazio ZAGRMEO je aplauz da me je pomalo bilo sramota….

To mi je bilo nekako draže od DIPLOME.

Kada sam 2010 godine otišao o svom trošku na specijalizaciju na VMA nije mi ni tada bilo lahko…

Bilo je povuci potegni….Na svaki način hteli su da mi slome volju i da napustim…

ALI, nisu računali na toliku upornost na toliki trud.

Nisu znali u onu našu Sandžačku upornost.

A… JA SAM znao posle mnogih iskušenja …

U plesu sa Vukovima pobjeđuju samo oni koji se sem dragog Allaha, nikoga ne boje. pa šta bude…

Morali su da pruže ruku….

E, takvi smo mi SANDŽAKLIJE…

Ekskluzivno iz Sjenice za portal ibalkan.net Piše:Rubin Roki Fijuljanin

sandzaklije-2

 

 

 

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net