Recent Posts

Šejtanska posla

Šejtanska posla

Šejtanska posla

Umornih misli i utrnulog koraka, zastadoh ispred sjećanja na vrijeme kad nisam mnogo razmišljala o životu, a posebno o ovakvnom, o njegovim blagodatima, preprekama, pa nisam nikada gledala u prazno punoga.

Uvijek je na kraju pogleda stajalo nešto što bi me zadivilo i ispružalo svoje ruke ka naprijed me tegleći. Da! Bila su to posebna vremena u kojima sam odrastala i stasala za neki budući, lijepo skrojen život koji ću tek samo dijelom razumjeti, a ostalo sa sobom nosati na grbači. Volim da se vratim bezbrižnosti i lahkoći života, da dohvatim rukom misli zrelu trešnju ili ranu jabuku, i požderem je neprogutanu gladnim očima. Pokušavah niz stvari izbrisati ili prefarbati zaboravom, nek’ jednostavno nestanu, nek’ me proganjati prestanu, samo ono nešto uporno izniče iz mene i dotiče te trenutke vragolija u nama. Pa, da svratim do hambara našeg ženskog “seoskog harambaše”. Mirsada! Ta žena i danas živi. Preživljava. Sve gluposti i svoje zlo, načinjeno nadživljava. Onako bez stida, možda ili mi se čini jer ne mogoh ući mislima u njeno srce i dušu, ne dokučih nikad ništa, nego eto, nagađam samo. Pitam se, propitujem i sama sebi objašnjavam i odgovaram. Riječ mog babe uvijek je imala težinu i jačinu. Morali smo ga poštovati.

Ostajala je kao masnica pruta na tijelu, zakačena u mislima vihorila je svuda i podsjećala da je njegova i prva, prava, jedina i zadnja riječ u kući. Tako mora biti i nikako drugačije i više ničije se ne pika i ne važi.

Ramazan je mirisao i treperio, pa i sam njegov naziv zrakom, ispunjavao nas radošću, zadovoljstvom, srećom i veseljem. Ustajanje u neko doba noći, pred zoru, nikada mi nije teško padalo. Nisam neka izjelica. Ali, po nekom kućnom nepisanom pravilu moralo se bar nešto proturiti kroz usta, na grlo, pa poslati u stomak. Tako bi započinjao taj dan, uz niz poslova predeveran i žudnjom ka veličini iftara okovan. Kad bi već tijelo klonulo od iznemoglosti nastale nakon teških seljačkih poslova, samo koji minut do večere, bili su kao nevidljivi put ka vasioni. Sjedeć’ na drvenom, malom stoliću ispred kuće, cupkala bih s noge na nogu, čekajući glas mujezina i ono prvo “Allahu ekber”, bila je prva kap koja me napojila tog dana. Šerbe, iftar, akšam namaz i spremanje u mehtef. Čini mi se, ili je baš to tako i bilo, tu se ulijevala sva moja radost. Ponekad smo činili i neke gluposti, ludosti i stvari koje nisu za primjer, niti spomenuti ih. Nekome je bilo bitnije zabaviti se i dokazati da je tu, prisutan, “klanja” nego li biti pred Njim, manji od makovog zrna. Helem nejse! Sad zarovih u neke od stotine noći, i iščupah trenutke, kad nad našim tijelima lete kape, mahrame, čarapi… valjda je nekome trebalo malo šale da podijeli sa nekima da bi ga učinilo srećnim, potpunim i punim kad je već tu došao da se Bogu moli.

Da, neko se i nasmijao kao i ja. Pržio me smijeh i teško da sam se mogla kontrolisati. Pa, dijete sam bila. Čemu i što baš, zamjeriti.

Mirsada je bila starija, mrašva, srednje rasti, djevojka. Neudata. Neudavana. Zagazila duboko u neke divlje godine. Sama sebi kriva. Šesta kćerka od osmero djece njenih roditelja. Šta je u njenoj glavi bilo, šta je skivala i skrivala, mnogo šta neobjašnjivo mi je i danas. Naravno, nakon teravih namaza, hođa je malo eto, ljut. Slijede kritike, opomene i prijetnje. Razumije on nas i njih tamo. Međutim, niko ko je sa đavolom kolo igrao nije ozbiljna shvatao njegove riječi. Sljedeću noć i dan, repriza. I opet repriza kojoj nema kraja ako se film ne pokvari. Pa, dobro. Pred mehtefom, na putu, svaku noć neka klapa momaka. Čekaju. Ispuše par zamotanih cigareta, dok kolona izađe iz harema i onda se formiraju grupice. Svaka od njih ima vođu, plan i nakon toga, kad već sve utihne, krenu u akciju. Nekako sam bila zdušno radoznala. Nešto me kao magnet privlačilo njima, ali sam u isto vrijeme osjećala čak u kostima strah od njih, od svog babe, i onoga šta će se već sutra pričati na prvoj jutarnjoj kahvi o prethodoj noći.

Ljeto bi, sjećam se k’o danas. Mejra se zametla krošnjom na ramenu, zadigla dimije, zakačila za pas, opanke ukaljala blatom, urosila se rosom.

Čas krošnju premjesti na leđa, pretrpana, a na dnu, sakrila krastavice. Dijeli, časti, hvali se. K’o biva, rodile. Dobre k’o duša. Ni zalila ih nije vodom iz kante, Vrijeme se tak’o potrefilo. Pa, ne uspiju kod svakoga. Nema ih boljih, Nisu ni gorke.

Ispuži prema njoj ruku, zvjerljavih očiju i Šefik. Ne odbi ga ona., tako mi Boga. – De, uzmi sine. Ima još. Nemereš ih obrati sve i da hoćeš. Zajazile repom riježve. Okitile k’o nikad dosada. Biće za sve.

– Fala, Mejro! Ne volim ja njih ni pogledati. Nešto mi teško u trbuhu bude nakon jela. Ipak, ponijeću nani Zejnilovci. More ona njih i bez zuba.

Krhke, friške, lahko se kidaju. Ma, nek ih izrenda, ako joj je volja i ne more drugačije jesti.

Nek’ posoli, zasoli, kako joj volja – prasnu vragolan u smijeh i potrpa ih u njedra žureći ka centru sela. A tu, u blizini, je bio i Mirsadin drveni, k’o soba sređen hambar.

Bijah jako radoznalo dijete. Te pošto je živjela nedaleko od moje kuće, čeznula sam za njihovim društvom, u koje je mi babo zabranio da se “učlanim”.

Razmiti se društvo iskupljeno kao i obično pred iftar na selu, na Nuraginom gumnu, na kojem gledasmo danima kako dva vranca oblijeću oko stožera i u trku gaze zrelo žito. Zamaknu sunce, za tamo neko brdo i nekim redom vrijeme proteče. Ništa novo niti posebno na teraviji. Nekad zavlada zatišje. Tu noć, neka posebna ozbiljnost među nama. Kao na zadatku, svako radi svoj posao. Na kraju hodža selami sve i kud’ koji?

Neko će na nekom sijelu uz priču i smijeh dočekati sehur, neko će zaspati, ali oni treći i četvrti… Bog samo zna!? Svanu! Već Rabija doziva Džemilu! – Bona, vidje li ti one riježve po putu! Od Fahimove kuće, do Razijine, poredane k’o baklave. Haman, neko se beli igra sa narodom. ČIji li bostan sinoć nastrada?? – Ne znam Boga mi. Ne vidjeh i nečudoh ništa. Lijapa moja, sva se stresoh. More bit da su i moje nastradale. Šejtanska posla. Idem do svog vrtla, pa …Bog samo zna. A beli su mi k’o more! – Odoh i ja, daleko mi tamo preko Džemailovh Doca, a morebit nisu išli tako daleko? Samo što se razmitiše Džemila i Rabija, odozgo, naniže, niz selo, hiti Mejra i suze joj frcaju k’o iz bokala. – Žene moje, zamislite belaja. Jučer zametnuh se krošnjom. Sakrih krastavice, đavo me nanese podijelih i pokazah kome ne treba i eto…

Uh, mati draga, sve mi počupali, potrgali, izgazili i vidiš, po putu poredali. Donijeli mi i na parmake, zakačili-

Eno, vise… ženo drga! Visi mi duša moja. Đe sam bila, šta sam radila- ama ništa i niđe! Sram ih bilo! Znam ja ko je. Slutim! Srce mi moje govori!

Starka okupila djecu oko sebe i belaj pravi. Odoh samo da povirim u njihovu avliju. Vidi se i između parmaka. Jučer ujutro je i Selim dig’o cijelu huku. Sazrile prve petrovače jabuke. Ma, k’o duša. Tope se u ustima. Kad ujutro, dvije skroz zdrmane. Leži pod njima bukadar jabuka. Zamisli kako su to odradili? – Ma daj, pričaj, Mejro!, Da nešto znam, valjda bi ti već rekla?? – veli Rabija. – Paščad svezala uže za stablo i tresli dok nije opalo ono što je bilo zrelije. Selim ih je čuvao svaku noć do sehura, helem do zore. Naćuri se na jabuku, pušku u šake i čeka. K’o vuk ovce. Samo, zapratiše ga i helač ode sve. Majko moja, šta je ovo!??

– Hajd’ pohiti vidi, pa mi kaži! – Odoh! More bit’ da i nije ona, al’ imam neki loš išaret! Oči su joj navrh glave!

Ostadoše Razija i Rabija da se došaptavaju, pričaju i prepričavaju šta se događa i na koga imaju pik. Samo što je otišla, kad ono, Mejra hiti nazad. – Pravo sam ja rekla svom Đulagi. Ona je, ja ko drugi. Pred hambarom još oguljina od krastavica. Nisu ih još ni sklonili. Vide se. Pa, zamisli to, Fehrine tkane, nove drolje, žena ih prvi put prala i onako čiste, poredali po ‘nakom kalu. Muharemino cvijeće odnijeli dole na dnu sela, a Zinetino ‘vamo gore kod Hamidovcina đubreluka stavili. Žene k’o izhavješćene prepredaju i raspredaju nove jutarnje priče, kad Vejsil zapomaga. – Je l’ ko vidio moja kola. Samo vagiri ostali u gumnu. Konji mi pušćani, štala otvorena, kokoši kakoću oko kuće još od jutra, kad ustadosmo na sehur.

Allah selamet! Svi se zgledaše.

Drvene kapije zaškripaše svojim jezikom i zatreperi jedna nova priča selom, koja ostaviti traga i u zemlji kojom hodimo, vremenu kojim živimo i koje dolazi i u zraku koji neumorno treperi i raznosi miris sinićnjeg zijana.

Bilo je to odavno, ali još uvijek blizu u mom sjećanu.

Priča iz knjige u pripremi: “ŠEJTANSKA POSLA”

Autor: Hava Sakić

Šejtanska posla 1

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net