Recent Posts

Bože dragi, šta li će biti sa Sandžakom

 

Sandžakom

Bože dragi, šta li će biti sa Sandžakom-Prisjećanje

Baš kad su na mirno Mramorno more počele padati prve zrake sunca koje se ukazivalo iznad Bosfora, muftija Šemsikadić se pojavi na divanu svoje kuće. Upravo se vratio sa sabah-namaza i sjede popiti čaj uživajući uz pogled kakvog na dunjaluku nema, i u kojem svaki dan uživa evo već osam godina. Taj pogled od njegove kuće je obuhvatao Mramorno more, sitna i rijetka ostrva raštrkana po njemu i na kraju, uz sami horizont, azijski kontinent zamućen plavičastom bojom.
Međutim, samo su muftijine oči i hudžut bili na tom mjestu, srce i duša su ostali u rodnom Sandžaku i voljenoj Bosni.
Iako ostarjelom, pogrbljenom i sijede brade, nisu mu se ni na jedan trenutak zamaglila sjećanja, naročito ona koja su se munjevitom brzinom izredala od Berlinkog kongresa i čvrste odluke da svoju zemlju brani od Austrougara, do trenutka kada ga je sultan Abdulhamid II počastio i pozvao da mu bude musafir u Istanbulu, poklonivši mu ogroman komad zemlje, Čekmedže čiflik, pored Marmare uz molbu da se nikad više ne vrati u Sandžak. Među tim sjećanjima je bilo i onih lijepih, ali je većina njih bila gorka i bolna. No, muftija ih se sjeća svaki dan i to sve po redoslijedu, što mu je postao kao nekakav ritual bez kojeg nije mogao početi dan. Kad bi ga neko posmatrao tako zamišljenog i šutljivog primjetio bi trenutke u kojima podiže glavu, trenutke u kojim mu zadrhti brada i trenutke u kojim dugo zatvara oči. Kad podigne glavu – sjeti se slavnih pobjeda koje je sa svojom vojskom vojevao diljem Bosne i Sandžaka; kad mu zadrhti brada, sjeća se gorkog tenutka kada su ga Sarajlije izdale i predale grad Austrijancima – što je značilo kapitulaciju cijele Bosne i njegovo povlačenje preko Drine ka Sandžaku; kad zatvori oči, to njegove misli lutaju uzanim kaldrmisanim ulicama rodne Pljevlje, šetaju od dućana do dućana od Altun-Alem do Isa-begove džamije u Novom Pazaru, ili grle sarajevsku kotlinu sa Vratnika.
Kad završi taj ritual prisjećanja, u sebi, kao po običaju, progovori:
„Bože dragi, šta li če biti sa Sandžakom? Eno, za Bosnu već znam – nju su Austrougari već uzeli pod svoje, uče naše tamošnje Bošnjake svojoj kulturi i svom načinu života i za stotinak godina oni neće znati ni ko su ni šta su. Za ovo oronulo Osmansko carstvo već znam šta će se dogoditi. To i sam sultan Abdulhamid zna, zato i ne izlazi iz svoje palate na Yildiz Sarayi iznad Bešiktaša, gdje u jezercetu svog vrta vozi kajak i samo čeka dan kada će se njegovo carstvo raspasti, a islamski svijet ostati bez halife. Ali, šta će biti sa Sandžakom?“
Na kraju, muftiji ne ostade ništa drugo do da, kao i svako jutro, prouči dovu u kojoj zamoli Allaha da čuva Sandžak i da se u njemu uvijek rađaju hrabri i dostojanstveni ljudi – a dobrom čovjeku i pravednom vođi kakav je muftija Šemsikadić dova se ne odbija. Ustade, uze u ruku ispijenu šolju čaja i tihim koracima nestade iz divana, ostavivši sunčeve zrake da same miluju mirnu vodu Mramornog mora.

*Mehmed ef. Šemsikadić (1827-1887), pljevaljski muftija, jedna od najznačajnijih i omiljenijih ličnosti bošnjačke historije, poznat kao vođa bošnjačkog nacionalnog pokreta u periodu tzv. Istočne krize. Posljednje godine svog života proveo je u Istanbulu kao specijalni gost sultana Abdulhamida II

Autor: Almir Rizvanović

Sandžakom 2

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net