Recent Posts

HUBERTOV TRAG

HUBERTOV TRAG

Priča iz nove knjige  u pripremi Hajrudina Lule Mekića

HUBERTOV TRAGUživajući u bašči kafea “Stari grad” i ispijajući kahvu, gledao sam nad rijekom Rajnom popodnevni ples galebova i ljuljuškanje barki, usidrenih uz kamenu obalu, mahinalno prelistah lokalne informativne novine. Udišući prekrasne mirise smreke i šimšira, na vjetru donijete iz okolne šumice, mislio sam na vrijeme koje prolazi za nama, mimo nas, ostavlja nam neizbrisive tragove uspomena na ljude koji nam fale, a kojih više nema.
U tuđini, u sjećanju prošlog vremena, često nam do bola zafale roditelji, rodbina, prijatelji, oni trenutci sreće i ljepote, što su nam davali krila za predstojeće dane.Zapazivši naslov: “Niederdeutsch ist vom Aussterben zumindest bedroht” –“Donjonjemački je u opasnosti od izumiranja” poskočih iznenađen, a zatim sa velikom pažnjom nastavih čitati tekst: “Naš sugradjanin, Hubert Kirštajn (1925-2002) je za života ulagao velike napore za očuvanje “plattdeutsch” jezika koji se govori na sjeveru naše zemlje…”Shvativši sadržaj teksta, od iznenadne radosti sam skoro kriknuo. Sav uzbuđen, gledao sam prisutne goste kafea, kao da sam se htio uvjeriti da li su oni pročitavši novine, shvatili važnost i vrijednost ovog teksta. Pročitavši tekst do kraja, zavrtjeh vrijeme unazad i sjetih se divnog čovjeka Huberta, kog sam igrom slučaja upoznao i koji mi se povjerio da godinama sakuplja i zapisuje riječi donjonjemačkog govora.
” Hajrudine, iako ti u nekim situacijama znaš pomalo biti pesimista, ipak sam se mnogo puta uvjerio koliko se znaš veseliti i tuđoj sreći. Ovu pisanu građu što sam godinama skupljao i čuvao od zaborava, nadam se da ćeš ti kao mlađi, dočekat da ona dobije svoju vrijednost i bude prestavljena mladima kao potvrda njihove tradicije, korijena i postojanja…” Iako je tek posle osam godina od njegove smrti Hubertov trud najzad vrednovan, ja sam bio sretan što je našao mjesta u javnim novinama i sada dostupan onima kojima je i namijenjen.
Kako me je vihor vremena i sudbine dopuhao u Njemačku, a svjestan kolika je gorčina tuđine, “gdje svoga nema i gdje brata nije” u želji da nekako pomognem svim onim nevoljnicima, ratom raseljenim, koji su tu došli da potraže utošište, pridružio sam se dobrovoljnom radu u Humanitarnom udruženju “Karitas” Posle nekoliko dolazaka, tu sam upoznao Luizu, jednu divnu srednjovječnu, elegantnu damu, milog lica. Iako je bila profesorica u Srednjoj školi, volontirajući u tom Udruženju, uspjela je uvesti strožija pravila rada. Kako smo supruga i ja, zbog udaljenosti stana od škole, željeli se preseliti i sinu malo skratiti put, mnogi naši novostečeni prijatelji su se trudili da nam nađu odgovarajuću lokaciju. Najviše se oko toga angažovala gospođa Katrin, sa kojom smo se sprijateljili i koja se maksimalno trudila da nam olakša preseljenje.
Jednog dana, dok se pripremala Manifestacija “Dani stranaca” koja se odrzavala jednom godisnje na Gradskom trgu, prišla mi je gospođa Luiza i upitala me: – Gospodine Mekiću, čula sam da tražite stan?
– Da, – odgovorih.
– Po preporuci gospođe Katrin, koja je puna hvale za Vas, voljna sam Vam iznajmiti stan u svojoj kući. Ako želite, posle sastanka ćemo poći da ga pogledate.
– Naravno, hvala Vam, – sav uzbuđen, potvrdih.
– U mojoj ulici niko ne izdaje stanove, pa ni ja sve do sada, tako da ćete Vi biti prvi stanari u mojoj kući I u cijeloj ulici. Naša ulica je tiha, mirna i tu žive samo stariji ljudi. Ako se odlučite i prihvatite, Vaš će sin tu biti jedino dijete i možda će Vam to malo smetati.
– Ne, to uopšte nije problem. Zašto bi? Naprotiv, mi samo želimo mirno mjesto i našem mališanu što kraći put do škole.
– Škola Vam je na desetak minuta hoda i usput ima vrlo malo saobraćaja.
– Super, to nam baš odgovara, – uskliknuo sam usplahiren, predosjećajući da će mi se stan svidjet isto kao i gazdarica. Kako je Katrin, kao veliki humanista, bila koordinatorka projekta “Dani stranaca” i rukovodilac službe pomoći u Karitasu , žena sa čeličnom energijom i čvrstim karakterom, već bila za govornicom, sačekali smo dok ona završi svoje izlaganje pa da Luiza i ja odemo zajedno do njene kuće.Iz Katrininog razgovora, ponešto sam znao o Luizi i njenom životu. Znao sam da stan izdaje, ne zbog novca, nego zbog samoće, koja joj je, posle muževljeve smrti, postala nesnošljiva. Luiza je imala divnog muža, sa kojim je izgradila karijeru i stvorila veliko bogatstvo. Kako njih dvoje nisu imali djece, dok su bili mladi, muž joj je predlagao da jedno usvoje. No, Luiza, okupirana svojim poslom i zaslijepljena ljubavlju prema mužu, tada nije htjela ni željela da joj neko ili nešto remeti tu sreću.Tek nakon smrti muža, kad su joj se samoća i tišina uvukle u život, Luiza je shvatila koliko je bila zaslijepljena ljubavlju prema mužu i koliko ju je učinila sebičnom. Nakon završenog sastanka, Luiza i ja smo krenuli ka njenoj kući.
Mimoilazeći Opštinu, Evangelističku crkvu i nekadašnju zgradu Suda, stigli smo do Luizine ulice Linden strase – (Ulica lipa) koja je, vjerovatno, dobila naziv po drvoredu raskošnih i mirisnih lipa, zasađenim sa obje strane. Primjetio sam da je malo strma ulica, poduža i sa širokim pješačkim stazama. Desetak kuća u ovoj ulici, bile su izgrađene u specifičnom njemačkom stilu, maštovitih konstrukcija i ličile su jedna na drugu. Svaka kuća je imala velike prozore i balkon, neobično lijepe fasade tamno i svijetlo sivih tonova, sa bogatim stalaktitnim ornamentima i drugim ukrasima. Polahko koračajući, zapazio sam na samoj lijevoj strani ulice, kuću Humanitarnog udruženja Karitas, gdje su stanovale medicinske sestre, njegovateljice i njihovo ostalo pomoćno osoblje.Do njih su živjeli dvoje divnih ljudi, Klaus, Urlike i njihova porodica. Idući prema blagoj uzbrdici, sa desne strane zapazio sam kuću u kojoj je bila smještena ordinacija ljekara opće prakse, a do nje se nalazila velika, lijepo uredjena bašta i dvije odvojene kuće. U jednoj od tih kuća, živjeli su brat i sestra, Alfons i Berta, uposleni kao domari u Gimnaziji, a u drugoj Rikard i Margita, sa svoje dvije kćerke. Ove dvije porodice su bile u srodstvu.Sa lijeve strane ulice, nalazila se i kuća imućnog trgovca Horsta i njegove porodice. Malo niže niz ulicu, sa desne strane uzdizala se prelijepa dvospratna kuća sa metalnom ogradom, brižljivo uređenom okucnicom i velikom terasom, u kojoj je živjela naša gazdarica Luiza.Čim sam ugledao kuću, divnu bašču, cvjetnjak pun rascvetalog cvijeća i malehnu drvenu kućicu tik uz nju, znao sam da je ona kao stvorena za nas i da će nam tu biti ugodno.Kasnije, kad smo se tu doselili, uvidio sam da preko puta Luizine kuće stanuje stariji bračni par, Hubert i Matilda, koji će postati naši veliki prijatelji. Do samog kraja ulice, sa lijeve strane, uzdizala se kuća sa velikim i lijepo uredjenim posjedom, vlasništvo arhitekte Rudolfa i njegove porodice, a preko puta, iz prekrasnog voćnjaka, virile je kuća starog Manfreda i njegovih ukućana. Njega sam često viđao u radnom odijelu sa kačketom na glavi, kako ponešto kopka i voćnjak redovno održava. U jednoj kući su živjele dvije starije dame, slikarka Monika i Katrin, službenica Banke. Na samom kraju ulice živjeli su šnajder Alfred i Štefani sa svojima.
Iako se Luizina ulica nalazila nedaleko od centra grada, tu je vladala nestvarna tišina, koju bi povremeno prekidao zvuk crkvenih zvona gradske crkve. Vlasnici kuća u Luizinoj ulici bili su starosjedioci, pa smo mi po useljenju, tu bili jedini stranci. Kako smo od svih komšija bili srdačno dočekani, imao sam utisak da smo im pravo osvježenje, a posebno naš šestogodišnji sin Dilan. Kako je on bio veseo, živahan dječak i veoma radoznao, odmah je osvojio srca gospode poodmaklih godina i postao njihov ljubimac. Iako je Dilan bio dosta razočaran što tu nije imao drugove za igru i žalio za onima sa kojima se igrao u ulici iz koje smo se iselili, postajući komšijski mezimac, tu se brzo uklopio. Čim je pošao u prvi razred, pronašavši društvo, brzo se navikao na novu sredinu i rado prihvatio sve školske obaveze.
Naša gazdarica Luiza je učinila sve da se u njenoj kući osjećamo ugodno. Bila je divna, osjećajna žena, koja se prema nama ponašala krajnje rodbinski i savakodnevno se trudila da nam boravak u njenoj kući učini prijatnim. Vremenom smo postali bliski kao rod najrođeniji i mnogo vremena provodili zajedno. I pored različite starosne dobi, Dilan i Luiza su se posebno zbližili i sprijateljili i postali nerazdvojni drugari.Ona ga je nerijetko sačekivala iz škole i tada bi zajedno dolazili kući. Čim bi se odmorio i pohvalio nam se dobrim ocjenama, odmah posle ručka, Dilan je išao kod Luize da sa njom radi zadaću. Kako je naš sin bio odličan đak, poslušan i u svemu uljudan, nije nam smetalo što on puno vremena provodi kod Luize i što je malo postao razmažen. Kako smo supruga i ja imali nas dvoje, shvatili smo da je Luizi Dilan postao najveća duhovna terapija, dar sa neba koji joj je popunio prazninu voljenog supruga, samoće i jezive tisane. Mi smo kod Luize bili već odomaćeni kao kod najrrođenijih i najviše ljetnih dana provodili u montažnoj kućici, smještenoj u vrtu, primjećujući da bi joj trebale neke izmjene, predložili smo joj neke naše zamisli. Ona je sa velikim zadovoljstvom prihvatila sve naše predloge vezane za uređenje kuće i bašče, tako da je uz samu kućicu ubrzo dozidana terasa, koja se prostirala do stabala smreke i cvjetnih stabala i sa koje smo zajedno gledali najljepše zalaske sunca.
Komšiju Huberta smo upoznali prvog dana naseg dolaska u novi stan.Dok sam sa mojim prijateljima u kuću unosio pokućanstvo, moja supruga i Luiza u sobe razmještale stvari, a Dilan brižljivo redao svoje igračke, glas komšije Huberta nas je prekinuo.
– Treba li vam pomoć ?- upitao nas je, izvirujući iza zelene ograde.
– Hvala Huberte, tebe smo planirali za montažu namještaja, – odgovorila mu je Luiza, ljubazno mu se osmjehujući.
– Imate li Vi djece sa kojom bih se igrao? – iznenadi nas direktno Dilanovo pitanje komšiji.
– Žao mi je, ovdje ne živi ni jedno dijete. Kod nas samo povremeno dolazi jedan dječak tvojih godina. Zove se Patrik i Manfredov je unuk. Čim ovdje dođe, upoznaću te sa njim i nadam se da ćete postat dobri drugari. Dečko, mislim da si sretan što ovdje nema djevojčica, – šeretski se nasmija Hubert i pokuša Dilana oraspoložit.
– Kad sam ja bio dječak, jedini u selu, bio sam prinuđen da se družim samo sa djevojčicama. One su me u šali i prozvale “Hubi”.Igrajući se sa njima, morao sam prihvatiti njihove igračke, učiti da lutkama šijem odjeću. To mi je kasnije vrjedelo, jer sam naučen da koristim iglu, mogao pomagat ocu u obućarskoj radnji i tako zarađivat džeparac, od kojeg sam u gradu kupovao slatkiše i dijelio ih svojim drugaricama. Kada sam pošao u skolu, išao sam sa djevojčicama iz sela.Kako su djevojčice bile urednije i disciplinovanije od dječaka, one su mi pomagale uradit zadaću i primorale me da na času budem redovno prisutan.
Dilan je gutao svaku Hubertovu riječ i pažljivo ga slušao.
– E, momčino, u mojoj bašči, ima jedna mala prelijepa kućica, opremljena kao obućarska radionica sa potrebnim alatom, istim onim kakvog je imao moj otac.To je moj lični mali muzej, koji me podsjeća na rodno mjesto, roditelje i djetinjstvo .Ako želiš, čim završiš zadaću, u toj se kućici od sada možeš i ti igrati.
– Mogu li tu dovesti i mog druga Patrika kada dođe?
– Naravno da možeš. On je već dolazio i igrao se u toj radionici.
Posmatrajući Huberta, visokog ,mršavog i izrazito vitalnog sedamdesetogodišnjaka, primjetio sam da se iza njegovog šaljivog glasa krije neka teška briga. Kasnije sam od Luize saznao da je njegova žena Matilda skoro nepokretna i da se o njoj on sam brine. Matilda je bila penzionisana slžbenica i poticala iz ugledne, bogate porodice.Kad joj je moždani udar oštetio vitalne funkcije i prikovao za postelju, Hubert je odlučio da je njeguje u njihovovj kući. Iako im je gerrijatrijska njegovateljica svakodnevno dolazila i Hubertu pomagala u mnogim poslovima, ipak je on sam nosio najveći teret oko Matildine njege. Mnogi prijatelji su mu predlagali da suprugu smjesti u Dom za stare, ali on nije htio. Znao je da su tamo ostavljeni samo oni iznemogli ljudi koji čekaju svoj kraj. Matilda je bila njegova dugogodišnja vjerna saputnica i on ju je želio u njihovoj kući njegovati.Matilda je bila krhka, nježna žena, prava stabljika koja se suši. Iako je znala da joj suprug ima posla u bašči i vrtu, često ga je molila:
-Huberte, molim te, ne ostavljaj me samu…
Iako je Hubert bio dosta od mene stariji, pri radu u bašči i vrtu smo se svakodnevno viđali i tako se sprijateljili.
– Iako me ovaj rad oko povrća i cvijeća relaksira i daje nevjerovatnu snagu, ipak se, Hajrudine, trudim da što više budem uz suprugu, da sam njena ruka kad treba dohvatit čašu vode, ili njen korak do prozora, odakle sa žalom posmatra rascvjetalo cvijeće u vrtu. Počesto joj na licu primjetim i suzu…Matilda i ja smo se još iz gimnazijskih dana voljeli i bili skladan par. Iako sam kao srednjoškolac bio odličan đak, ali i dijete sa sela, zato nam Matildini roditelji nisu odobravali vezu. No, ona se na njih nije obazirala i mi smo mnogo vremena provodili zajedno. Išli smo biciklima u duge šetnje i uživali u prekrasnoj okolini. Kad bi kući umijesila kiflice sa sirom ili krofne, Matilda bi mi ih krišom donosila u Internat. Vjenčali smo se čim smo diplomirali i od tada se nismo razdvajali.
Iako je Hubert bio dosta stariji od mene, pri svakodnevnom radu oko povrća i cvijeća, nas dvojica smo se družili.
-Volim, Hajrudine, boraviti u prirodi, jer je tu sva ljepota ovog svijeta. Uživam u svakom procvjetalom cvijetu i svakom povrtnom zametku. Da imam više vremena, duže bih ostajao u vrtu ili bašči. Grabim svaki slobodan trenutak i kad Matilda zaspe i poput dječačića trčim napolje. Dok okopavam ruže, mislim na Matildu i na ovaj prolazni život, koji u mladosti na bezvrjedne stvari i nevažne ljude bezdušno trošimo. Dođe vrijeme kad te tijelo izda i postaneš biljka koja samo vegetira.Moja Matilda je jedna dobra duša, koja je u svojoj nemoći postala ranjiva i nesretna. Evo, vidiš, ovoj ovdje mladici treba nanijet malo đubriva. Za biljku je to osvježenje kao bolesnom i iznemoglom čovjeku infuzija, – savjetujući me, Hubert bi prekidao svoju priču o Matildi.
Naša druženja i razgovori su se pretvarali u beskrajno povjerenje i iskrenu povezanost. Divio sam se Hubertu, njegovom mehkom srcu i trudu oko bolesne supruge. Postao je moj uzor humanosti i istrajnosti.
-Hajrudine, rođen sam po završetku Prvog svjetskog rata, kada se ekonomija borila za neki oporavak. Kako su ratna razaranja bila ogromna, zemlja nam je opustošena, narod izmučen i siromašan.Otac, obućar i majka domaćica nisu imali više djece, sem mene. Kako smo imali kuću sa baščom u kojoj smo sadili raznovrsno povrće, a ja, kao jedino dijete, nisam bio razmažen, roditeljima sam pomagao u svemu. Zato znam puno o uzgoju povrća i voća. Hajrudine, od kako sam u mirovini, mnogo mislim na roditelje i djetinjstvo. Često sam se sjećao donjonjemačkog govora mojih roditelja i svih mještana u selu, ustaljenog na sjeveru zemlje. Iako smo u kući komunicirali na tom lokalnom govoru, zbog daljeg školovanja, roditelji su se trudili da naučim i visokonjemački. Nastavljajući u gradu svoje školovanje, naišao sam na mnoge neprijatnosti. Drugovi su mi se rugali zbog dijalekta i mog seljačkog porijekla i zvali me glupanom. Uvidio sam da se tu donjonjemački govor smatra seljačkim, primitivnim i da se nije poželjno služiti njime. Trpeći uvrede u sebi sam kiptio od bijesa, jer sam taj svoj govor smatrao toplim i lijepim. Kada su se na selima počele fabrike i stambene zgrade izgrađivat i kada su mnogi uposlenici bili ljudi iz grada, pomalo se počeli navikavat na lokalni govor mještana tako da kasnije nije bilo problema. Kako cijelog života nosim u sebi govor mojih roditelja, po sjećanju, počeo sam ga zapisivati, čuvati. Mnogo sam pjesama i proze preveo sa donjonjemačkog i mnoge ih ostavio zapisane. Kao mladog čovjeka, oduževljavao me život u gradu i uživao sam u svim gradskim sadržajima. Međutim, u poznim godinama, svakodnevno misleći na djetinjstvo, na roditelje, na onu ljepotu odrastanja u roditeljskom domu, osjećao sam nevjerovatnu čežnju za prošlošću.Govor, uz koji sam odrastao mi je stalno odzvanjao u uši i postao moja opsesija. Zato sam odlučio da ga sačuvam kako bi ostao kao pisani trag za mnom i moj najveći imetak, namjenjen budućim generacijama. Uvidjevši da donjonjemački govor izumire, da polahko blijedi, trudim se, Hajrudine, da se pod mojim uticajem počne primjenjivat u školama i vrtićima, da se obnovi naš “Platt”, onim ljudima koji rade za očuvanje našeg drevnog jezika.
Zvjeren u Hubertovu zamisao, slušao sam ga bez daha.
Oduševljen njegovom ljubavlju prema rodnom kraju i uspomenama koje je u sebi nosio dugi niz godina, sjetio sam se i ja svoje moje rodne kuće u Bijelom Polju i mog Lima, pored kojeg sam odrastao. Zastidio sam se što su mi svi majčini i babovi nasihati počeli blijedit i postajali tako daleki, što me tuđina i trka za životom udaljila od njih i one sreće rodnog doma, kada smo tu bili na okupu. Prva inspiracija za pisanje, bio mi je, Hubert, taj optimistični starac, koji uprkos velikog tereta natovarenog na leđima, otimajući vrijeme, ostavljao je za sobom pisani trag, onaj koji ne može niko ukrast, niti ga izbrisat.To je bio znak od Svemilosnog Gospodara da i ja ponešto zapišem i sačuvam svoje sjećanje.Ohrabren Hubertovim primjerom, iduće godine sam napisao svoju prvu priču “ Moj sokak od ikindije do akšama” Bilo je to moje sjećanje, ispričano govorom naših majki i sugrađana, a koji sam želio ostaviti budućim generacijama kao najveće bogatstvo. Posle te napisane priče, bio sam sretan i ponosan što sam prvi napisao jednu bjelopoljsku priču, svojevrsnu hroniku, kod čitalaca rado prihvaćenu.Povjerivši mi svoju namjeru za očuvanje zaboravljenog govora, Hubert je u meni probudio nostalgiju koja mi je, ratnim dešavanjima i borbom za opstanak, bila potisnuta i u meni duboko zatrpana tinjala. Počeo sam pisat i u sjećanju vraćat na bjelopoljsku kaldrmu, ulazit u mnoge znane mi kapidžike iza kojih su u raskošnim baščama sjedili naši komšije i prijatelji. No, ipak, iako sam želio pisat, meni je bilo lakše crtat. Često sam iznosio svoj slikarski pribor u bašču i tu na miru crtao. Da me ne bi prekidao u poslu, Hubert bi mi tiho prilazio.
-Pročitao sam negdje da se u islamskom svijetu crtanje portreta, aktova i likova strogo zabranjuje. Ne znam da li je to tačno, Hajrudine?
– Kad sam, kao srednjoškolac, počeo crtati, roditelji su me opomenuli da je crtanje likova u islamskoj religiji strogo zabranjeno. Posebno se zabranjuje crtati lik našeg Poslanika Muhameda s.a.v. s. Objasnili su mi da se u našoj religiji najčešće prakticiraju izrade kaligrafija u kojima preovladavaju cvjetni ornamenti bez likova. Kako sam postao akvarelista, sa povremenim grafičkim crtežima, nisam ni bio zainteresovan da crtam likove. Prvi lik sam nacrtao u Luizinoj bašči….Najčešće sam crtao stare kuće,ulice i bašče iz mog rodnog mjesta.Danas, mnogi tumače da u Kur’anu nigdje ne piše da je crtanje likova zabranjeno. No, to ipak zavisi od tumačenja vjerskih učenjaka, koji se, često, u mnogo čemu ne slažu.
-Možda se, Hajrudine, ta vaša zabrana odnosila samo na kreairanje likova, na kiparstvo?, – primjetio je Hubert.
– Huberte, pročitao sam u jednom hadisu da se zabrana odnosi samo na one kipove koji su predmet praznoverja i idolopoklonstva, kojima se pripisuje duhovna moć, pa sam mišljenja, da su, slike i sklupture, koje ne služe u te svhe, ipak dozvoljene.
– Moja Matilda je bila evangelistkinja, tako da znam da u protestanskim crkvama nema ni kipova, ni ikona, relikvija ili nekih drugih vjerskih predmeta . Ne znam da li znaš da je njihov krst bez Isusovog lika ? Protestanske crkve su skromnije i manje okićene od katoličkih i u njihovom bogoslužjenju se uglavnom stavlja naglasak na propovijed i muziku, a javnih pokaza religije izvan crkvenih prostora, gotovo da i nema. Koliko znam, katolicima je takođe zabranjeno da se klanjaju kipovima i da od njih traže oproštaj ili ispunjenje svojih želja.U Baruhovoj knjizi, jednoj od knjiga Biblije i Staroga zavjeta (Baruh 6,15) piše: “Kao što posuda kojom se čovjek služi postaje beskorisna kada se razbije, tako je i s njihovim bogovima koji su postavljeni u hramovima.”No, iako se ne slažemo sa nečijom religijom, ipak je moramo poštovati i ne smijemo je osuđivati. Ja sam, Hajrudine, čitao vjerske knjige mnogih religija, pa i vaš Kur’an.Smatram da je tu pokazan ispravan put , poruka cijelom čovječanstvu bez obzira na rasu, boju, mjesto i vrijeme.
-Da, jeste, Huberte. Kur’an je naš duhovni kompas, koji nas upućuje na ispravne puteve, toleranciju, humanost, bogobojaznost. U njemu stoji da je najvažnije pokajanje-tevba, voljni povratak Bogu, prije negoli čovjeku dođe smrt.To smo učili u mom rodnom mjestu u mektebu, našoj vjerskoj ustanovi, gdje nam je mualim govorio: “Čak se i nevjernik, u poslednjim trenucima života, može u tevbi okrenuti vjeri„doći na tobe“ i tako od Boga tražeći oprost za svoje grijehe učinjene namjerno ili omaškom, zaslužiti Džennet-raj”Ta mi je tevba, Huberte, ostala duboko urezana u sjećanju i često, uplašen od grijeha, zamolim se Bogu dž.š da mi ih oprosti.Kako sam odrastao u komunističkoj zemlji u kojoj je ateizam bio sastavni dio državne politike, bilo nam je teško prakticirati vjeru. No, iako nas je u kući bilo osmoro djece, kojima su, otac trgovac i majka domaćica, sa teškom mukom obezbeđivali minimum egzistencije, ipak su nastojali da u temelje našeg odrastanja uliju čvrstu islamsku vjeru.Za naše vjersko obrazovanje, najviše je zaslužna naša majka hadži Vasvija hanuma Idrizović-Mekić, koja je imala znanja da nam tumači Kur’anske odredbe i svakodnevnim namazima nam pokaže vjerske dužnosti. Još kao djevojka znala je da čita i piše staro osmanlijsko pismo, naučeno u mektebu Hadžidanuše-čaršijske dzamije i Harem dzamije, nedaleko udaljene od njihove porodične kuće.Od majke sam naslijedio Kur’an i nekoliko starih školskih knjiga iz tog vremena, koje su pisane na turskom ((Osmančica ili osmanski turski) od kojih su dvije : Tefsir al-Tabari-udžbenik štampan 1325.hidz.god. -1904.god.i Tefsir štampan 1359.hidz.god.-1938.god. iz mekteba bjelopoljske Harem dzamije. .Tefsir, kao nauka koja se bavi izucavanjem Kur’ana jedan od najvažnijih pravca u tumačenju Kur’ana u kojem je očuvan poseban stil sa velikim fondom riječi . On podrazumjeva tumačenje Kur’ana tradicijom, tj. onim što je prenešeno od prvih generacija muslimana: Kur’anom, hadisima i rječima. Kako se u našoj kući govorilo sandžačkim dijalektom, koji mi je ostao duboko urezan u sjećanje i dušu, razumio sam Hubertovu veliku želju i namjeru da sačuva od zaborava govor djetinjstva.Pohađao sam uporedo i Osmogodišnju školu i mekteb -islamsku školu u kojoj sam dopunjavao islamsko znanje .Moram priznati da me je uporedno pohađanje mekteba i škole pomalo zbunjivalo, jer smo u školi učuli da je čovjek postao od majmuna i ne treba vjerovati da postoji Bog, a u mektebu da smo svi stvoreni od jedinog Boga dž.š.No, ja sam kao mali, najviše vjerovao riječima svoje majke, kada nam je govorila: “Milostivi Gospodar nas uči da je On uvijek uz nas i s nama, sve dok smo mi na Njegovom putu. “ i ni jedan učitelj u školi nije mi mogao pobit to uvjerenje. Iako smo morali slušat predavanje učitelja, naslućivali smo da I oni nisu bili sigurni u ono što pričaju. Uvjereni u roditeljske price kod kuće, mi učenici smo ponekad zbunjivali svoje učitelje pitanjem:
-Zasto danas oni majmuni, koji borave u zološkim vrtovima i cirkusima, odbijaju da postanu ljudi?
Mekteb, gradske dzamije u Gornjoj mahali, mije pohađalo puno djece, možda svega nekoliko dječaka i djevojčica. No, svi mi smo bili uljudni i primjerni, tako da smo sve obaveze obavljali sa zadovoljstvom.Iako je bilo komunističko vrijeme i ne baš popularno prakticiranje vjere, ipak se za vjerske praznike u gradu osjećala svečana atmosfera i obilježavali se bajrami i božići.U Bijelom Polju su se ranije nalazile tri džamije i dvije pravoslavne crkve: Petrova ( Svetog Petra i Pavla) posvećena svetom Apostolu Petru. Nju je sazidao Stjepan Miroslav, Knez Humski, Sin Zavidin. U njoj je napisano Miroslavljevo jevandjelje koje je pod zaštitom UNESKO-a .Crkva se nalazi u Gornjoj mahali na uzvišenju iznad rijeke Lješnice .Ovaj vjerski objekat je 60-70 godina je bio prepušten propadanju, pa je zahvaljujući uzoritim starogradskim pravoslavnim porodicama uspio opstati. Na Petrovdanu, tj dvanestog jula, tu su se održavali vašari koji su okupljali veliki broj ljudi, koji su se veselili cijelog dana. Tu su se prodavale razne đakonije: hrana, piće, voće, bomboni i ostali slatkiši. Crkva Sv.Nikole se nalazi u drugom dijelu grada, na desnoj obali rijeke Lim, u naselju Nikoljac, gdje je smještena kapela i veliko gradsko pravoslavno groblje.Dvije najstarije džamije su se nalazile u jezgru čarsije. Džamija Hadžidanuša se nalazila u samom centru, a porušena je prilikom bombardovanju grada u Drugom svjetskom ratu. Druga, najveća gradska, Harem dzamija, porušena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Preostala je samo treća džamija koja se nalazi u Gornjoj mahali .Iako oronula, ta džamija je bila jedini islamski objekat u funkciji. No, vrijedni džematlije su je ipak rekonstruisale i dotjerale njena minareta, krov i unutrašnjost. Ne znajući i ne poštujući prvobitni izgled džamije, dodavanjem raznih novina, rekonstrukcije su joj pomalo gubile autentičnost i historijsku vrijednost.Jedno udubljene u zidu (veličine 90 x 40 cm), smješteno iznad ulaznih džamijskih vrata, gdje se vjerovatno Nalazio ” tarih ” natpis isklesan u kamenu, na kojem su bili podaci ko ju je i kada sagradio, a koja je bila uklonjena, oduvijek je privlačilo moju pažnju. Iako, ovo prazno udubljenje mnogima nije značilo ništa. meni se činilo nekako tužno i prazno, pa sam na bakarnoj foliji napravio levhu – gravuru ajeta ” Bismillahir-Rahmanir-Rahim”(U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog) i postavio je na tom mjestu. Bio sam tako sretan što sam uspješno realizovao svoju zamisao sa opitnom izradom na bakarnoj foliji. Euzubismila je ajet sa kojim pčcinje svaka sura, osim devete (sura Et-Tevbe.) Bismilla je Allahova, dž.š., milost, zaštita i blagoslov podaren vjernicima. Na moje veliko zadovoljstvo, ova gravura još uvijek stoji iznad ulaznih vrata gradske dzamije.
U bjelopoljskoj čaršiji su se nekada, nalazili najstariji objekti orijentalne arhitekture: zanatske radnje, džamije, mektebi , česme i dućani poznatih i vrijednih zanatlija kako muslimana, tako i pravoslavaca, kao što su: krojači, bojadžije, džamdžije (staklari) kovači, sajdžije,obućari, grnčari , aščije, pekari, berberi, abadžije (trgovac tekstilnom robom) i dr. Bjelopoljski kraj oduvijek je bio poznat i po tradicionalnom razvijenom stočarstvu i poljoprivredi, pa je tako i ponuda poljoprivrednih proizvoda, pazarnim danima bila bogata i raznovrsna. U Gornjoj mahali se nalazilo i najstarije muslimansko gradsko mezarje (Dervovsko mezarje) korišteno do 1913. godine. Mezarje je uklonjeno, ali je sačuvan nišan od bijelog kamena koji osim istorijske, ima i izuzetnu umjetničku vrijednost. Na tom mjestu, sedamdesetih godina , napravljeno je dječje igralište, a nešto kasnije, zgrada Bjelopoljskog Privrednog suda. Nedaleko od mezarja nalazila se i Ruždija(niža gimnazija) podignuta izmedu 1879.god i 1905. .godine. To je škola, koju su pohadjali i muslimani i pravoslavni i do dana današnjeg ostala najljepši objekat orijentalne arhitekture u gradu, smješten na prekrasnom uzvišenju iznad Lima, Bjelopoljska Ruždija je prestala sa radom 1912.godine.U toj istoj zgradi 1926.godine, otvorena je Niža realna gimnazija ,a tek kasnije, pedesetih godina prošlog vijeka,otvoreno je prvo Zabavište(dječje obdanište ) gdje sam i ja sa ostalom djecom iz grada,1957/58 godine boravio. To Zabavište je zatvoreno 1958.godine, tako da smo mi tu bili zadnja generacija. Od tada ovaj objekat je ustupljen Zavičajnom muzeju .Kako se grad industrijski razvijao, počela su se otvarat preduzeća tekstilne, metalne prehrambene i obucćarske proizvodnje. Izgrađeni su brojni stambeni, kulturni i poslovni objekti pa je standard građana svakim danom bivao sve bolji. Stalno zaposlenje, radnicima je omogućavalo da pristojno žive, da se besplatno liječe, školuju djecu, da dobiju fabrički stan ili kredit za izgradnju kuće, auta. Nije bilo velikih socijalnih razlika, ni prekomjernog bogatstva, stečenog preko noći. Mi, omladinci smo tada u svemu bili aktivni. Prema mogućnosti, trudili smo se da pratimo svjetsku modu, slušali smo zabavnu i rok muziku , išli u disko klubove, organizirali igranke i razna praznična druženja. Bili smo članovi likovne,dramske, literarne i muzičke sekcije , ljeti na crnogorskom primorju kampovali, odlazili na radne akcije. Tako smo upoznavali mnoge gradove širom Jugoslavije- naše države i sklapali brojna prijateljstva . Iako različitih vjera i ubjeđenja, naše druženje je bilo zajedničko uživanje u mladosti i sreći, našem najvećem bogatstvu. Zato sam ja ponosan na svoju čaršiju koja je i dan danas simbol multikulturalnosti, multietičnosti , gdje vladaju poštovanje i tolerancija. To je bio i ostao najljepši, najsretniji period mog djetinjstva i mog odrastanja. Dok sam ovo sve opisivao, malo iznenađen ovom mojom besjedom i opisom djetinjstva, Hubert me je sa najvećom pažnjom slušao.Dodao sam i da sam sretan što sam u tuđini sreo njega i što imam sa kim osvježiti sjećanje i uspomene.
Nastavljajući svoju priču o našem dolasku u Njemačku, nešto me u grlu oštro zagolicalo, kad se sjetih dana kada smo sa malo nabacanih stvari, sa trogodišnjim sinom krenuli na neizvjestan put. Dok sam u autobus unosio malu putnu torbu, iza sebe začuh poznat mi ženski glas:
-Brate, sretan ti put!
Okrenuvši se susretoh, od suza malo vlažne Hatidžine oči, Ciganke koja je svojim šarmom davala čar bjelopoljskoj čaršiji i na njenoj kaldrmi ostavila vragolasti trag. Kad je autobus kretao, dok mi je mahala, dugo sam gledao u raskošne boje njene haljine, u one halhale koje su joj na uspravljenoj ruci zvjeckale. Dok smo se udaljavali iz Bijelog Polja, moja supruga je tiho jecala, a sinčić se pitao zašto ga odvajamo od njegove sobe, igračaka i krevetića .Tada nismo znali da ćemo u tuđini sviti novo gnijezdo i da ćemo kasnije, u zavičaj dolaziti kao stranci. Ispred nas, u autobusu je sjedila samohrana majka, koja je iz Bosne pobjegla sa svoje troje maloljetne djece. Žena, koja više nije imala ni dom,ni domovinu,ni muža zaštitnika, tješila je moju suprugu:
-Ne plači … Trebamo biti sretni što spašavamo djecu. Nek su nam živa i zdrava.
Putujući, mislio sam o snazi i saburu ove hrabre žene. U ovom savjetu nam je pokazala da ništa spram insanskog života nije važno, da je sabur jedini ispravan odgovor na sva Božja iskušenja i htjenja. Naslonjene glavu na prozorsko staklo autobusa, primjetih pred sobom prodavnicu sa iskrivljenom i izblijedelom reklamom, sa natpisom “Bijela tehnika” čiji je izlog bio pretrpan nasloženim drvima za zimu i nekim starim namještajem. Malo niže bila je prodavnica sa natpisom”Mini market” u čijem su se izlogu nalazile dvije tegle džema, nekoliko kutija keksa i jedna drvena gajba sa uvehlim povrćem. Ispred izloga je čučala žena i nudila cigarete, pored nje su stajali ljudi koji su uz glasnu muziku koja je dopirala iz prodavnice, iz flaša pili pivo, a do njih su šetali momci koji su švercovali devize. Kad autobus krenu, ja se trgoh ,kao iz nekog sna, dok su se ,na prozorskom staklu ,smjenjivale slike kao na filmskom platnu ,na kojem se, dok sam razmisljao o budućnosti, istovremeno smjenjivala sjećanja na djetinjstvo i mladost,koja bi zatreperela spokojem , mirom i ljepotom u onom skrivenom dijelu mene.
Tražeći sličnost sa bjelopoljskom čaršijom, zamalo zaplakah za onim što za nama ostade, za uspomenama koje odnijesmo u jedinom koferu .Pomislih da li ću tamo negdje u tuđem svijetu, tražiti Karahmetovića sokak, iščekivati škripu nakrivljenih kapidžika i iščekivati svjetla kandilja sa džamije… Da li će mi tamo nekon potapšati rame i radosno uzviknuti: “ Hajmo na kafu” ? Hoću li tamo nekom “prišiti” novi nadimak naših bjelopoljskih komšija?
Kasnije, u Njemačkoj, naše komšije, Alfred i Stefani dobiše nadimke : Alfred po Miću Matijaševiću, bjelopoljskom šnajderu, a Stefani Zora po njegovoj supruzi.Alfons i Berta su nas podsjećali na brata i sestru Iljaza i Fehu Nuhodžić, koji su živjeli u jednoj kući sa baštom u kojoj se nalazilo veliko stablo kruške begovače .Komšija Klaus je dobio ime Rajko po grnčaru Rajku Trajkoviću koji je izrađivao raznu grnčariju za domaćinstvo.Komšija Manfred, vrijedni baštovan, sina nam je podsjećao na njegovog tetka Bara ( Abaz Karahmetović),kojeg je volio i od milošte ga zvao”Baba Baro”.
Tako smo mi, dajući nadimke ljudima koji su nam ličili na poznanike i komšije, u nama gušili neodoljivu čežnju za rodnim krajem. I Hubertove kadifice su nas podsjećale na mirisne bjelopoljske čičekluke, ispunjavale nam prazninu doma i ljepotu naše čaršije. Pomireni sa sudbinom da nam u Njemačkoj bude novi dom, nastojali smo se uklopit i pokupit parčiće naših rasturenih života. Hubert nam je svojim optimizmom pokazivao kako se trba nosit sa natovarenim teretom i da je spram zdravlja, sve ostalo nebitno.Kad bi ga ranim jutrom spazio kako u bašči oko cvijeća ponešto kopka, divio sam se njegovoj snazi i volji da sve bude na svom mjestu, svaki listić pokupljen, svaki žbun podrezan. Kako je svaki njegov dan bio do zadnje minute ispogramiran,on je posle obavljenog posla u cvjetnjaku, odlazio u montažnu kućicu, gdje mu je bio obućarski pribor, da možda tu malo pošuti i prisjeti se oca obućara i svog djetinjstva. Obično bi, posle ispijene kahve i pročitavši novine, otkidao neki raskošan cvijet da ga ponese supruzi Matildi. Usput bi ubrao i svježeg povrća od kojeg je spremao ukusna jela za njih dvoje.Njegova bašča je bila uredna i jednako lijepa u svim godišnjim dobima, tako da smo uživali gledajući u taj raskoš divnih cvjetova, na kojima su zujale pčele, cvrkutale ptice.Činilo mi se da je svaki Hubertov dan isti i da se ne razlikuje jedan od drugog, sve do jednog dana…Bila je godina 2002. kada sam pri polasku na posao u drugu smjenu, u blizini začuo prodornu sirenu bolničkih kola. Nešto kasnije, gazdarica Luiza, sva zadihana pozvonila nam je na ulazna vrata.
-Dok je radio u bašti, Hubertu je pozlilo. Zvala sam hitnu…- reče nam drhtavim glasom.
Stajao sam kao ukopan i nijemo je gledao kako zamiče ka Hubertovoj kući kod Matilde… Koraknuvši na terasu, kroz prozor na nosilima ugledah beživotno Hubertovo tijelo. Činilo mi se kao da mi iznose nekog najrođenijeg i imao sam želju da zaplačem.Iste te večeri, prebacili su Matildu u bolnicu, gdje je ona od tuge za voljenim suprugom izdahnula. Otišli su na put bez povratka u istom danu, zajedno, tiho, onako kako su željeli. Za njima je ostala da miriše Ulica lipa, po njoj prosuta naša tuga i utopljena u šuštanje zlatnožutih kadifica, pustoš Huberove bašče i tišina zatvorenih kanata na prozorima njihove kuće.Zato sam se i obradovao ovom tekstu u novinama gdje je Hubertov trag tek posle osam godina šutnje, oživio i dobio zasluženo mjesto. Napor tog divnog čovjeka nije bio uzaludan, već je najzad urodio plodom. Prepoznavši vrijednost njegovog rukopisa, ljudi su ga prihvatili kao neprocjenjivo blago.
Završavajući čitanje novinskog članka o Hubertu, činilo mi se da sam sa slikarskim priborom ponovo u Luizinoj bašči među raznobojnim hrizantemama, kojima je Hubert doturao gnojivo i tepao im kao razigranim djevojčicama, da Matilda, iščekujući svježe ubran cvijet, sa bolesničke postelje viri kroz prozor, da Dilan na biciklu okreće novi krug oko kuće , a moja supruga sa Luizom na kamenoj terasi, pije jutarnju kahvu… Huberta, Matilde i Luize danas nema, ali je sjećanje na te divne ljude kod mene još uvijek svježe. Dok sam odlazio iz kafea, učinilo mi se da u daljini vidim Huberta kako mi iz šume radosno maše. Kad sam ponovo pogledao nije ga bilo. Iza njega, sve do šume bijelile su se rasute bilješke i ostale tamo da stoje u vremenu kao neizbrisivi Hubertov trag…
Ekskluzivno za portal ibalkan.net Piše : Hajrudin Lule Mekić
HUBERTOV TRAG

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net