Recent Posts

SARAJEVO BEHARA TI TVOGA

Sarajevo 1

SARAJEVO BEHARA TI TVOGA

Sarajevo, divno mjesto

Divno, gizdavo

U tebi su perivoji

K’o sunce jarko

(sevdalinka)

Svaka ljepota Sarajeva je kao vječnost

Po ljepoti ono je jednako raju

Oko neba nije vidjelo ovakvog grada

Otkad se kolo vremena počelo okretati.

(Rešid-efendija, XVIII st.)

Ništa u dugoj povijesti Sarajeva nije bilo stvar slučaja. Baš kao ni sam grad. Ni njegov nastanak. Ni njegovo zagonetno ime. Ni njegova, pjesmom opjevana ljepota. Svaka priča o Sarajevu mora krenuti od tih činjenica.

Sarajevo je, svjedoče pisani tragovi, planski podizan grad. Prije dolaska Osmanlija na području današnjeg Sarajeva nije bilo ni većeg trga, a kamo li grada. Utemeljitelj grada je Isa-beg Ishaković (Isak Hranić/Hranušić), zadnji krajišnik bosanskog krajišta i drugi sandžakbeg osmanske pokrajine Bosna. Sarajevo je, pogledamo li unazad, grad burne prošlosti (buna, atentata, opsada, paljevina …), s jedne, i prirodnih i graditeljski osmišljenih ljepota, s druge strane. Jer, grad, “nije samo naselje kuća od čvrstog materijala”, nego sistem definiran religioznim i civilnim redom, koji ga čine specifično osmišljenim mjestom čovjekovog bivanja. U tradicionalnom smislu gradovi su “odraz nebeskog poretka i primaju njegove uticaje.

Sarajevo 2

Takav je prvobitni Heliopolis – grad sunca; Salem – grad mira; Luz – bedem, koji je Jakov nazvao Beith-el, Božja kuća”. Iz tog ugla, Sarajevo je – rajski grad, i tako će biti viđeno, doživljavano i pjesmom opjevano. Enciklopedije i spisi brojnih stranaca će ga opisati kao “jedan od naljepših gradova … Istovremeno, to je grad sevdaha i poezije. A kao olimpijski grad, Sarajevo je i grad sporta. I konačno, grad još neodgonetnutog porijekla svog imena i njegova značenja. Oko toga se još uvijek predu usmene i pisane priče i predaje. Evo, za primjer, nekoliko sličnih, a ipak različitih viđenja te vrste na tragu pokušaja povijesno-jezičkog odgonetanja kako je nastalo ime – Sarajevo.

Po jednom od najčešćih tumačenja, ime grada Sarajeva nastalo je od dvodijelne sintagme Saray ovasi (Sarajevo Polje). Stapanjem prvog (Saray) sa kraćenjem drugog dijela sintagme (“ovasi”) na “ov”, te permutacijom tog ostatka u “-vo”, nastaje današnji naziv SARAJEVO, odnosno Sàrājvo, kako glasi neformalna dnevno-izgovorna varijacija imena našeg grada.

Postoji i tumačenje koje ime Sarajeva ne veže za Sarajevsko polje, nego svoje objašnjenje dovodi u vezi sa tur. saray (pers. serāy) “namjesnikov dvor”, koji se (do 1853.) nalazio u kraju zvanom Begluk (na “Trgu 6. aprila”) i našim nastavkom “-evo”, što je modus složenice, po mišljenju autora ovog tumačenja, nastao po ugledu na nazive Smederevo, Kraljevo, Popovo, Mirijevo, Trnovo itd.

Sarajevo 3

Iako poput prethodnog, ime grada veže za postojanje carskog dvora, nešto drugačije tumačenje dolazi nam od putopisca Evlije Ćelebije (Evlija Muhamed Zilli, sin Dervišev, 1611–1679). Ćelebija u Sarajevu boravi davne 1660. U svojoj Sejahatnami (Putopis) a prema latinskim i grčkim zapisima na koje se Ćelebija poziva, grad Sarajevo osnovao je izvjesni kralj po imenu Dubrovnik. On je tu najprije napravio 10-15 bijednih kolibica u koje je smjestio 300 čuvara klanca. Dobra klima vremenom je privukla još ljudi pa se oko čuvarskih koliba podiglo čitavo malo naselje. Kad je to vidio kralj je podigao i tvrđavu, oko koje će se razviti poznato trgovačko mjesto (bender). U doba vojnog nadiranja Mehmeda II ta tvrđava je pala, a na mjestu gdje danas stoji Careva džamija (Hünkar camii), sagrađen je veliki carski dvor (saraj), po kome je grad dobio ime. Kasnije, zbog blizine velike rijeke (Bosna) ime je dobilo i dodatak. Otuda složenica – Saraj-Bosna, poznato i opjevano ime u nekim pjesmama:

Od kako je Saraj-Bosna postala

Nije ljepša udovica ostala

SONY DSC

Međutim, postoji tumačenje koje smatra da je, sasvim neovisno o postojanju bilo kakvog carskog dvora, ime Sarajevo, moglo biti izvedeno iz najšireg značenja riječi “saray”. Ono polazi od toga da u islamskoj civilizaciji i kulturi “saray” prije svega znači stanište, prebivalište, bivak, pa tek onda dvor.

Tome u prilog ide jedna druga predaja vezana također za vrijeme osvajanja Sarajeva i sultana Mehmeda II. Zahvaćen nekim strašnim nevremenom, i zadovoljan što je uspio da se skloni makar i u neku bijednu kolibu koja se našla u blizini, sultan je, sav u zanosu, razdragano vikao: “Saraj, saraj, ovo je moj saraj, samo da sklonim živu glavu”. I od tog uzvika, kako kazuje ova legenda, nastalo je ime grada Sarajeva.[7]

Konačno, jezički najšire i najobrazloženije tumačenje pojma i imena Sarajevo (polazeći od osnove “saraj”), kaže da je sufiks -evo nastao kasnije usljed praktične potrebe da se razlikuje apelativum od toponima. To se dogodilo najprije u pridjevu, gdje je trebalo razlikovati formulacije sarajska ruža (koja pripada dvoru, sarayu) od sarajevska ruža (djevojka, ljepotica).

Na njoj sjedi sumbul-udovica

I djevojka rumena ružica

To razlikovanje u pridjevu moglo se najlakše provesti proširenim sufiksom -evski (poput kraljevski, nasuprot starijem obliku kraljski). Iz pridjeva sarajevski apstrahirao se novi primitivum Sàrajevo, koji je zamijenio starije istoznačno – Saraj. Zato (po ovom tumačenju), sufiks -evo ne treba izvoditi iz turske sintagme Seray ovasi (Sarajevsko polje).

Sarajevo 5

Kao godina osnivanja Sarajeva uzima se 1462. U Ishakovićevoj vakufnami iz te godine, Sarajevo se naziva kasabom, što je statusno ime za manje naselje koje ima džamiju, trg i pazar, odnosno – svoj sedmični pijačni dan. U šeher (šeher-Sarajevo), Sarajevo će se razviti čitavo stoljeće kasnije. Svi šeheri na Balkanu razvili su se iz kasabe. Tokom XV i XVI stoljeća nekoliko kasaba preraslo je u šehere – veća naselja muslimansko-orijentalnog tipa. U prvoj polovini XVI stoljeća Balkan ima samo četiri velika grada: Istambul, Solun, Jedrene i Atenu. Sedamdesetih godina njima se pridružuju Sarajevo, Nikopolje i Skoplje. To je ujedno i stoljeće najvećeg teritorijalnog i ekonomskog razvitka Sarajeva, koje postaje ne samo najveći grad Bosne, nego i jedan od najrazvijenijih gradova na Balkanu. Šeher-Sarajevo će vremenom bivati sve ljepše i ljepše. O tome, tri stoljeća poslije, ponesen edenskom ljepotom i živopisnošću Sarajeva, francuski putopisac Feliks Božur (F. Beaujour), svjedoči ovako: “Tamnozelena boja drveća miješa se ugodno s bjeličastim kupolama i minaretima džamija. Lijepa i vedra ravnica, koja se pruža poput ogromne čistine ispred grada koju, sa svih strana dotiču vode. Brežuljci koji okružuju ovaj bazen i uljepšavaju ga raznolikošću vidova, daju toj slici život i veličinu, čineći Sarajevo jednim od najljepših gradova u Turskoj”.

To “divno Sarajevo” (Divno Sarajevo Ilidža te krasi …), kao jedan od “najljepših gradova turske imeprije”, izvan arhitektonsko-ambijentalne, pokazaće svu svoju estetsku senzibilnost na jednom drugom planu. Sarajevo (tačnije – Sarajke), će ispjevati i ostaviti nam u amanet – brojne sevdalinke, taj raskošno-neponovljivi i naširoko poznati melopoetski dragulj bosanske tankoćutnosti i prefinjene erotske filozofije. Naravno, “Kao svaka velika umetnost, i sevdalinka ima svoju realnu osnovu, njen postanak i cela njena tematika uslovljeni su životom bosanske kasabe i socijalnog zbivanja u njoj. Najviše sevdalinskih pesama, i najlepše među njima, nastalo je u lepom šeheru na Miljacki, pod Trebevićem.

NASTAVİĆE SE

Autor : Esad Bajtal

Minolta DSC

Minolta DSC

http://ibalkan.net/

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net