Recent Posts

Đurumlija

Đurumlija

Đurumlija

Kada dođe avaz da Ibrahim đurumlija nakon desetogodišnjeg ratovanja po Crnom Moru dolazi kući, u Ribariću se okupi staro i mlado da ga dočeka. Godinama od njega nije bivalo ni traga ni glasa. Njegova hanuma Esma se već pretvorila u kost i kožu ali nadu nije ni na jedan dakik gubila. Sin mu Smail, sada već dvanaestogodišnji komad zlata, je i zaboravio kako mu babo izgleda. No, svi sem njega su dobro pamtili Ibrahima, i to kao plahog momka nevjerovatne snage i plahnoga stasa. Kao takav su zamišljali i da će im se sad pojaviti, na nekom gizdavom konju i uspravnoga čela, ponosan i neustrašiv, kakav je uvijek bio.

Međutim, Ibrahim niotkud izbi, kao nekakav duh. Ličio je na sve osim na onog Ibrahima iz mlađih dana – poguren je hramljao užurbano, bez jedne ruke do iznad lakta, sa bezbroj ožiljaka na licu i jednim poluzatvorenim okom. Od onih nekad isukanih brkova ni traga, samo neizbrijano tamno lice koje nije odavalo nikakvu emociju.

– „Ibrahimaga, jesilj to ti dina ti?“ Upitaše ga ljudi sa nevjericom.

– „Jesam vala’, ljudi. Merhaba svijem redom i halaljite što me ovakoga zatekoste. Jelj mi hanuma još sa sinom kod kuće?“

– „Vala’ jes, Ibrahimaga. Samo nek’ si se živ vratijo.“

Ibrahim ni ne odgovori, samo nastavi hramljati niz Ibar dole, ka Slatinama i Perošama odakle će otići gore do sela i svoje porodice.

Pred svojom kućom zateče Smaila kako delja neke ljuske.

– „Či’ si ti, dijete?“

– „Vala’ ja Ibrahimov.“

– „A znaš lji ko sam ja.“

– „Da znam rek’o bi’ ti.“

Nakupiše se Ibrahimu donji kapci suzama, što od sreće jer vidi sina koji je sada pljunuti on, što od žalosti jer je dozvolio da ga sin vidi u ovakvom halu. Na vratima kuće se napomoli Esma. Priđe Ibrahimu i zagrli ga.

Nije ni stigao da se sastavi sa ženom, u kuću bahnuše komšije i rodbina. Svi su željeli da saznaju kakav je haber sa Istoka.

– „Vala’ smo čulji, Ibrahimaga, da ova’ naš hal od Turske salj što nije ispihnuo. Ti znaš bolje, salj što si otud doš’o, alj bujimo se da će ne ostavit’ odekan ka’ siročat i da će ne ove komšije druge v’ere pobit’ sve do jednoga.“

Ibrahim zamišljeno šuti i pilji u jednu tačku. Njegove misli nijesu više ni sa Turskim hilafetom ni sa njegovim sultanom. Niti su sa njegovim narodom, već su sa Smailom i Esmom, i sa ovim parčetom zemlje kojima se nanijetio posvetiti do ostatka života. Zato posluži goste sa onim što mu se zateklo u kući i bez ijedne riječi im stavi do znanja da nema ni snage ni volje o tome govoriti. Gosti ubrzo razumješe Ibrahimovo stanje i napustiše kuću.

Ibrahim pozva Smaila da sjedne na minder pored njega, pomilova ga po glavi i reče mu:

– „Sine moj, neće ovaj svijet propas’ ako sultani i kraljevi bidnu donosilji pogrešne odluke, već ako ja tebe, ili svaki drugi roditelj svoje dijete, ne odgojim na pravi način. Zato te moljim za opros’ što sam bio otsutan sve ove godine jer sam misljeo da ću dunjaluku pomoj ako idem tamo negđe ratovat’ i jadit’, a sad s’vatam da mu najviše mogu doprinijet’ ako o’d’e odaklje sam izvedem samog sebe i moju porodicu na pravi put i seljamet.“

Smail, iako nije razumio niti jedne jedine riječi, zagrli svog oca i poljubi ga u naborano tamno čelo.

Autor : Almir Rizvanović

Đurumlija 1

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net