Recent Posts

Enes Čengić: Drumovi željeće Turaka (humorni dnevnik „Treba sanjati“)

Enes Čengić 1ISTANBUL– 08.4.2016.– 17:38:51- Enes Čengić: Drumovi željeće Turaka (humorni dnevnik „Treba sanjati“). Ovo je  dio uspomena i sjećanja, priča i anegdota iz života bosanskohercegovačkog i srpskog književnika Branka Ćopića . Enes Čengić je svojedobno došao na ideju da povede razgovore s Brankom Ćopićem o njegovom djetinjstvu i životu. Tako je nastao svojevrsni humorni dnevnik „Treba sanjati“. 2008. godine.

Drumovi će poželjeti Turaka
Pozvala me niška škola da održim nekoliko predavanja o svojoj literaturi. Poslali po mene Mercedes predsjednika opštine i nekog debeljuškastog dobroćudnog šofera, opet nekog Peru. Vozimo se prema Nišu. Neviđeno gust saobraćaj, jedva se probijamo. Gledam registracije – mnoštvo turskih kamiona, hladnjača, autobusa, pa i putničkih automobila…

Gledam to, pa pitam Peru:
– Je li, bogati, jesi li ti čitao Filipa Višnjića, ono gdje piše: Drumovi će poželjeti Turaka, al’ Turaka više biti neće.
– Jesam, čitao sam.
– A šta veliš na ovo? – pokazujem na kolone turskih vozila.
– E, bogami, Filip se zajebo.

Enes Čengić 2

RUŠI SE MOSTARSKA ĆUPRIJA
Sunčan zimski dan u Mostaru. Kroz prozor drevne turske kafane uz staru kamenu ćupriju gledam rijetke prolaznike, koji pridržavajući kape i šešire promiču mostom da se sklone od vjetra i nevremena. Gledam zdanje što je prekoračilo zelenu hitru rijeku, vijekovima prkoseći svim nedaćama.

Grupa me mladića prepoznala, pa će jedan kao povjerljivo:
– Znate li da će rušiti ovaj stari most?
– Ama, zašto pobogu!? – zaprepastih se.
– Hoće da podignu jedan još stariji od ovog!
E, vidi, molim te, našle mostarske liske mene da uzmu na trehu. Uspjelo im! Pomislih na tren: Kome li je ludom na pamet palo ovo čudesno zdanje rušiti, ali kakvi smo, ni tome se ne bih čudio.

NEK’ IDE KO HOĆE

Sedamdesetih godina osjećalo se da ispod prividnog mira pod našim nebom lebdi neka napetost, da ona raste i da je politikom u zemlji malo tko zadovoljan. Sve su se češće javljale na sceni aveti prošlosti.

Razgovarajući sa Skenderom Kulenovićem o svojoj novoj knjizi i o vremenima koja dolaze, priupitah Skendera:
– A šta ćemo mi ovako omatorjeli ako dođe do kakve ozbiljne gužve i gungule?
– Bogami, Branko, nek’ ide ko hoće – ja ne bih više ni u park, a kamoli u šumu! – odbrusi mi Skender.

 

ČUVAJ SE PJESNIKA

Za napada na Bihać, Skender Kulenović i ja, pred sam kraj bitke sjurimo se u grad i u glavnoj ulici naletimo na kolonu zarobljenih domobrana. Uz njih je postrance išao domobranski oficir bez oružja, propisno uniformisan. Spazivši ga, krenemo na njega uperenim automatima:

– Ruke uvis! Predaj se!

Nesrećni oficir diže ruke i u strahu promuca:

– Pa ljudi Božji, već sam se predao…
– Predaj se ti i ekonomski! – naredi Skender strogo ga mjereći.
– Skidaj uniformu!

Ugurasmo oficira u prvo dvorište i svukosmo s njega uniformu. Skender mu dade svoj dotrajali koporan i čakšire pa ga tek onda pustismo napolje. Ode domobran osvrćući se i čudeći se na kakve li je dvije delije nagazio.

Mislim da ga niko u životu nije tako bezdušno opeljušio kao tada nas dvojica: Čuvaj se, brate, pjesnika, čim postanu bilo kakva vlast.

POZDRAV TINU

Kad sam stigao u Sarajevo tamo je već živio pjesnik Tin Ujević, koga je jugoslovenska žandarmerija prognala iz Beograda. Za nas, ljubitelje literature, Tin je bio interesantan i kao pjesnik i kao boem, pa smo namjerno šetali ulicom kojom je često prelazio idući u kafanu Drina – svoj omiljeni lokal u kojem je takoreći danonoćno sjedio.

Kad sam ga prvi put vidio, bio je onako neobično – boemski nemarno odjeven, neobrijan, sa šeširom na glavi. Uzbuđeno se maših za đački kačket i bojažljivo ga pozdravih. Tin me pogleda strogo i poprijeko i misleći da mu se nešto rugam, odvali nabusito:
– Baš mi pametno izgledaš momče, nema što… !

Pocrvenjeh i pružih korak žalostan što je Tin pogrešno shvatio moj pozdrav, koji je bio istinski izraz poštovanja prema njemu – velikom umjetniku.

Zato se danas trudim da na đački pozdrav uzvratim srdačnu, kao što je uostalom svako dijete zaslužilo. Pa ipak, ponekad čovjek naprosto nije dobre volje, ali često mislim u sebi: Valja se truditi kad su u pitanju tako draga i dobra stvorenja kao što su djeca.

?obanija, Skenderija, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina

NA PRINCIPOVOM MOSTU

Svaki novajlija po dolasku u Sarajevo najprije posjeti ugao kod starog mosta na Miljacki odakle je Gavrilo Princip pucao na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda.
Naravno, radoznalost nije mimoišla ni mene. Uzbuđen, stao sam baš na ono mjesto na trotoaru i okrenuo se prema ulici, zamišljajući kako mi u susret dolazi auto s prijestolonasljednikom. Bilo je to tako upadljivo da su prolaznici podozrivo pogledavali u mene, pitajući se kakva li sam budala.

Kad sam za praznike došao li svoje selo, pričao sam nadugo i naširoko o Gavrilu Principu i mjestu s kojeg je izvršio atentat. Seljaci su me pažljivo slušali, naročito omladina, ali usred moje najživlje priče, priđe mi stari brkati Gavra, bivši austorugarski knez i strogo me ukori:

– Čuješ li, mali, ostavi ti te priče o pucanju i ta mjesta odakle se potežu revolveri na cara. Đavo nikad ne spava, dragi moj …

BUNTOVNIČKE NEVOLJE

Nakon što sam u Sarajevu završio razred i vratio se u Banju Luku, u svoju staru školu, otud me ubrzo ponovo izbaciše zbog govora na grobu jednog našeg druga.

Kud ću, šta ću, preko nekih veza stigoh do književnika Ahmeda Muradbegovića u Zagreb, i on me zajedno s nekim svojim poznanikom, profesorom, povede direktoru Učiteljske škole da me nekako upišu. Idu njih dvojica naprijed, a ja zabrinut kaskam za njima prisluškujući šta govore.

– Vidiš li ovog dječaka – kaže Muradbegović – izbaciše ga kao kofer iz škole; bez prebijene pare, a ja ti tvrdim da ovakve najprije treba prihvatiti i pomoći im, jer imaju nešto vrijedno u glavi dok se bune i tjeraju pravdu.

Slušam, pa mi došlo milo, njegove me riječi ohrabriše, jer sam tada prvi put u životu čuo od odraslih da podržavaju mlade buntovnike. Koračao sam za njima lebdeći kao da imam krila, sve dok, posve zanesen, nisam bubnuo u nekog čiču koji zakrešta:

– Zašto ne paziš kuda ideš, stoko neslana, najzad ćeš negdje slomiti vrat!

Eto tako, čas hladno, čas vruće, pa ti sad gledaj kako ćeš.

BRATOUBILAČKI RAT- Branko Ćopić

Raspadom Jugoslavije 1941. godine razmahao se neviđen progon mnoštva poštenog i nevinog svijeta. U našem kraju ustaše hapse i zlostavljaju naročito srpski živalj, a po selima se digli četnički raspoloženi seljaci pa pale i pljačkaju muslimanska sela i ubijaju nedužne ljude.

Tako ja dobijem zadatak da u školi okupim što više seljaka i da im objasnim kako je takozvana vlast prolazna, te da neprijateljske sluge po svaku cijenu treba onemogućiti, i svim silama spriječavati bratoubilački rat koji prijeti da sve uništi.

Sjede seljaci u učionici osnovne škole. Ja se upinjem iz petnih žila, govorim im šta nas sve čeka ako nasjednerno neprijateljskoj propagandi, ako se nastavi s klanjem, progonima i ubijanjem, objašnjavam da su Muslimani i Hrvati naša braća i da je jedini izlaz da prekinemo bratoubilački rat i gradimo, usprkos svemu, bratstvo i jedinstvo …

Držim im predavanje, a istovremeno ih posmatram, mnogi mi odobravaju, neki me zabrinuto gledaju, a treći šute i žmirkaju. U nastalom se tajcu javi moj daljnji kum:
– Ama, čekaj Branko, šta si, brate, navalio prekinimo bratoubilački rat, te gradimo bratstvo i jedinstvo! Pusti nas, ako Boga znaš, da najprije završimo posao koji smo započeli, mislim, ovaj bratoubilački rat, pa kad završimo taj bratoubilački rat, onda ćemo graditi i to, kako ti kažeš – bratstvo i jedinstvo.

Branko Ćopić-Autor: Enes Čengić

SONY DSC

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net