Recent Posts

NANA İ KLJUČ OD KUĆE

Ja sam radila, moja kćerka je učila školu, pa i ona kad je završila školu, počela je radit. A moja majka, bila je najstarija u Hajmu-hotelu za bosanske izbjeglice. Svi su je zvali Nana…

Nana

KLJUČ OD SVOJE KUĆE

 Te 1992.god. već po salvama, u momentu prvog januara, na Novu godinu, vidjelo se je da je to neka drugačija godina počela. Običaj je bio oduvijek, da se začuje pokoji pucanj, i zna se ko je ispalio iz svog pištolja (znalo se je ko je smio imati pištolj) ili iz svoje lovačke puške. Ali na Novu godinu 1992. kad se zapucalo sa svih strana, izgledalo je kao da se branimo od najljućeg neprijatelja; kao da smo napadnuti od cijelog svijeta. Pucnjava je bila zaglušujuća i trajala je gotovo čitav sahat…

Vidjelo se i znalo se da je to neka presudna godina. Već slijedećih dana počeli smo svi sa dodatnim demirima na prozore i dodatnim bravama na ulaznim vratima. Najviše su se spominjali nekakvi pljačkaši…

Obezbjedjenja su postavljena, još se malo pričalo, pa krenusmo u osluškivanje; gdje ima brašna, a gdje soli, imal’ gdje mlijeka u tetrapaku, imal’ mlijeka kakvog bilo…?

Tako nas zateče krvavo proljeće 92. godine: prvo u susjednoj Bijeljini, pa će bit i kod nas u Brčkom. Već je treća kolona naših gradjana iseljavala negdje preko Savskog mosta…

Iselila sam majku i kćerku, a sama se vraćala na prenošenje i prevodjenje izbjeglica iz Bijeljine i Zvornika, i oni preko našeg Savskog mosta stigoše u susjednu Gunju u krizni štab- Hrvatske. Zadnji dan, dobro sam zaključala svoju kuću, tri brave: stari ključ žut od mjedi, starinski, težak i najveći. Zatim, dva nova ključa “elzet”od dvije nove brave…

Na avliji čekala me i gledala začudjeno moja Kony (madjarski ovčar). Ne znam ni gdje idem ni kad ću opet doći i da li ću doći? Kony ne mogu povesti sa sobom. Bolje joj je nek ostane u gradu… samo ću je odvezati i pustiti nek hoda slobodno…

Zaključala bih suze u svojim očima i jecaj u svojoj duši, ali nemam ključa od ljubavi moje prema Kony. Grlim je i plačem. Nekakav svijet prolazi u deset sati prije podne… gledaju i šute. Šuti i moja Kony. Ne miče se dok je grlim, inače bi skakala meni preko ramena. Sad hajvan razumije i samo nijemo sjedi na zadnjim nogama i gleda uvrijedjena negdje u stranu…

Ja odlazim… Kony sjedi i ne gleda me… odlazim zauvijek. Nosim sve što je moglo stat u oči, uši, dušu i srce… i nosim ključeve od svoje kuće…

Gunja u Hrvatskoj, autobusom kroz četnički krug, dalje do Zagreba. Pokušavam ostati na prostorima Hrvatske: Krk, Poreč, Motovun, Karlovac, opet Zagreb… ne ide. Odoh u Njemačku u Štuttgart…

Hajam u Schorndorfu. Ljudi iz Teočaka, Janje, Kalesije… uglavnom rodjaci jedni drugima. Nas tri: majka, ja i moja malodobna kćerka, same bez igdje ikog poznatog…

Moja majka je već naučila tako dobro Njemački da je one mlade žene vode sa sobom da im prevodi u prodavnicama. Moja majka sa sedamdeset godina, uči. Nama, meni i mojoj kćerki je “naredila” da učimo engleski: “jer to je savremeni jezik trebat će,  ko zna više, više vrijedi…”

U tašni moje majke je novčanik (do njega se ne dofaća, štednja je) maramica i ključevi od naše kuće!!! Namijenjali smo se stanova u potražnji za ugodnim raspoloženjem, ali raspoloženje ne sjedi u stanovima, pa sve džaba tolika seljaja… al’ ne mogu se smirit, pa tragam i dok nešto novo očekujem dotle mi je dobro. Čim dodjem do cilja već razmišljam opet o nečem Novom, jer ono što sam bila našla nije to ono moje pravo…

Garderoba nam je lijepa i nova, a namještaj polovan i raspar, pokupljen sa Šparmulla (otpad izbačaj). Već dvije godine mislimo da ćemo se vratit svojoj kući…

U trećoj godini se nadamo da ćemo svojim vrijednim i bespoštednim radom, zaslužiti stalni boravak u Njemačkoj. Zadugo nećemo znati da je to nemoguće, ili će biti djelimično, na odredjeno vrijeme- kratkotrajno moguće. Njemačka nam nudi za iselenje u “treću zemlju”. Ameriku ili Australiju. Kažu bolja je Australija ?

Ali opet ni to iselenje u Australiju nije bez sikiracije- neće Njemačka da čeka kad ćemo se iselit nego nek idemo dje znamo i nek čekamo tamo. To dje znamo je možda Madjarska, možda Belgija. Moja mama Nana, nas preslušava madjarski… što više znamo više vrijedimo… tako jedno vrijeme pa onda nas uzme preslušavat belgijski, švedski… što više znamo više vrijedimo… a živci nam sve tanji i sve manje vrijede…

Ja sam radila, moja kćerka je učila školu, pa i ona kad je završila školu, počela je radit. A moja majka, bila je najstarija u Hajmu-hotelu za bosanske izbjeglice. Svi su je zvali Nana…

Nana je sjedila sama u svojoj sobi, heklala, šila djeci dimijice, pravila zeljanicu i učila, usavršavala njemački jezik. Pisala je Memoare. U memoarima je stajalo; da je tačno prije pedeset godina, bježala od četnika iz Trebinja u Brčko…

Nana 2

A u Brčko je došla 1942. godine. U februaru. Sa majkom, nepokretnom nenom i dva mladja brata, moja majka se naselila u Cigansku mahalu, u majušnu kućaru… jer za neki bolji smještaj kao muhadžiri, nisu imali para. Nana se tražeći kakvog bilo posla, upoznala sa SKOJ-em, omladinom u Brčkom. Uglavnom je štrikala rukavice, kape, džempere i vunene čarape za partizane koji su ratovali van grada Brčkog u planini Majevici…

Približavao se kraj Drugog svjetskog rata. Kružile su priče o popularnim momcima partizanima. Očekivao se ulazak partizana u Brčko. Na dan, sedmog aprila 1945. godine ušli su partizani kao pobjednici. Na sred korza naložili su logorsku vatru, a uokolo igralo se beskonačno Kozaračko kolo. Bila bi to euforija, prava, da nije naišla nekakva Užička brigada, koja je sakupila četrdeset mladića, mahom iz muslimanskih uglednih familija, povezali su ih žicom i poveli na Savski most. Četrdeset mladića je strijeljan, ipak dvojica su ostali živi kao svjedoci tog dogadjaja…

Pokazalo se da je “Užička brigada” bila maskirana grupa četnika koji su se na prevaru uvukli u Komitet i odmah poslije zločina nestali iz grada. Doduše javili su se razglednicom iz Italije, ironično… ali o tome se nije smjelo pričati…

Ubrzo počela je izgradnja pruge Brčko- Banovići. Nana je bila angažovana kao daktilograf u birou Opštine, gdje je radio i moj tada budući otac Dževad Kobić. Radno vrijeme u birou je bilo neodredjeno. Brigadiri na pruzi su bili ti isti službenici kao i većinsko prigradsko stanovništvo i svi koji su bili sposobni za rad. U opštini se je radilo dobrovoljno bez plate…

Nije baš u opštini bio rad nenagradjen. Obračunavala se nekakva plata: toliko i toliko je taj i taj poklonio svoj lični dohodak za napredak pruge Brčko- Banovići, a nadalje, službenici imaju pravo svaki dan (nema neradnih dana) pojesti graha kol’ko hoće i kol’ko mogu u opštinskoj menzi, a u prizemlju zgrade Opštine, kuh’o se grah u kazanima danonoćno. Hljeba je nekad bilo, a nekad nije. Poslije graha, u vrstu pa sve trkom i to pjevajući na prugu: Brčko-Banovići, to je naša meta, izgraditi prugu još ovoga ljeta…jedan- dva… lijeva- desna… jedan– dva… na pruzi se radi koliko ko više može…ko postigne da je Udarnik, taj je najbolji…

Neko je uspijevao samo po jednom da bude udarnik, a neko opet puno puta. Naša Nana je bila jednom udarnik; dobila nekakvo pisano priznanje koje je čuvala sve do bježanja iz Brčkog 1992. godine, al’ ga nije ponijela kao ni ostale dokumente. Poslije rata, uspjelo se sa hiljadu jada, kuća ponovo dobit u posjed, ali nikad više nije mogla imat Udarničko priznanje, o kojem nam je toliko imala pričat, da se još i dan danas nije umorila. Poslije radne akcije koja se završava u mrak, niko ne ide na spavanje. Tada počinje aktivni relax: logorska vatra, Kozaračko kolo, pjesma, začinju se ljubavi, a bogami i neka djeca. Ko nabije taj dobije- naredjenje da se ima ženit kako zna, volio ne volio, dabude mislio na vrijeme…

Nakon logorske vatre, članovi SKOJ-a (Saveza komunističke omladine Jugoslavije) imaju sastanak, sa radnim tačkama u prosjeku po 47, pa i svanut će slušajući, koji su neprijatelji oko Jugoslavije i kako treba biti OPREZAN. To “oprezan” će nam ostati sve do 1992. godine. Oprezni smo morali biti, jer neprijatelj samo vreba, a odakle vreba, o tome se nije smjelo pitat, a niti je ko šta govorio direktno…

A neprijatelji su bili sve nos uz nos sa nama. Drugih neprijatelja nismo ni imali. U Naninim memoarima je bilo podataka o mnogo čemu, šta mi nismo znali ili jednostavno nismo u vrijeme dogadjanja istog pridavali važnosti nekim dogadjajima, pa nam je sad kad čitamo Nanine memoare puno jasnije, šta je preživljavala od 1942. do 1992. godine…

Ali svako osvježavanje Naninih memoara završavalo se obavezno pjesmom, pruga Brčko- Banovići: “Brčko- Banovići to je naša meta, izgraditi prugu još ovoga ljeta.” Pjesma nije teška za sviranje, pa je moja kćerka, još kao djevojčica naučila, svirat i sa Nanom pjevat, Nanine uspomene iz mladosti…

I još nešto zanimljivo: Nana je iz Trebinja bježala u Brčko od četnika 1942. godine. Majka joj je umrla 1972. godine. Bosanski rat i bježanje od četnika, sad iz Brčkog 1992. godine nije, a njenu sreću, dočekala. Svi alameti se Nani dogadjaju u drugoj godini desetljeća…

Dodjosmo u Australiju, iz Njemačke, gdje smo ostavili 10 stepeni Celzijusovih u australijsko ljeto od 42 stepena. Jedva preživjesmo onih prvih hefti “džehennema” ovosvjetskog…

Opet ja počeh mijenjat stanove. Negdje je pod pločom mozak provre od žege. Negdje je na ravnom al’ ne valjaju komšije– pjane i drogeraši. Negdje je u prizemlju dobro, al’ u potkrovlju izgore se… i sve tako i slično. Počesmo sa kupovinom kuće; svoja kućica svoja slobodica… ma kakvi. Svašta se nešto u Australiji ne smije radit ni u svojoj avliji nek je moja kuća… imaju pravila… onda opet; prodaj pa kupi, pa još jednom prodaj pa kupi… E, ne valja ovaj dio Australije, ne valja mu klima; suptropska… imal dje bolje? Ima! Dje? U Zapadnoj Australiji je klima mediteranska k’o u nas (u Hrvata u Dalmaciji)…

Letimo na razdaljinu, kao kad bi letili od Iraka do Portugalije, letimo šest sahata, bez prekida, na drugu stranu ogromne Australije: Perth- Mandurah. Opet ista priča- uvijek nešto ne valja, samo se selimo. U Njemačkoj smo se selili četrnaest puta za deset godina. U Australiji za sedam godina dvanaest puta…

Kupili kuću u Mandurahu. Istom je kupili, a već mislimo kako ćemo je prodat pa negdje naći drugu bolju, da bude naša ono pravo… ovoj ne valja svašta nešto… nećemo mi bit ovdje dugo…

Nana 3

Bio je Nanin rodjendan, 87. Izašli smo da proslavimo na večeru u restoran. Na kući su tri ulaza, sve se dovikujemo kol’ko nas ima, jesul’ zaključana ova vrata, jesul’ i ona? i tako odosmo… a kuća ostade zaključana i ključevi u kući! Tek kad smo se vratili, preslušavamo se svi odreda, da niko nije ponio kljuć. Svi ključevi kol’ko ih imamo su ostali unutra…

“Eh eto vam sad, sjedite tu u mraku, pa čekajte kad će doć’ policija da nam otvori vrata… ”izgovori moj zet, ljut na sebe što je ikako išo s nama i što smo ga smeli pa nije ni ključeva od kuće ponio. Malo smo posjedili, kad Nana, poče čeprkat po onoj svojoj tašni, iz koje nikad para ne vadi, samo maramicu… a sad i ključeve od svoje kuće u Brčkom (koje više nema, srušena je) jedan je ključ golem, od žutog mjeda, starinski, dva su moderna ključa “elzet”. Te ključeve Nana često premeće po rukama i razmišlja o povratku u Bosnu u Brčko, “što ne bi, ima ključeve od svoje kuće?- Daj vam Nano te ključeve, da nešto probam…”skoči moj zet, pročagrlja nešto…i vrata se otvoriše…

Sad Nana ima ključ od svoje kuće, a ima i svoju kuću… niko više ne misli o prodaji kuće… svakakvih ideja je palo, da se kuća ujzduriše pa da valja svima. Zet nam je avliju napravio ljepšu već što smo ikad imali. A haman se je i klima nešto popravila…nekako se svi prijatno osjećamo… napravili smo lijep privjesak, Nani, za “ključ od svoje kuće”, nek joj je ljepši kad ga ono zagleda u svojoj sobi; miče usnama, šapće sama sebi… kako će ona jednom ipak otić u Brčko u Bosnu… pa nek joj ključ od svoje kuće nije bez lijepog privjeska…

Nana, je sad starija i nemoćnija, a još više je naumila ići u Brčko (što nema, ustvari govora), a kad nju spopadne ta ideja, mi odmah počnemo sa taktovima na klavijaturi: Brčko- Banovići, to je naša meta, izgraditi prugu, još ovoga ljeta… pa se Nana razbudi iz svojih ganutljivih namjera i stane nam pričati od 1945.g. pa na ovamo… svi slušamo kao da nam je prvi put, jer Nana vjeruje da nam to sve nije pričala, još nikad…”Ključ od svoje kuće”, sakrijemo, nek se jedno vrijeme Nana odmori od čeznje…i lucidnih planova, kako će se vratit u Bosnu…

A u bašči raste moja kajsija. Narasla je već dva pedlja, nek se razgrana i nek radja slatke polodove mojoj unuki Dženetdžejlan, nek nam avlija liči na onu avliju što je zaboravit ne umijem… Sehija Dž. KOBIĆ, u povodu izlaska knjige „Miruh zambaka”).

U spomen na Nanu  Ulfetu -El – Fatiha.

Ekskluzivno iz Australije, za portal ibalkan.net Piše: Sehija Med Sandalj Kobić

Nana 1

http://ibalkan.net/

 

Šta vi kažete na ovo?

iBalkan.net