Recent Posts

A đe ćemo mi sad

 

a đe ćemo mi sad 4

A ĐE ĆEMO MI SAD

Stigli smo u tu tuđu zemlju kao paketi neželjene robe i prijetnje po okolinu. Ljudi su u nas gledali kao da smo svjetsko čudo tek otkriveno.

Natovareni torbama i kesama sa stanice smo pratili upustva ljudi koji su nam pronašli stan, ali nisu mogli doći po nas, radili su, a kažu da ovdje nema izlaska sa posla šta god da se desi.

O, zemljo moja! Mi i torbe, djeca, mladi, odrasli i nana Mina. Najveća naša briga ali i zabava. Njene naivne riječi izgovarane u ovakvoj situaciji su nas nasmijavale i rasplakivale, dovodile nas i do ludila i do nježnosti, do suza i zabrinutosti.

Mina je bila moja majka, dobrodušna, nepismena, preživjela moždani udar malo prije rata i nije baš shvatala šta nam se dešava. Morali smo joj objašnjavati stalno, šta je bilo u Bosni, zašto idemo od kuće, šta mi to radimo u stranoj zemlji, gdje su joj pilići, krave, sestra Hana, komšije i najteže pitanje od svih na koje nismo znali odgovor je bilo ,, a đe ćemo mi sad”.

Koliko god smo se trudili i pokušavali joj objasniti ona je pitala i pitala i mi smo se pitali ali nismo znali odgovor. Djeca su bila gladna i žedna, umorna, Nermina je bila tiha i samo je držala barbiku u rukama, pjevala joj uspavanku i sama bi zaspala na nogama. Mladi su ponekad plakali i bili gori i od nane i djece.

Idući prema nekoj zgradi koju su nam opisali kao žutu, visoku i ruiniranu, pomislih da sam na drugoj planeti, izgubljen i da tražim samog sebe i da se pri samom nalasku opet gubim, izmičem sebi iz ruku. Nana Mina je držeći za ruku Adija stalno ponavljala svoju upitnu rečenicu, poluglasno u bunilu, ,,a đe ćemo mi sad” dok smo mi svi u grupi ljutito gledali u nju i po ko zna koji put govorili ,, ne znamo nano, ne znamo, idemo naprijed, pa gdje stignemo.

,,Na petom spratu je naš stan- rekla je Denisa kada smo stigli ispred zgrade. ,,Nije to tako loše” – uzdahnula je duboko ,,Bolje je od onih baraka u kojima smo bili”

,,Mene brine nana, kako će se penjati i silaziti,,-rekao je Sead

,,Neće se ni penjati ni silaziti, sjedit će na petom spratu dok ne nađemo nešto drugo,, – tiho je govorila Denisa. I, nemojte više izvolijevati, shvatite da smo u tuđoj zemlji i da moramo uzeti šta nam daju,,

Moramo uzeti šta nam daju, a da nam vrate ono što su nam uzeli, bilo bi najbolje, mislio sam u sebi, u svojoj glavi prepunoj misli i briga, ,,A đe ćemo mi sad” – nanino pitanje po ko zna koji put prenulo me je iz zabrinutosti.

,,Penji se nano i šuti Alaha ti ”.

Mjeseci provedeni na petom spratu, nana na balkonu, njena pitanja, njena starost, dječija radoznalost, galama, vaspitavanje i uvođenje u novi poredak omladinu, dvoje pubertetlija, ženino plakanje za kućom i rodnom grudom, tetkino proklinjanje rata i agresora,rođaci i nihove životne priče i moja leđa na kojima su svi bili, doveli su me do sijedog starca koji je sa ćetrdeset tri godine ponekad djelovao kao stogodišnjak. Radilo se i kukalo, plakalo, voljelo, raslo i starilo. Čuvalo se, štedilo, kućilo.

Ratom se ovio naš život. Izbjeglice po zanimanju postadosmo. Kasnije smo prešli na drugi kraj grada, na prvi sprat neke kuće koja je imala i baštu i dvorište, tako da je nana mogla slobodno hodati i bez poteškoća ulaziti i izlaziti.Obradovala se. Imala je i mačku koju je držala u krilu stalno, dala joj ime Mrka jer je bila crna kao ugalj. U dvorištu bi s njom šetala i prčala joj o svojim pilićima i kravama, njivama i šljivama, trešnjama, o Bosni i običajima.

,,Imamo mi u nas puno mlijeka i sira, kajmak nam dobar, ih, ja bi tebi sad nalila pun tanjir mlijeka da ti pokusaš, ha, a ne ko ovdje, malo mijeka ne daju ti više,, Od sebe je uzimala hranu i davala Mrkoj. Vezala se nana za mačku kao za insana. Prolazili dani, godine.

I onda, poslije svih nedaća i borbe za opstanak, došlo je vrijeme da se ode kući u Bosnu. Rat je prestao i moglo se slobodno hodati. Odlučismo da odemo žena i ja, pa poslije da dođu i djeca sa nanom i tetkom. Bosna nije više bila ona ista. Ja vođen iskustvom iz logora i stradanja ljudi u selu nisam mogao vjerovati nikome. S velikim oprezom sam pristupao svemu. Vremenom se obnovilo sve, ali duša i srce nikada.

Neko vrijeme smo žena i ja bili u selu dok nismo stekli uslove za povratak ostalog dijela porodice, zatim smo odlazili povremeno kod djece koja su se osamostalla i nisu htjela doći sa nama, samo ono dvoje mlađih Nermina i Adi su sa nanom i tetkom spremali stvari za poratak.

Opet je nana bila problem i njeno pitanje koje je vremenom postalo pitanje života i sastavni dio našeg puta od kuće, opstanka u tuđoj zemlji i napokon povratka na svoje, ,, a đe ćemo mi sad,,!

,,Kući nano, kući,, napokon sam znao odgovor poslije više godina. ,,

Moja Mrka, hoće li i ona sa nama,, brinula se nana.

,,Neće nano, neće, naći ćemo mi tebi drugu mačku u Bosni- pokušavao sam je utješiti.

,, Neću drugu, hoću s mojom Mrkom u Bosnu,, nana kao dijete uporna, pa senilna još više nego ranije stavljala nas je na muke. Kćerka se poslije nekoliko dana traganja za rješenjem za Mrku uspjela snaći i nabaviti sve potrebne dokumente za mačku te pođe i ona sa nama u Bosnu.

Mačka u kavezu i nana i djeca rekosmo zbogom tuđini i pođosmo kući, tamo odakle smo pošli mukom otjerani.

Godine prošle, mi životom praćeni, odrastanjem i drugo dvoje djece, prilagođavanjem, nanom i njenim starenjem, pitanjima, ne primijetismo da smo i mi ostarili, dobili još sijedih i postali nekako spori, zamišljeni i tihi. Ponekad bi nana kada bi izašla po bašči da šeta sa mačkom postavila pitanje koje je sve rjeđe postavljala,, a đe ćemo mi sad,, ili ,, đe smo mi došli,,,, đe je moja kuća” a mi smo na ta pitanja sada spremno odgovaral ,, evo nas nano kod svoje kuće, ne brini, nikuda više nećemo ići,,

Poslije nekoliko godina provedenih kod kuće, umrije nam nana Mina, tiho kao što je i živjela. Mi sada sami, sva djeca se rasula, umrla i tetka Naza,mačka Mrka uginula poslije nesreće u kojoj je neki seoski pas lutalica izujedao, imamo svega, para i mira, ali se počesto pitamo ,, a đe ćemo mi sad,, i u sebi i naglas.

Prošao nam život u bježnju, traganju, spoznaji, vraćanju i čekanju. Mir u duši nije isto što i mir u zemljii. Ako se ne puca ne znači da je rat prestao, onaj rat koji svi mi vodimo unutar sebe sami sa sobom i svojim uspomenama koje se javljaju češće nego što bi mii htjeli.

Najljepše godine smo proveli kao nomadi, putnici u borbi za opstanak. Pijemo kafu ispod grožđa, žena i ja sami i prisjećamo se svega. Gledamo fotografije i zaplačemo i zasmijemo se. ,, A ĐE ĆEMO MI SAD,, pitanje nane Mine lebdi u zraku i opominje nas na neizvijesnost svakog novog dana…

Ekskluzivno iz Brčkog za portal ibalkan.net Piše:  Indira Jašarević- Čandić

A ĐE ĆEMO MI SAD 3

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net