Recent Posts

U GRANAMA BJELOŠLJIVE

U GRANAMA BJELOŠLJIVE 1

U GRANAMA BJELOŠLJIVE

Prevrćući se i znojeći u dušeku, cijele te noći, Nurka ne sklopi oči, najzad ustade, na prstima hodajući primače se prozoru i širom otvori kanate. Kad se škripa zahrđalih baglama prodorno prolomi tišinom, susrete je svježina noći, zavuče joj se u njedra, ohladi vrela prsa, osuši joj kapljice znoja. Stidljivo provirujući iz žbunastog lišća, iz mrkle noći joj se ukazaše, žute, mahljive, tek uzrele bjelošljive. Začuvši hor cvrčaka sa izvedbom najnovije melodije noći, Nurka se nasloni na proške i zaplaka.
 
 
– Nurkaaa, ja sam, – iz razgrnutog lišća poleglih grana bjelošljive, izroni Zenova glava. Nurka streknu, povlačeći se nazad iza zara, prestravljena pogleda u usnulu sestru.
 
– Otkud ti? Kuku, da te ko ne vidi! Šššš, polahko! Čučni tu u cvijeće. Teško mene, ako te babo il Maho opazu, zaklali bi nas obadvoje, – jedva mu uspije šapnut. Noge joj se od straha oduzeše i sva obamrla klonu na proške.
 
– Ja došo za tebe, da te vodim… – šapnu joj Zeno, puhajući joj iz usta paru pravo u dušnik.
 
Nurka je udahnu, uvuče duboko u pluća, proturajuć ruke napolje, napipa mu kosu, prstima promrsi guste vlasi …
Pod prozorom, Zeno zatvorenih očiju, prestao dihat. Nimalo ne strjepeći od puške Nurkinog baba, u mutvak okačene na gotovs, prepuštao se milini i slatkom dahu. Pružajući ruke, pipajući i provlačeći ih između proški, ovi joj ih oko uzdrhtalog vrata. Naslonjene glave na prozor, osjećajući potočić ledenih graški znoja, klateći se na postavljenom kamenu ispod nogu, on joj jedva izgovori:
 
– Nurkaaa! Nurka, hajdemo!
 
– Zeno, ne mogu, ne smijem … Šta ću kukavica, rod ne mogu tek tako da pregorim? Majka danas izvadila prsa, nakastila da me kune mlijekom i najtežim kletvama. Zakleh joj se u Maha, na Musaf, krenut ću s njima za Tursku, čim nam vasika stigne. Adžovi nam juče otpratiše, daidže će sutra, a mi za koji dan.
 
– A, ja, a mi, Nurka? Šta ćemo mi? Zaklela si se i mene, rekla si da nećeš drugog. Je l’ ono bilo izistine, ili si lagala?
 
– Izistine, svega mi, drugog neću ni moji komati, ameni kadar. Jemin sam Bogu dala, da ću tamo u Tursko bit useđelica, zadovijek.
 
Zeno, nema mi druge, moram krenut s njima. Kad bih ostala, ovdje bi bilo krvi do koljena. Znaš kake su ćotije moj babo, Maho i svi mi bratučedi. Juče su mi se po kolko puta naminjivali, zaklinjući se u sve Božje kletve da će nas, ako se uzmemo, obadvoje iskasapit.
 
– Sakrićemo se kod moje tetke u Priboj, ne mogu nas tamo naj.
 
– Od mog baba nema bježanja ni na kraj Mašika. Zeno, bolje ti je, idi i zaboravi me. Ima ovuda još dobrija đevojaka, proberi koja je najbolja.
 
– Neću ni jednu, sem tebe, nikad, nikad, dok diham … Nurka , Nurka, rano moja …!
 
Djevojačke suze kapnuše s prozora i okvasiše mu grguravu kosu. Vreli točurak se sli niz Zenovo čelo i zapeca mu uplakane oči. Dok je sagnute glave, u oznojenoj ruci stezao Nurkin raspleteni kujruk, jecaj mu se miješao s mirisom bjelošljiva, kadifa i božura.
 
– Nurkaaa…
 
– Šuti, Zeno, šuti …
 
– Nurka, plačes li to? Hajmo sad … Bez tebe odavle živ ne mrdam, – slobodnom rukom, Zeno obrisa suzu, drugu ne stiže, zaustavi mu se u gusti brk, zagolica ga.
 
– Na ti ovo, čuvaj ga, ako hoj, – kroz prozor mu doturi upletnjak sa đinđuhom.
 
– Neću, šta će mi uzica, tebe hoću.
 
Protežući se na prstima, Zeno joj rukama dotače vrelo čelo, direktno joj puhajući u usta, pokrenu joj u tijelu vrelu struju, zali je šerbetom i slatkim sokom zrelih bjelošljiva… Raširenih ruku, okrenuta k njemu, ona mu kroz hladne šipke uplete prste, pritisnu ih na prsa … Sa vrhova sastavljenih prstiju, obojma im procuri med, stopi se u jedan damar, zapulsira u istom ritmu.
 
Pretačući jedno drugom čežnju i želju, zaustavljajući disanje, oživljavali su tišinu noći. Pod okriljem tame, cvčci završiše svoju pjesmu, sa bjelošljive kapnu rosa, mjesec se zakloni iza šume …
 
– Zeno, bježi, idi! Strah me, sinoć snih kako nam doniješe vasika iz Turske, iz koje kapaše ko katran gusta i crna krv. Bašča i kuća nam bijahu pune puncate orahovih koruba, a iz njih po avliji se prohmiljeli crvi. Brižim, neće bit na dobro, jer znam da majka, čim pomene orahe, rekne: “U san se ne snili”
 
– Budalo, ne veži te bapske dokolice, no haj izađi da idemo mojoj kući, – osmjehujući se, Zeno joj poljubi hladne prste.
 
– Nurka, šta činiš tu na pendžer? – sanjljivi sestrin glas ih trgnu iz slatkog zanosa.
 
Zbunjen, istrgnuvši Nurkine ruke, Zeno udari glavom u kanate, okliznu se na bokor božura, skotrlja na travu, licem se nabode na ježa, zastenja …
– Maho, vider, ko je to tamo?- noć pronese babov glas.
 
– Zenooo!!! Bježi!!! – kroz tamu se prolomi Nurkin krik.
 
Puška puče … Kanati se sami preklopiše, noć jeknu, tmina pobježe, tišina streknu, mjesec se sakri u lišću.
 
Kad crveni potočić zali poleglu travu, iz još tople šake iskliznu mavi uplatnjak sa staklastim đinđuhom …
 
U osvit zore, na najdebljoj grani bjelošljive, kao u bešici, njihalo se zavezano uže. Na travi se bijelila sfujana šamija. Sa raspletenom zlatastom kosom, igralo se jutarnje sunce …
 
Autor: Šefka Begović-Ličina
U GRANAMA BJELOŠLJIVE

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net