Recent Posts

SENČI I ĆILIM

SENČI I ĆLIIM

j61lk3

Sve se u njihovim životima događalo kao po nekom davno napisanom scenariju koji je pisao neko ko je htio da ih ojača za buduće bitke. Pisac je znao da će im ta snaga trebati i da izvorište te snage neće ležati tako dominantno u njihovim mišićima i fizičkoj konstituciji,već u njihovim glavama, snazi volje i želji da dokažu sebi da mogu samo udruženi i istim udisajima i izdisajima zraka da savladaju svaku nevolju,da preskoče svaku prepreku. A ona je uvijek žurila, imala je mnogo obaveza koje je morala da potrpa u svoj mali dječiji mozak, pa nije ni imala vremena da prepreke i probleme sagleda iz više uglova i pokuša ih zaobići, već je jurišaia na njih. Ako su bile velike, pa ih nije mogla preskočiti, onda bi ih iz petnih žila, uz pomoć brata, svojim sitnim i još ne jakim rukama gurala s puta.

Senči je uvijek htjela i voljela da životne staze kojim ide budu kao dobro pometeni ćilimi koji su pokrivali podove soba za musafire. Takve sobe je imala svaka kuća.Ja se sjećam njene sobe za musafire koja se od našeg djetinjstva, pa do rata koji je progutao sve nije promijenila. Soba je imala dva prozora sa po dva krila prekrivena zelenim platnom da zaštite ćilim od sunca, da čiste boje na ćilimu ne bi izblijedile. Jer je taj ćilim bio pravo bogatstvo, ponos domaćice koji bi kao nevjesta u ruhu unijela pod novi krov. Na jednoj strani sobe se nalazio ormar, isto sa dva krila, a na drugom kauč. Ispred kauča se nalazio mali stolić preko puta koga su bile dvije fotelje. Soba je imala neki poseban, lijep miris i zrak u njoj bio je lagan za disanje. Tu je sobu ona koristila za svoje bijegove od svega stvarnog, opipljivog.

Od svega što je može opeći, dotaći, o što može da se spotakne. Tu je tonula u najdublje pore svoga sićušnog bića, sa srcem kao planina, tražila je odgovore na brojna pitanja, preispitivala je svako rečeno slovo u komunikaciji sa ljudima. Uvijek je brinula šta ako je koju riječ rekla više, pa povrijedila nekoga, ili je prećutala štogod, pa je sagovorniku ostavila prostora za sumnju.Preispitivala je ne samo svoje postupke, riječi već i misli koje su izvor svega, početak one staze za koju je htjela da bude uvijek pometena. Njen karakter i odgoj su bili kao ona metla kojom bi mela taj put. Misli su izvor iz kojeg pijemo snagu za jačanje duha. Jer smo onakvi kakve su nam misli.

Jačala je Senči i ne htijući svoju snagu duha, trenirala je svoj mozak da brzo reaguje na novonastale događaje i situacije. Razvijala je svoj rječnik, ili bar pokušavala da ga razvije. Govor i riječi joj nikada bili jača strana. Misli koje je imala u glavi teško je pretakala u govor. Ili se to meni činilo jer je govorila brzo temperamentno. Možda mi se zbog činilo da malo kaže, jer bi malo vremena posvetila riječima, a više gestikulaciji,smijehu suzama.

Ona je jačala sebe i brata za dane buduće, za glavne uloge u filmu koji je napisao neki baš maštovit scenarista. Moram priznati da joj i na tome zavidim. I ako je drama njen film života ona je u njemu bar uvijek bila glavna uloga.

A šta sam ja u ovom svom filmu? Nisam ni sporedna uloga,već samo statist koji se tu u svom životu pojavi kada to drugi žele, igra u scenama mase, u masi kaže po koju riječ, jer nema hrabrosti da pogleda životu u lice i da uzme život u svoje ruke. Kao neko ko samo diše,a nikako da prodiše…

Piše: Zineta Džafić

divanhana-custom-custom

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net