Recent Posts

Hodžin’ca

Hodžin’ca

Hodžin’ca 1

Moj prvi dan u školi prošao je ispunjen otkrivenjem što je primijenilo cijeli moj životni put. Kada bi na seminaru onomastike profesori nadmeno govorili Nomen est omen, ja sam bjesomučno klimala glavom, žmirkala i odobravala. Sve je počelo upoznavanjem nas, đaka prvaka.

– A kako ti se zove mati? – odjeknu učiteljev glas učionicom.

– Učitelju, mati mi se zove Hodžin’ca.

Učionica prasnu u smijeh.

– Dobro, znamo da ti je babo hodža i mati hodžinica, ali kako joj je ime?

– Pa, Hodžin’ca – opet ja, a u meni poče nešto da gori od stida, poče da odjekuje njezino ime.

„Kako joj je glupo ime, ko se još zove Hodžin’ca“, otimala sam se mislima.

Učitelj se zbunio. Donja usna mu je lagano drhtuljila od pokušaja da sakrije smijeh.

– Emina, posljednji put te pitam: Kako ti se zove mati?

U potpunom bunilu sam buljila u učitelja. Oči su se taman napunile vlagom da zacakle i nadopune cijeli prizor. Mrzila sam učitelja. U mojoj kući se stalno spominju snaha, žena, nena, svekrva, svekar, babo, a komšiluk dovikuje – Hodžince, kako je? Hodžince, može li se? Hodžince, ima li Hodže?

– Odakle si? – upita učitelj.

– Odavde, učitelje, tu mi je kuća kod škole. – prošaptala sam.

– E kad je kod škole, idi po mater.

U dvorištu je mati plijevila cvijetnjak. Moja mati, Hodžin’ca Alić, pomislih. Potrčala sam prema njoj.

– Mama, mama, učitelj galami na mene. – počela sam gorko plakati.

– Šta je bilo, šta plačeš?

– Učitelj, ne vjeruje….

– Šta je, drago dijete, govori?

– On ne vjeruje da se ti zoveš Hodžin’ca.

– Aaaaaaaaaaaaa! – zinu mati.

– Pa, sine moj, nije mamino ime Hodžin’ca, nego Sadeta.

Ukovala sam u nju. Otkud Sadeta. Kakvo je sad to ime.

– Moje ime je Sadeta, a Hodžin’ca me zovu, jer je babo hodža, a ja njegova žena. I šta hoće učitelj?

– On hoće da ti dođeš sad sa mnom. Ja sam rekla da se ti zoveš Hodžin’ca.

– Hahahah, eheej – nasmija se mati. – Sačekaj da se presvučem, sad ću ja.

Kad je izašla ponovo na vrata, obuze me nevjerica. Odjednom je dobila novi lik. Gotovo mi je pozlilo. Uhvatila me je za ruku, a ja sam je istrgla od muke.

„Ko je ova žena?“, – mislila sam. „Moja mama je Hodžin’ca, a ne neka SADETA.“

Mati je ušla u učionicu.

– Selam alejkum, kako ste? – pozdravi mati.

Djeca su ustala, ali sa podsmjehom.

– Je li vam rekla? – uzdahnu učitelj.

– Jeste, eto nisam ni znala da mi ne zna ime. – opet se mati poče smijati.

– Mene svi zovu Hodžin’ca, ali sad zna i treba da zna.

– Dobro, i, kako se mama zove, Emina? – upita učitelj zvaničnim glasom.

– Mama se zove Sadeta Alić.

Kad se nastava završila dostrugala sam patikama do kuće. U kući je otac gledao TV.

– Ooo, đak prvak, kakve to probleme praviš?

Ljutito sam gledala u njega.

– A je l’ znaš kako se babo zove?

– Znam – promrmljala sam.

– Ženo, evo ti dijete došlo iz škole! – podviknu otac.

Mati je izašla iz kupatila u bade mantilu. Imala je bijelo lice, bijele ruke, vrat i noge. Gladila je svoju mokru kosu i lice. Sve je bilo njezino, neke tamo Sadete.

Pukom slučajnošću moja mati je baš moja mati, a mogla je biti nečija druga ili ničija. Moja mati je Sadeta, a mogla je biti Emina, Amela, Ružica, Ana, samo, ne vjerujem da bi mogla biti Hodžin’ca, to je jako rijetko ime, a možda čak i ne postoji. Mogla je imati razna imena i uvijek svoje tijelo koje kupa i oblači i svoje misli i tajne koje nije dužna izreći.

Mati me je uzela u krilo i upoznala se sa mnom.

– Ja sam Sadeta, a ti?

– Ja sam Emina.

Autor-Emina Osmić-Hajdarević

vjernica

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net